Advertisements

Zbog jednog osmijeha

Jednog dana, kada budem zavaljen u udobnost trosjeda sa šalicom toploga čaja ili hladnoga piva, ovisno o godišnjem dobu, razmišljao o ovome danu, vjerojatno ću pomisliti da su se stvari morale tako posložiti. Pomislit ću da se u mom životu sve uvijek događalo s razlogom, da sve ima svoju svrhu. Otpit ću veliki gutljaj i uživati u opijajućoj aromi kao što sam i toga dana uživao u njegovom osmijehu.

Došao je sasvim nenadano, kako uostalom, takvi ljudi i dođu. Njihov ulazak u naše živote nikada nije najavljen, mada smo možda već naučili kada ih možemo očekivati. Pojavio se upravo onda kada je to bilo potrebno. Tada to nisam vidio, jer bio je to dan poput svakog drugog – još jedno ljetno poslijepodne ispunjeno dnevnom rutinom.

Rutinom koje se njegovim dolaskom razbila. 

Sjetit ću se tog predivnog, zaigranog, nevinog i nestašnog osmijeha. Sjetit ću se sve ljepote koja je iz njega prštala, svih onih boja i nijansi za koje sam gotovo zaboravio da postoje. Sjetit ću se i tih predivnih, gotovo nestvarnih očiju okupanih plavetnilom nebeskih prostranstava pomiješanih s neuhvatljivom dubinom oceana.

Bile su spoj onoga što priroda nikada nije uspjela spojiti. Savršene i gotovo nestvarne. 

Mislim da ću se zauvijek sjećati vedrine njegova glasa i optimizma u njegovu tonu. Podsjetio me na mene – iz nekog drugog vremena. Na jedno od mojih mlađih verzija, kada osmijeh ni s mojih usana nije silazio. Jednim dodirom uspio je probuditi sve ono što je stajalo zakopano negdje daleko, u nekom drugom gradu, u nekom prošlom vremenu. 

Do njegova dolaska nisam opazio koliko sam zapravo zabrazdio u sivilo. Boje koje sam viđao, koje sam živio i osjećao bile su tek izblijedjeli odjeci svoje prave biti, a ja sam mislio da ih vidim onakve kakve zaista jesu. Istina je da sam vidio tek tragove one prave biti osjećaja, da nisam bio svjestan koliki dio svijeta izmiče mojim osjetilima. Ako bih to morao usporediti s nečime, onda bi možda bilo najbolje reći da sam se navikao gledati u tami. Jer zaista, oči se mogu priviknuti na tamu, mada ono što tada vidimo nije sve što možemo vidjeti. Ne, ono što vidimo tek je djelić ukupne pojavnosti svijeta, no budući da nam ostatak izmiče, ono što vidimo za nas je cijeli svijet.

Tako sam se i ja s vremenom priviknuo na sumrak života. Ne znam kako i ne znam zašto, no dozvolio sam si upasti u kolotečinu. U život lišen izraženih emocija, jer je svakodnevica koju živim predvidljiva. Takav život nudio mi je sigurnost, jer sam uvijek znao što dolazi sljedeće. Znao sam kako će dan završiti i bio sam siguran da me nedaća neće snaći čim skrenem za ugao, jer sam sva takva skretanja izbacio iz života.

Tek tada, kada se on pojavio, taj beskonačno simpatičan momak kojega nitko nije dozvao, shvatio sam koliko sam zapravo daleko od življenja. Koliko sam odlutao, zastranio, koliko sam samome sebi dozvolio da propadnem. Bile su potrebne tek minute da mi se oči ponovno širom otvore. Da ponovno progledam i doživim svijet onako kako sam ga vidio pred nekoliko godina.

Gotovo me odbacio u to, minulo vrijeme prožeto bojama i euforijom koja se rađala svakoga dana. Koja ni uvečer nije umirala, no nekako bih ju uspijevao utišati kako bih odmorom stekao snage za nove pustolovine koje su već sutra mogle pokucati na vrata. Vidio sam mu u očima – takav život je ono što ga je pokretalo. Živio je ono što je nekada bio moj san. Zapravo, još uvijek sanjam iste snove, samo što su nekako putem smetnuti s uma.

Danas su probuđeni. Danas se sve mijenja. Danas prihvaćam ruku koju mi je pružio i otvaram vrata nove avanture. Zatvaram poglavlje sivila i blijedih poluboja koje poput ispranih mrlja zlokobno vise nad životom. Prepuštam se uskovitlanom vrtlogu žudnje i strasti prožetih eksplozijom emocija. Ostavljam tog sada već, starog sebe u podrumu zaboravljenih misli nadajući se da više nikada neće izaći na danje svjetlo. Vraćam se na površinu zemlje, konačno izlazim iz svoje rupe.

Pratim taj osmijeh kuda kod da pošao, jer to me lice podsjetilo što sam nekada bio. I što još uvijek mogu biti. To predivno, gotovo savršeno biće došlo je da mi pokaže što sam izgubio u prošlosti. Što mora biti vraćeno. Pa neka tako bude.

S rukom u ruci u novi dan. U nove pustolovine, u nove kovitlace boja. U život i življenje. Više nema polovičnih udaha. Ili sve ili ništa. Još jednom, kao nekada toliko davno. Duboki udah, blagi kratki osmijeh i mig. Idemo.

Kuda? U nepoznato!

 

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: