Advertisements

Odraz smrti

„Nemaš se zašto bojati, nisam došla po tebe.“

Negdje iza mene pojavila se slabašna svjetlost. Tek iskra u tami, koja je približavajući mi se postajala svjetlija. Poput tona koji se izdvoji iz pozadinske buke, koji pronađe put do nečijih ušiju, tako je i svjetlost počela poprimati obličje.

Mada sam već mogao nazreti svijeću, koju sjenom obavijena prilika drži u ruci, odsjaj s ogledala skrivao joj je lice. No nju bih uvijek prepoznao.

„Zašto si onda ovdje? Pokupila si nekoga u blizini, pa odlučila navratiti do starog znanca?“ – upitao sam je s podsmjehom, očiju prikovanih na površinu zrcala.

„Ne baš. Ipak, došla sam posjetiti starog prijatelja. I podsjetiti ga.“

Prijatelja? Ne, mi nikada nismo bili prijatelji. Mi smo se samo više no jednom sreli. Uvijek je bila u prolazu, zastajući samo da pokupi nečiju dušu. Prijateljevu, očevu, dušu sasvim nepoznatog stranca ili pak nekoga koga sam davno prestao nazivati svojim.

Ne, ona je bila samo prolaznik, onaj koji dolazi iznenada, zastaje samo na tren, očeše se o mene u prolazu i nestane iza prvog ugla. Gotovo uvijek je dolazila bez najave, jer zaista, nju rijetko tko očekuje. Gotovo nitko joj se ne nada, a mnogi joj nastoje uteći.

Podsjetiti? Na što bi me ti mogla podsjetiti? Da ćeš jednom doći i po mene?“

S trzajem sam se okrenuo, no njoj nije bilo ni traga. Dočekao me samo muk prazne prostorije, obavijen u sumrak. Nije bilo nikoga. Samo ja i noć, koja se prišuljala. Nelagoda mi se proširi tijelom. Naučio sam da njen dolazak nikada nije dobra stvar, ali i da je njeno prisustvo često nemoguće izbjeći. Mogu se samo nadati da neće odnijeti nekoga meni dragog…

Na to te ne trebam podsjećati.“, odsjaj svijeće igrao se na površini zrcala. Odraz siluete. Ona postoji. Ne ovdje, niti tamo. Na granici. Da, mogu je vidjeti samo na granici između ta dva svijeta: onog stvarnog, onog u kojem stojim u ovoj prostoriji, zagledan u zrcalo i onog drugog, nestvarnog, koji tek ponekad mogu promatrati, ako izgubim fokus koji me veže za stvarnost.

Ipak, postoji nešto što se izgubilo iz tvoje svijesti. Odrastao si.“

Jesam. Zaista, jesam. Cjelovito sam biće, s izgrađenim stavovima, vlastitim ciljevima i idealima, formiranim mišljenjima i vlastitim životom. Odrastao sam, kao što svako živo biće odraste.

Netko te morao podsjetiti da u duši još uvijek čuvaš ono dijete koje si nekada bio. Zaboravio si na njega, a to je nešto što ne mogu dopustiti.“

Jesam li? Ta su sjećanja još uvijek sa mnom. Dio su mene, moje prošlosti. Dio su puta kojim sam prošao, koji me učinio onim što sam danas. Kako sam onda zaboravio? Nisam… Sjećam se svega toga. Sjećam se kako je to biti dijete.

„Zašto si onda kompliciraš život? Zašto više ne gledaš onim očima? U kojem trenutku si odlučio odložiti ih sa strane i preuzeti breme koje ti nikada nije bilo namijenjeno? Koje nikada nisi trebao nositi?“

Breme? Ako je živjeti život breme, onda sam ga zaista preuzeo. No znaš što, nisam to učinio svojevoljno. O ne! Stvari su se tako posložile da je trebalo zagristi, nekada pokazati čvrstu ruku, odustati od sna koji bi me odveo sasvim drugim putem, jer, slijedeći ga, ne bih imao šanse za preživljavanje. Morao sam. Izboriti se, postaviti temelje i izgraditi život koji mogu živjeti. Možda to nije onaj koji sam želio živjeti, no i ovaj je dobar.

Dobar je, no nije onaj koji ti je bio namijenjen. Zašto si dopustio da se prelomi? Da ode u krivome smjeru?“

Dopustio? Nisam ja ništa dopustio. Dogodilo se, kao što se mnoge stvari dogode. Izmaknu kontroli, konci iskliznu iz ruku, a ti ne možeš ništa poduzeti kako bi ih ponovno dograbio, kako bi zmaja zadržao na nebu, kako bi izbjegao da ga kovitlac zračne struje obori na zemlju.

Ti! Ti si ta! Tvoj prolazak uvijek prelomi nešto! Ti si ona koja odvodeći nekog donosi razaranje iz kojega se možeš izvući samo ako se uhvatiš za drvo najsnažnije što možeš, nadajući se da te orkan koji se sprema neće uništiti. Za tobom ostaje pustoš, u kojoj se nitko od nas ne zna snaći.

Oni što opstaju na poljani kojom ti prođeš grče se u tuzi i strahu za vlastito postojanje. Jer uvijek nam otrgneš dio srca. S dušom koju odnosiš poneseš i dio nas. Shvaćaš li to? Možeš li razumjeti da si me već toliko puta rastrgala da više ne znam što je od mene uopće ostalo?

Ovo lice koje upravo gledam, koje promatraš s prividom tuge i sućuti, jer to nisu osjećaji koje možeš razumjeti – to je ono što je ostalo. Ono što više ni sam ne prepoznajem.

Još ću te mnogo puta raniti. Ne zato što želim, već zato što moram. Takav je poredak stvari. Ipak, dijelovi koje odnosim nisu izgubljeni. Odvojeni su, ali nisu uništeni. Možeš ih pronaći. U svojem srcu. Tamo gdje još uvijek žive oni koji su otišli.“

Ubrzani izdisaji magle staklo ogledala. Sjaj svijeće postaje tek razmazani obris, koji postaje sve slabiji. Ruka naslonjena na ogledalo ostavlja vlažan trag dok se niz lice spušta potok boli.

Nisam znao da je sposobna osjećati. Suosjećati. A opet, evo je danas ovdje, zabrinuta za moje postojanje. Za put koji sam iskrčio jer su njeni dolasci previše boljeli. I ovaj danas boli, ali iz jednog sasvim drugog razloga.

Udarac šake i lom stakla. Krhotine i odsjaj svijeće u njima. Odbljesak. Tama.

Nikada nemoj zaboraviti tko si.“

Nisam zaboravio, no ja to već odavno nisam.

Onda ponovno postani ono što si nekada bio. Skupi razasute komadiće srca. Skupi ih i zašij u cjelinu.“

Tama. Bol. I snaga. Prsti stisnuti u šaku, koja popušta stisak. Nježno pružanje prstiju prema praznini iza mene. Bol koja nikada neće proći. Bol – komadić srca koji nedostaje. 

Znam da ćemo se ponovno sresti. Još mnogo puta, prije no što dođe po mene. Strepim pred tim trenucima, no znam da ih ne mogu izbjeći.

Sjeti se. I ponovno živi. Dok još imaš vremena.“

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: