Advertisements

Suze

Ovaj život, što sam ga do sada proživio, donio mi je mnogo zaista divnih uspomena. Donio mi je neka zaista divna sjećanja, koja često izviru iz podsvijesti i uljepšaju mi dokona popodneva. Neka od njih izrone kada im se najmanje nadam, no kada ih najviše trebam. Jave se u crnim trenucima malodušnosti samo da bi me iz njih izvukla. Ta sjećanja, ti spomenici najljepšim iskustvima i savršenim danima, koji sada pripadaju prošlosti, nešto su najvrijednije što posjedujem. Nešto što mi nitko nikada neće moći oduzeti.

Danas nažalost neću pričati o njima. Danas pričam o nekim drugim sjećanjima. O onima koja nisu toliko lijepa, koja znaju biti zaista bolna, no koja su me u istoj mjeri izgradila, koja me i dan danas definiraju.

Ne postoji mnogo trenutaka koji su kao oštricom urezani u samo moje postojanje. Takvih je tek nekoliko, no svako predstavlja lekciju i orijentir koji je u određenoj mjeri odredio kojim ću putem u životu dalje krenuti.

Jedno od prvih žarkih sjećanja seže u moju sada već daleku prošlost. Bio sam tek dječak, od šest ili sedam godina, kojega je nešto u danu rastužilo. Ne sjećam se više što je to bilo, mada negdje u izmaglici titra silueta starijeg čovjeka koji se istresa na mene zbog nečega što sam učinio. Riječi koje mi je uputio bile su pune bijesa i ljutnje. Ne prema meni, no ja sam naišao u za njega pravom, a za me krivom trenutku, pa je na mene sasuo svu zlobu koje se nekako morao riješiti.

Reagirao sam kao što bi reagiralo svako drugo dijete. Rasplakao sam se. Dugo su niz moje obraze klizile suze. Pratili su ih jecaji koje sam nastojao zatomiti u grlu – bezuspješno. Prišla mi je tada jedna gospođa, otprilike istih godina kao i čovjek koji me rasplakao. Sjećat ću je se kao dame koja je uvijek odviše pažnje poklanjala svom izgledu, što je ponekad izgledalo pomalo groteskno. Godinama je gradila imidž gradske dame, koji se gotovo nikada nije uspio sljubiti s njenom osobnošću, ali to ću shvatiti tek u godinama koje slijede.

Rekla mi je nešto što još uvijek pamtim, iako se toga već odavno ne držim. Obratila mi se s visoka, hineći brižnost majke dok je u stvari pokušala ostaviti dojam daleko bolje, čvršće i važnije osobe nego što je bila. Rekla mi je da ju je njena majka naučila jednu veliku stvar – da nitko na ovome svijetu ne zaslužuje naše suze, da ni zbog koga nije vrijedno plakati.

Posramljeno sam oborio pogled prema podu, krišom obrisao suze, a jecaje ugušio u dubini grla. Okrenula se i otišla, pridružila se grupi iz koje se maloprije odvojila, spremna proširiti kakav novi trač ili ismijati nekog tko je već bio na tapeti.

Zapamtio sam te rečenice kao istinu samu po sebi, kao aksiom koji se ne dokazuje. Često sam mu se vraćao u godinama koje su dolazile, trudeći se ostajati jak kada bih najradije zaplakao iz dubine duše. Govorio sam sebi da su suze rezervirane za slabiće, da uplakana lica razotkrivaju one klonule duhom, one jalova karaktera. Govorio sam si to često, jer sam često imao potrebu zaplakati. I gotovo nikada nisam. Jer nitko nije zavrijedio moje suze.

Tek mi je pred nekoliko godina postalo jasno – ili bolje rečeno: konačno sam to uspio priznati sebi samome – da je gospođa koja mi je pružila savjet zapravo na pladnju servirala laž. Jer jedna osoba je ipak zaslužila moje suze, a ta osoba sam upravo ja. Sjetio sam je se nedavno i sve što sam osjetio prema njoj bilo je ogromno žaljenje. Jer vjerujući u svoju snagu i važnost svoje pojave, nikada nije spoznala koliko suze znače u životu.

Gotovo nikada ne plačemo zbog drugih. Da, plačemo jer su nas povrijedili, jer su nas izdali, ostavili ili izvrgnuli ruglu, no u prvom redu plačemo zbog sebe. Jer su suze jedan od rijetkih načina kojim si možemo olakšati patnju. Te slane kapi koje nam se spuštaju niz obraze imaju neobičnu moć da isprazne dušu od nakupljene boli i donesu mir. Ne odjednom i ne preko noći, no suze će ipak donijeti olakšanje.

Samo onaj koji je u životu istinski propatio zna cijeniti olakšanje nakon proplakale noći. Jer bol, koja je te noći izašla kroz suze, u protivnom bi ostala zarobljena u srcu. Takva bol s vremenom izjeda, željeli mi to ili ne. Krade komadiće duše. Dan po dan. S vremenom nas otvrdne. Pretvori u spodobe koje nose svoje profinjene sakoe i skrivaju lice iza debele maske hladnog izraza lica i usiljenog osmijeha. Bol iza te maske ostaje stvarna i ne, s vremenom neće izblijediti. Zauvijek će ostati u tom srcu u kojemu si je pronašla dom i ohladiti ga, pretvarajući mu otkucaje u jedva čujne trzaje.

Moć plakanja nam je dana s razlogom. Kažem moć, jer je to mehanizam pomoći, a ne odlika slabosti. Nisu slabi koji zaplaču iz bijesa, već oni kojima je stalo. Suze nisu znak slabosti, o ne – one su znak da osjećamo. Znak da u nama srce još uvijek silovito kuca. Da se imamo za što boriti i da smo prije svega, vjerni sebi.

Oni koji ne plaču, koji nikada nisu, koje su uvjeravali da suze ne treba pokazivati, kojima su pokazali da su suze nešto čega se treba stidjeti – ti ljudi neće otkriti ni istinsku sreću. Jer srce u kojem se nastanila bol, jer iz našeg tijela nije izišla na vrijeme, ne može biti istinski sretno. Može samo stvoriti privid sreće – tu masku, tešku fasadu od šminke, koja će neke i zavarati. Mene neće. Jer ja znam zašto su mi na poklon dane suze.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: