Advertisements

Svijet sjena

Čemu da se nadam, kada na ovome svijetu sve manje stvar ima smisla? Čemu da se nadam, kada ovdje, na ovome prljavome mjestu kojega danas nazivamo svijetom gotovo da ne možeš preživjeti bez da besramno uprljaš ruke?

Mogu li danas, u ovom modernom vremenu koje nam na pladnju servira sve što poželjeti možemo samo kako bi nam već u sljedećem trenutku to isto oduzelo, ostvariti sebe, nadati se da ću se jednoga dana moći zvati „čovjekom“?
Kako za sebe mogu reći da sam častan i čist, kada živim u svijetu u kojemu se ne možeš pomaknuti s mrtve točke ako nisi spreman zaroniti u kaljužu truleži stvorenu od zadnjih ostataka čestitosti? Kako? Kako mogu živjeti u ovome svijetu, kada ništa u što vjerujem u njemu nije sadržano?

Mogu li očekivati da ću u životu išta postići kada imam tu manu da nisam sposoban probijati se do cilja zadajući drugima smrtne udarce? Kada mi se želudac okreće na samu pomisao o gaženju leševa palih od moje ruke, sve samo da bi došao do cilja?
Što će se dogoditi ako u jednome trenu posustanem, ako dopustim ovom iskrenutom svijetu da me sažvače i proguta, a zatim ispljune kao gotovi proizvod modernog življenja? Ako postanem jedan od onih koje ne mogu pogledati u oči jer u njima nema ni istine ni ljepote, već samo praznina pohlepe i zavisti, hoću li si ikada moći oprostiti?

Želim li doista uspjeti u ovoj kaljuži, jer što je ovdje uspjeh doli pogaziti sve principe koji me održavaju na životu? Želim li učiniti išta što će u ovom svijetu ostati zapamćeno? Što bi takva djela govorila o meni? Bi li mi služila na ponos? Ili bi tek bila dokaz da sam baš poput svih drugih – spreman samome sebi lupiti šamar, ako je cijena dovoljno visoka? Jer kažu da svatko od nas ima cijenu. Nije pitanje može li se nešto kupiti, već za koliko. Kolika je onda moja cijena? Koliki je to iznos za koji bih pogazio uvjerenja i okrenuo se ogavnom, no lakšem putu?

Zašto se uopće truditi kada ovome svijetu ne mogu ponuditi ništa što se u njemu cijeni, ako je to uopće izraz koji još uvijek nešto znači. Zašto dati svijetu dio sebe, kada je jedino što od njega dobijem tek bolni šamar svaki put kada pokušam igrati pošteno?

Moja pravila ovdje ne vrijede. Moji ideali, moja uvjerenja predmet su sprdnje i zloslutnih podsmjeha. Stoje izvješeni na stupu srama dostupni svima da ih pljunu. Osuđen sam na pripadanje ovom svijetu izokrenutih vrijednosti u kojem vlast može pripadati samo onome koji je savjest pokopao u duboku, mračnu raku i odlučio zaboraviti da je ikada postojala.
Susrećem takve ljude svakodnevno i pitam se kako mogu živjeti takve živote. Isprazne i nakaradne. Živote kojima vlada tek jedna jedina želja – biti na vrhu. Ne zato što s vrha možeš učiniti nešto od čega će svi imati koristi, već zato da bi tebi bilo bolje. Jer kada si na vrhu, ili barem negdje u blizini istog, imaš moć i imaš utjecaj – dva alata potrebna za ostvarenje svih želja koje su kroz godine rasle.

Sredstva kojima ćeš ih ostvariti ovdje nisu predmet suda. Iako se svi načelno zgražaju nad nečovječnim, sebičnim, pokvarenim i neetičnim činovima, istina je da su na njih navikli. Zgražanje je tek usputna aktivnost koja je dovoljna da se opravdaju pred odrazom u ogledalu, da se uvjere kako u njima još uvijek ima čovječnosti. A isti su kao svi drugi…Tron je tek preslika najnižeg staleža. Zgusnuta, kondenzirana i pročišćena slika društva kojim vlada.

Često se pitam hoće li se svijet ikada promijeniti. Hoće li za me i meni slične ikada u njemu biti mjesta. Hoće li se naš glas ikada čuti, hoćemo li ikada uspjeti promijeniti nešto? Bar poneku sitnicu, možda bi i to bilo dovoljno. Tek malo zaljuljati ovaj pokvareni svijet koji se urušava pod samim sobom. Pogurati ga dovoljno da ga izbacimo iz ravnoteže, da se karte koje grade kule počnu urušavati. Možda bi tada stvorili temelje pravednog življenja. Možda…

No zašto se uopće truditi, kada drugima očito ovakvo postojanje odgovara? Zašto inzistirati na promjeni kada promjenu očito nitko ne želi?
Zbog uvjerenja. Zbog ideala. Zbog nepodnošljive boli koju ovaj svijet u meni hrani. Zato što je to pravi put, zašto što svim srcem osjećam da svijet nikada nije trebao postati ovo što je danas. Zato što znam da se ovo nije smjelo dogoditi. Zato što znam za bolje mjesto i bolji život. Znam da ovo nije ono što su naši preci zamisli. Ne, ovo ne može biti put koji nam je predodređen.

U ovom je svijetu nešto pošlo grozno ukrivo. Ne znam kada i ne znam gdje, no ovaj svijet ne bi smio postojati. Nikada nije bio u planu. Ovo mora završiti, ovo se više ne smije događati. Ovaj pokvareni plan mora propasti. Novo jutro mora svanuti.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: