Advertisements

Nenaplaćeni dug

Teške kišne kapi još su jednom pokucale na krovni prozor. Isprva tek stidljivo – jedan tupi udarac kojega je pratio drugi, nešto slabiji. Zatim treći. Četvrti, peti, šesti. Kucanje se pretvorilo u rominjanje koje je uskoro preraslo u skladbu kakvu samo Jesen može skladati.
Okrenuo je jastuk i povukao deku koja mu je skliznula s trosjeda. Zatvorio je oči upijajući taktove kišne simfonije s kojima će ispratiti ovaj dan. Svijeća na stolu mirno je gorila oživljavajući sjene na zidovima. Znao je da ovaj dan jednom mora doći. Kao i svake godine, još jednom sve kreće ispočetka. Još jedan kraj dolazi, još će jednom lišće otpasti s drveća.


Kiša je neumoljivo tukla u prozore. Zvuk koji na mnoge djeluje smirujuće u njega je unosio nemir. Znao je da pokušava ući. Kako je vrijeme prolazilo, tako su udarci postajali sve jači. Dobivali su na snazi, počeli su pokazivati neobičnu žestinu, nešto što za Nju nije uobičajeno. Jer ona je poput proljeća – nježna, blaga. Približava ti se polagano, nježnim korakom, trudi se da ju u početku uopće ne primijetiš. U trenutku kada je konačno primijetiš shvatiš da je ovdje već danima, da ti se još jednom prišuljala s leđa i da je vrijeme da se jakna izvadi iz ormara kamo je bila pospremljena onda kada je zima konačno odlučila popustiti.
Zašto je onda toliko silovito pokušavala ući u njegov stan? Zašto je svijeća odjednom postala nemirna, a sjene na zidovima podivljale? Zašto su se uporno pokušavale razbježati, nestati u mračnim kutovima predsoblja? Zašto su se gotovo manično pokušavale otrgnuti od plamena koji ih je stvorio, koji ih održava na životu?


Znao je on zašto… Ostao je dužan nešto, a Ona uvijek naplati svoje dugove. Ništa se na ovome svijetu ne dobiva besplatno. Sve ima svoju cijenu, svi dugovi prije ili kasnije dođu na naplatu. Ona je svoj odlučila naplatiti večeras.
Navukao je deku preko glave, začepivši pritom rukama uši. Nije pomoglo. Kiša je i dalje odzvanjala u njegovoj glavi. Da… u glavi. Nije to više bio zvuk koji dopire izvana. Ne, ovaj se rađao u njegovim mislima. Topot je bio uporan, dosadan i unosio je u njega nemir. Izgleda da danas „ne“ neće prihvatiti kao odgovori.
Strgnuo je deku sa sebe, ustao i primakao se balkonskom prozoru. Ruka položena na kvaku oklijevala je. Još uvijek može odustati. Može se vratiti u krevet i još jednom pokušati zaspati. Ne, neće uspjeti. Više ne može bježati od toga. Odškrinuo je prozor tek centimetar ili dva, a hladan, vlažan zrak koji je istog trena našao svoj put u njegovo toplo utočište ispunio ga je jezom.


Zapuh koji je donosio mnoštvo kapljica širom otvori prozor, a sobu ispuni hladnoća. Svaka dlačica na tijelu nakostriješi mu se od vlažnog zraka, a svijeća koja je svojim plamenom sobu ispunjavala toplim nijansama ugasi se. Stajao je potpuno mirno dok u jednom trenu nije shvatio da se trese. Ne, nije mu bilo toliko hladno. Nije mu u posjet došla kraljica hladnoće. Ova, koja mu sada stoji na pragu toplija je od nje, nekako ljudskija. Ipak, ona za sobom uvijek dovuče sjetu. Dovuče hladnoću umirućih ideja i propalih snova. U stopu je uvijek prati žaljenje, ali i mirenje sa sudbinom koju je nemoguće izbjeći.
Prošle godine odnijela je nešto što nije trebala. Odnijela je, jer ju je zamolio. Jer je to sjećanje, kojega se svim silama pokušavao riješiti, uzrokovalo nepojmljivu bol. Bol koja ga je gotovo uništila. Zato je odlučio pogoditi se s Njom. Odnijet će u zaborav to beskrajno tužno sjećanje, ali će odnijeti i jedno po njenom izboru. To je bila njena cijena. Jedno dobro, za jedno loše. Jedan trenutak iskrene sreće za jedno slomljeno srce.


Nije to bila najbolja pogodba kojoj se mogao nadati, no bila je realna i djelovala je fer. U trenutku kada se pogodio znao je da će požaliti, no tada bi učinio sve, ali sve, samo da uplovi u mirnu luku spokoja.
Odnijela je što je trebala. Ono što je željela nije. Jer, cijena je ipak bila previsoka. Nije se mogao odreći sjećanja koje je odabrala. Jer odabrala je najsretniji trenutak njegova života. Cijenu po vrijednosti jednaku onome što je odnijela. Uspio Joj je pobjeći, jer zima je već kucala na vrata, pa je Njen odlazak bio neminovan. Bio je miran gotovo godinu dana. Mislio je da je gotovo, da će konačno sve biti u redu. Međutim, Ona svoje dugove uvijek naplati. Danas, kada je došlo vrijeme za Njen povratak, došla je naplati dugovanje. Danas je ne može izbjeći. Nema se gdje sakriti, niti je opet može prevariti. Može se samo nadati da neće boljeti.


Hladnoća ga obavija gotovo kao da ga prima u zagrljaj. Kiša mu se uvlači pod kožu i pronalazi put do skrivenih sjećanja. Ruje mu po glavi tražeći ono po što je došla. Opire se, iako zna da to nema smisla. Ne može si pomoći, ipak pokušava spasiti ono najvrjednije što ima. Jača je od njega i u konačnici pronalazi ono po što je došla.
Dug je konačno naplaćen, svi su računi izravnati. Odlazi, kako je i došla – šapatom kišnih kapi koje sviraju na prozoru. Ostaje sam, a svijeća ponovno gori. Kao da se ništa nije dogodilo. Ali dogodilo se. Što? Ne zna, ne sjeća se.

U izmaglici mu titra spoznaja da ga je posjetila stara prijateljica, no i ti tračci sjećanja na Nju blijede svakom sljedećom minutom. Vraća se na trosjed ne sjećajući se zašto je s njega uopće ustao.
Sve što osjeća je praznina. Svjestan je da nešto nedostaje, no ne može se dosjetiti što. Nešto vrlo bitno. Nešto njegovo. Nešto.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: