Tmurni, debeli oblaci u daljini najavljivali su nevrijeme. Uočio sam ih pogledavši na brzinu kroz prozor dok sam obuvao tenisice i pripremao se za odlazak s posla. Već sam bio primio kišobran u garderobnom ormaru kada sam odlučio ipak ga pustiti da tužno visi. Prebacivši ruksak preko leđa, zaključao sam ormarić i krenuo putem doma.
Iako su se oblaci zlokobno približavali, mislio sam da imam dovoljno vremena, da ću ipak stići suh doma. Kako to obično biva, prevario sam se. Oblaci su putovali mnogo brže no što mi se to ispočetka činilo, tako da su me dostigli već nakon petnaestak minuta brzoga hoda. Prebrzo su mi došli za vrat. Do stana je preda mnom bilo još tridesetak minuta i postalo je sasvim izvjesno da je ostaviti kišobran na poslu bila loša odluka. Ili ipak nije?
Prve, sitne kapi gotovo sramežljivo su me upozorile da je vrijeme da potražim zaklon jer ubrzo dolaze njihove velike sestre, koje će natopiti sve što im se nađe na putu. Njihov nepravilni ritam kao da me nastojao ubrzati, gurajući me da se sklonim nekamo, no nisam poslušao to što mi pokušavaju reći. Nastavio sam svojim putem. Čak sam malo i usporio korak. Kada već neću doći doma suh, čemu uopće žuriti? Bio je kraj (službenog) radnog tjedna i nikakve obaveze mi nisu visjele za vratom.
Kao što su i najavile one prve kapi, za njima su došle krupnije, teže, gušće. Nisam se ni okrenuo, a već sam se nalazio usred pljuska. Ljudi su trčali, grčevito stežući kišobrane u ruci, naguravali se pod cerade kafića pored kojih sam prolazio, stiskali u haustore. U nevjerici su promatrali kako sasvim mirno prolazim ulicom, bez kišobrana, bez namjere da se sklonim na donekle suho mjesto.
Odmaknuvši se iz te prometne ulice, ispraćen začuđenim pogledima zbunjenih prolaznika, koji su ionako već bili do koljena mokri – jer kiša koja se sručila na nas svaki će kišobran učiniti upravo beskorisnim – stao sam i pogledao nebo. Iznad mene samo beskonačno sivilo, a u meni neki čudni, gotovo zaboravljeni spokoj.
Dok mi se voda slijeva niz lice, kapi kiše upadaju u oči, a mokra majica pripija uz tijelo… Ja stojim sasvim miran, jer upravo se nalazim u središtu oluje.
Nije to oluja kiše koja me okružuje. O ne, središte u koje sam stigao pripada jednoj sasvim drugoj oluji – onoj koja divlja unutar mene već duže vrijeme. Ona kojoj se svakodnevno opirem, koju pokušam izbjeći kako god mogu, ali me uvijek nekako dostigne. Ona protiv koje se više ne mogu boriti jer sam ispucao sve adute koje sam imao, ali i ona koja će me vječno pratiti, jer moja je.
Ovdje, izložen jednoj sasvim drugoj oluji – koja se gotovo ni u čemu ne može usporediti s onom mojom, osim možda po žestini kojom udara – ja pronalazim svoj mir. Ovdje, gdje se na mene izlijevaju litre hladne kišnice, ja se prvo oduzimam, a zatim sabirem. Pronalazim neki čudan smisao u svemu ovome jer kiša koja po meni pada kao da sa sobom odnosi dio ljage koja se na meni godinama nakupljala, koju su drugi na mene taložili.
Ovdje, u tom središtu životne oluje tek sam privremeno siguran jer, prije ili kasnije, moram iz njega izići i proći kroz vrtlog svega što me snašlo ovih godina, kako bih dospio na čistinu, kako bih dospio van njenih granica.
Znam da će proći, da će se jednom i ona raspršiti… jer sve oluje jednom moraju završiti. Jednom. Ipak… ne još ne danas, niti sutra.
Danas sam ipak miran, u toj spokojnoj oazi koju je donijelo jedno drugo nevrijeme. Okupan kišom pronalazim ono što mi je toliko dugo izmicalo, ono što mi je neopisivo trebalo. Ono što će mi dati snage da se saberem, smirim i krenem hrabro dalje. Zato… Zato je danas toliko dobar dan iako sam u stan ušao mokar do kože. Iako me prilično mnogo ljudi čudno gledalo, odmahujući glavom, misleći da sam prolupao.
Tko zna, možda i jesam. Možda zaista nisam normalan. Možda sam nekada u međuvremenu prolupao. A možda i nisam… Možda me drugi samo ne razumiju. Zapravo, nije ni važno… Ne danas. Jer danas u meni vlada spokoj. Spokoj koji je donijelo nevrijeme.