Advertisements

Kraljici zlobe

Jesi li ikada zastala na tren i razmislila o riječima koje izgovaraš? Jesi li i u jednom trenutku pomislila da se to što imaš za reći može izreći i drugačije? S manje otrova? Manje bolno? Manje oštro? Naravno da jesi… I naravno da to ništa nije značilo.

Jer, zašto bi bila pristojna, suzdržana i prije svega, čovječna, kada na raspolaganju imaš riječi – to toliko moćno oruđe, koje je u stanju prenijeti ne samo tvoje trenutno raspoloženje, već i sve emocije koje se skrivene vrtlože u glavi, namjere i sugestije. Znam, prošlo je već mnogo vremena otkada si shvatila koliko toga mogu postići izgovorene riječi. Naučila si tu lekciju vrlo dobro, a sada ju svakodnevno primjenjuješ.

No znaš što, naučila si tek pola lekcije. Naučila si da izgovorena riječ vrlo lako može povrijediti čovjeka, da ono što izgovoriš ostavlja tragove na našoj koži, da će ti pomoći da se domogneš cilja i da će ti od zadanih udaraca narasti ego. Zato si tu prljavu taktiku biranja najgorih izraza kojih se možeš sjetiti i prisvojila kao svoje oružje izbora. Međutim, drugi dio lekcije tebi je ostao skriven.

Dopusti, da ti kažem što to u svim ovim godinama sijanja otrova nisi bila u stanju shvatiti.

Svakog puta kada nekome naneseš bol, uprljaš ruke. Bilo to svjesno ili ne, sasvim je nevažno, jer nanesena bol ostavlja posljedice. Svaka izgovorena riječ nosi određenu težinu. Nosi poruku. Onu koju želiš da prenese, ali i onu koju nosi neovisno o tome željela ju ti prenijeti ili ne.

Znaš, sve što izgovoriš stvara sliku o tebi. Svaka dobra riječ, izraz suosjećanja ili razumijevanja osvjetlat će ti lice, isto kao što će uvreda i nepromišljene izjave isto zaviti u tamu. Tvoje lice gotovo da se više i ne vidi, jer nikada nisi bila u stanju izreći nešto lijepo.

O ne, ti nikada nisi bila u stanju izreći nešto lijepo, bar ne zato da bi pohvalila nekoga. Takve si riječi izgovarala samo kada bi njima sebi mogla priskrbiti nešto. Na žalost, takvim su činom sam riječi izgubile smisao. Ti, koja si se mogla uzdignuti jedino tako da pogaziš druge, nikada nećeš razumjeti što zaista znači izboriti se za sebe i zaslužiti nešto. Jer gaženje drugih i hodanje preko leševa nije borba – to je pokolj. Nepravedan i kukavički, nedostojan onoga koji sebe zove čovjekom.

Zato me zapravo i ne čudi količina žuči koju svakodnevno prosipaš na druge, jer, gotovo da ti je postala navika svakome koga susretneš uručiti tu nezaboravnu vizit-kartu koja će ih zauvijek podsjećati na tebe. Bol i zgražanje koje tvoj prolazak kroz nečiji život uzrokuje stalni su podsjetnici koji uvijek ostaju uz nas. Nauče nas, na najteži način da ti se ne smije vjerovati i da nije dobro nalaziti se u tvojoj blizini.

Znaš, kada sve ovo jednom završi, ja ću i dalje biti onaj koji jesam – ponosan i uspješan, nasmijan i spreman pomoći. Optimist koji će i dalje nastojati u svakome vidjeti dobro, mada mu se uporno servira ono loše. Imat ću još koji ožiljak više  – posljedice tvojih teških riječi kojima si pokušala umanjiti moju veličinu kako bi ti izgledala jača. Jer ipak, ti si ona koja stoji iznad mene i koja vuče konce, no ni to nije dovoljno da me slomi.

 

Vidiš, takvi kao ti me ne mogu slomiti. Osobe koje su do srži zle naučiš prihvatiti takve kakve jesu. Jednom kada prihvatiš da netko nije u stanju činiti drugo doli zlo, on na tebe više ne može utjecati. Jer na svaku njegovu uvredu, na svako podbadanje i udarac ispod pasa samo se nasmiješ. I upitaš je li to najbolje što može. Je li to najniže što se usudi udariti.

Časna osoba nikada si neće dopustiti nečasne udarce, nikada neće udariti ispod pasa. Tvoji udarci više govore o tebi nego o osobi koju udaraš. Tvoj iskvaren jezik omča je koja ti se svakim danom sve više steže oko vrata.

Zato te zapravo, žalim. Ne mrzim, niti ti želim zlo. Žalim što ne znaš živjeti drugačije, što je jedini stil koji poznaješ nanošenje boli drugima misleći da pritom sebe činiš većom. Sve će ti se to jednom vratiti. Svaka izgovorena riječ

Jednoga ćeš dana shvatiti da stojiš na vrhu do kojeg si se sama dovela. Shvati ćeš tada na tome vrhu stojiš sama, bez ikoga da ti čuva leđa ili da ti pak pruži ruku. Pogledaš li pritom u svoje noge, uvidjet ćeš da stojiš na hrpi leševa. Istih onih koje si pogazila da dođeš do vrha. Prepoznat ćeš u njima lica ljudi koji su te okruživali, jer svi su oni predstavljali prepreke kojih si se jednako rješavala.

Bit ćeš sama sa svojim djelima. I posljedicama svojih riječi. Bit ćeš na tronu. Hoćeš li tada shvatiti kakvo si to kraljevstvo stvorila? Čime to vladaš? Hoćeš li se prozvati kraljicom? Čega? Ničega osim hrpe leševa….

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: