Advertisements

Pod maskama

Njena je bila porculanska. Snježnobijela, glatka, bez tragova bora. Poput snijega koji napada za mirnih zimskih noći prekrivajući sve neravnine, sva udubljenja koja je na zemlji ostavilo vrijeme. Bila je savršena, bez ikakve mane. Bila je lijepa.

Moja… Moja je bila nešto jeftinija. S ponekom pukotinom, brazdom iznad desnog oka i nekoliko crnih mrlja koje se više nisu dale izbrisati. Bila je djelo mojih ruku. Nije bila kupljena u nekoj od trgovina koje susrećete u slijepim ulicama. Ne, nije bila od onih koje se prodaju na svakome uglu i kakve nose stotine drugih ljudi. Ipak, njena je bila daleko bolja od moje…

Ne znam što ju je natjeralo da se prene iz zamišljenog, užurbanog hoda ulicom kojom je istovremeno pokušavalo proći previše ljudi. Ne znam ni kako me primijetila u tolikoj gužvi, no stala je, a pogledi su nam se tek na djelić sekunde sreli. Nekako su uspjeli pronaći put između svih tih ljudi koji su se nalazili među nama.

U tom jednom, prekratkom trenutku otvorio se put između mene i nje. Put koji se već u idućoj sekundi zatvorio. Ipak, trenutak je bio dovoljno dug da se jedno drugom urežemo u sjećanje, da se prepoznamo u sljedećem susretu.

Zatekla me poput nevremena u odviše sparno ljetno poslijepodne. Zapravo, i bila je poput ljetnog nevremena. Bila je ono kišno olakšanje koje željno iščekujete. Bila je one ogromne kišne kapi koje u trenu ohlade uzavrelu kožu, ali je isto tako natjeraju da se naježi. Pljusak koji se vrlo brzo pretvori u ljetnu oluju. Kratku, ali neobuzdanu. Onu koja će porušiti drveće i podići krovove, istovremeno donoseći toliko željeno olakšanje.

Sljedećeg puta sam je ugledao na osami. I ona je mene ugledala. Zurili smo u te krinke koje nam pokrivaju lica nadajući se da ono drugo neće shvatiti da zapravo ne gleda u nas, već u ono što želimo pokazati. Ja sam znao, a znala je i ona. Nismo to pokazali ni u jednome trenutku. Pravili smo se da su te bezlične, providne maske ono što zapravo jesmo, ono što volimo i ono što želimo.

Zabavljala me. Bila je vedra, nasmijana, energična, pomalo divlja. Bila je sve ono što sam ja želio biti. Krasio ju je avanturistički duh, želja za pustolovinom, žudnja za adrenalinom. Uz nju sam se zaista osjećao živo. Uz mene je bila sretna, ponekad zamišljena, no svjesna svijeta koji je okružuje.

Živjeli smo život punim plućima. Putovali smo. Smijali smo se. Zadirkivali i podbadali, pružali podršku i uvijek bili tu jedno za drugo. Voljeli smo to što smo nerazdvojni, što su nas ljudi počeli doživljavati i pamtiti u paru. Bili smo nešto što je uvijek dolazilo u paketu. Uvijek nasmijani, uvijek spremni za novu avanturu, uvijek u pokretu. Nismo štedjeli uzbuđenja, nismo propuštali trenutke. Nismo se dosađivali. I uvijek smo uživali.

Međutim, jednu stvar nikada nismo smetnuli s uma. Ja sam i dalje nosio masku, a ni ona svoju nije skinula. Nikada. Znali smo da je sve što imamo tek privid, jer iako su avanture bile stvarne, iako su osjećaji bili gotovo opipljivi, ono što nas je povezivalo zapravo nikada nije bilo iskreno. Jer sve to što smo zajedno prošli, sve te pustolovine i kotrljanja nizbrdicama života nisu povezivala dva iskrena bića.

Ne, povezivala su tek puke siluete koje smo stvorili kako se ne bismo morali prikazivati svijetu onakvima kakvi zaista jesmo. Nismo voljeli jedno drugo, nikada to ne bismo mogli. Ne bismo mogli zavoljeti te ogoljene duše koje se skrivaju duboko ispod površine. Ne nakon što smo zavoljeli maske koje ih skrivaju.

Zato smo se jednoga dana rastali. Potiho, bez oproštaja, bez završetka poglavlja. Bez nade da ćemo se ponovno sresti, jer znali smo da nećemo. I ona i ja smo znali točno što ono drugo skriva ispod površine, a također smo znali da to ranjeno biće nikada nećemo biti u stanju voljeti. Jednostavno, nismo to mogli. Zato smo si potiho, bez krivnje i predbacivanja, okrenuli leđa.

Ne znam mogu li reći da mi je žao. Vjerojatno jest. Vjerojatno si to još uvijek ne mogu priznati. Zapravo, žao mi je što se nikada nismo uistinu upoznali, što nismo odmah u startu odbacili maske. Jer ono što smo se toliko silovito trudili biti, to nikada nismo mogli biti.

I dan danas poznanici me znaju pitati što se s nama dogodilo, a ja nisam siguran mogu li im dati zadovoljavajući odgovor. Najčešće kažem da ne znam, da ne postoji neki konkretni razlog zašto smo se razišli. Nisam siguran da bi razumjeli istinu, da bi je mogli prožvakati i progutati bez da se zagrcnu.

Ne znam kako ona gleda na sve što se dogodilo. Ne znam žali li za onim što smo imali, kao i za onim što nikada nismo. Znam da me više nikada neće nazvati, iako u mobitelu još uvijek čuva moj broj, kao i ja njen. Jer mi smo bili nešto više od prijatelja, a u isto vrijeme smo bili i toliko manje od toga. Bili smo nešto što se ne da uklopiti ni u jedan poznati okvir, a opet, nismo bili ništa jer nismo bili iskreni.

Zato će zauvijek ostati bolna uspomena na onaj dan kada smo se prvi put pogledali oči u oči. Dan nakon kojeg je sve krenulo nizbrdo. Jer smo htjeli biti nešto više od onoga što jesmo, jer smo htjeli biti bolji, jači, važniji od nas samih. Jer smo na svakom koraku skrivali istinu.

Zato smo se morali razići. Jer svakom pretvaranju prije ili kasnije dođe kraj. Sve to jednom postane prenaporno i izgubi smisao, koji nikada zapravo nije ni imalo. Sve to odjednom postane nakaradno, a mi kao da se probudimo iz noćne more.

Svemu jednom dođe kraj, a tako je došao i naš. Još uvijek imamo maske. Još uvijek ne otkrivamo sebe. Jesmo li onda iz ovoga išta naučili? Ili je zajedničko vrijeme bilo bačeno u vjetar? Jer, nakon što je ova priča ispričana, doživljena, proživljena, nismo ništa bolji no što smo bili. Još uvijek nosimo iste maske, još uvijek skrivamo prave sebe.

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: