Advertisements

Razglednica na kojoj piše ‘zbogom’

Sinoć me posjetio sasvim neočekivani gost. Taman sam se udobno zavalio na trosjed sa šalicom vrućega čaja i dohvatio knjigu koju sam već neko vrijeme pokušavao dovršiti. Noge sam pokrio laganom dekicom jer su temperature već počele padati. Znate kako je to u jesen – večeri postaju hladne. Netko je pokucao. Taman sam se zadubio u knjigu, pa isprva nisam primijetio zvuk. Kucanje se ponovilo. Jedan, dva. Jedan, dva, tri. Jedan, dva. Zastao sam na trenutak i pomislio kako se mašta poigrava sa mnom. Jedan, dva, tri. Jedan, dva. Odložio sam šalicu na stol i otišao do ulaznih vrata. Hodnik zgrade, zavijen u tamu, nije odavao znakove života.

Jedan, dva. Jedan, dva, tri. Ne, na vratima nema nikoga. Vratio sam se na kauč i otpio dugi gutljaj već pomalo mlakoga čaja. Jedan, dva, tri. Jedan, dva. Jedva čujno tapkanje nastavilo je prizivati moju pozornost. U tom mi je trenu sinulo. Podigao sam pogled prema krovnom prozoru i shvatio da moja gošća ne kuca na vrata. Kapi kiše sasvim su polagano klizile i nestajale negdje na crvenim crijepovima pod prozorom. Uhvatio sam se kako zurim u taj nijemi potočić u kojem su se kapi kiše – netom me pozdravivši lupkanjem po prozorskom staklu – sastajale i nestajale mi iz vidokruga.

Otišao sam do balkonskih vrata i blago ih odškrinuo. Pustio sam tu dragu mi prijateljicu unutra. Nismo se vidjeli već skoro godinu dana i znao sam da me se sjetila čim je stigla u ove krajeve. Došla me pozdraviti i upitati kako sam. Za sobom je dovukla prohladan vlažan zrak – nešto što ju je uvijek pratilo. Nešto po čemu smo je svi poznavali.

Donijela je i miris pečenih kestena iz neke pokrajnje ulice, koji su pratili crveni tonovi otpalog lišća jednog hrasta iz susjedstva. Dotakla mi je lice svojim nježnim vlažnim prstima, zagrlila me i rekla da će jednoga dana sve biti dobro.

Rekla je da je morala doći, jer je takav poredak stvari i da je uvijek sjetna kada se vraća u ove krajeve. Ali stvari su takve kakve jesu i ne smiju se mijenjati. I ona i ja smo dobro znali da njen dolazak uvijek znači odlazak nekog drugog i da za njom u glavnom ostaje tuga. Znao sam da ništa od toga ne čini namjerno ili svojevoljno, već da je riječ o prirodnom poretku stvari. Jesen je ono razdoblje u kojemu uvijek nešto moramo otpustiti. Ili nekoga. Jednostavno moramo pustiti da ode. U jesen sve polagano umire. Hoće li se u proljeće ponovno roditi – to ovisi od slučaja do slučaja. Ali u jesen mora umrijeti.

Zagledao sam se duboko u njene mutne sive oči, koje su vidjele svaki odlazak ljeta otkako je svijeta. Moj se lik ocrtavao u njima zajedno s gomilom boli, koja se vječito utapala u moru tuge. Pogledala me tim bolnim pogledom punim sućuti. Jedva pomaknuvši usne izrekla je jednu jedinu rečenicu: „Tako mora biti, tako je bolje za sve.“ Odmahnuo sam glavom dopustivši suzi, koja je već neko vrijeme treperila u oku, da klizne niz obraz i razlije mi se po licu.

Pognula je glavu i otišla kako je i došla – s hladnim zapuhom vjetra. Nije ostavila mnogo. Prostorija je za njom ostala hladna, pusta i sjetna. Tek je jedan zlatnožuti list namočen od kiše uspio uletjeti kroz onih nekoliko centimetara otvorenih balkonskih vrata. Promatrao sam kako se još nekoliko trenutaka njiše da bi odmah zatim dotakao parket. Podigao sam ga s poda osjećajući ljepljivu melankoliju pod prstima. Obrisao sam ga o majicu i odlučio pospremiti.

Došavši natrag u dnevni boravak, brzo sam se predomislio. Vratit ću ga. Poslat ću ti posljednju razglednicu u ovome životu. Poslat ću ti svoj oproštaj i to na jedini način koji je dostojan našeg opraštanja. Jednom si došao s kišom i donio mi osmijeh. Donio si Sunce koje mi je tada bilo prijeko potrebno. U neku si mi ruku spasio život i to ti nikada neću zaboraviti. Međutim, s vremenom su nam se putevi razdvojili. Pokušavao sam ih približiti kako god sam to znao, ali ti nisi surađivao. Pokušavao sam dok god sam imao snage. Više nemam. Više ne mogu. Zato ti poklanjam ovaj list koji mi je moja draga prijateljica poslala. Dala mi je nešto svoje – mogućnost da se oprostim.

Otvaram krovni prozor i zurim u gustu kišu, koja ispire prljavštinu s krovova. Puštam je da mi moči ruku. Osjećam svaku kap kako udara, razlijeva se i slijeva. Pokušavaju mi otrgnuti taj moj posljednji oproštaj. Šaljem ti svoje zadnje pismo – posljednju razglednicu svoga života – taj suhi, otpali list u kojemu je sazdana srž jeseni. Sve umire, pa tako i nas dvoje moramo umrijeti. Nadam se da ćemo se u proljeće ponovno roditi. Puštam ga, a vjetar ga polagano odnosi. Zaobilazi dimnjak susjedne zgrade i nestaje iza krova. Nadam se da će doći do tebe, da ćeš ga pronaći i shvatiti što znači.

Zbogom. Za sve je bolje tako. Ja i ti više ne postojimo. Ja postojim. Ti postojiš. Ali mi ne postojimo. Jesen mi je sinoć to došla reći. Došla je plačući. Dala mi je samu srž sebe, a sada je ja šaljem tebi. Posljednji pozdrav, posljednju razglednicu na kojoj je jesen ispisala „zbogom“.

 

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: