Jednom ću se sa sjetom sjetiti tog dana. Tog toliko neobičnog, pomalo tužnog, a opet, prekrasnog i toplinom okupanog popodneva. Dan je to u kojem se mnogo sitnica posložilo na svoje mjesto, dan u kojem sam konačno uspio u riječi pretočiti ono što je dugo u meni postojalo tek kao nedovršena ideja, kao iskra koja čeka svoje vrijeme da zapali triješčice misli i oblikuje vječni plamen spoznaje.
Iako sam u različitim životnim fazama na svijet i postojanje općenito gledao iz različitih kuteva, donoseći pritom različite zaključke o vlastitom bivanju kao i o cilju svega onoga što nazivamo postojanjem, jedna je nit ipak povezivala to zamršeno klupko ponekad oprečnih stavova koji su se gotovo sezonski izmjenjivali. Bio je to smisao. Uvijek je postojao neki smisao, neka viša razina na kojoj sve što činim kao i sve što mi se dogodi mora imati neku svrhu, neki cilj, neko objašnjenje.
Nisam si to uvijek mogao priznati, no veći dio života tražio sam utjehu. U ovom ili onom obliku. Tražio sam sigurno, oazu koja će mi pružiti potpunu sigurnost. Tražio sam nešto što će objasniti sve to skupa, taj cijeli košmar kojeg sam nazivao životom. Tražio sam – nešto. Većinu vremena ni sam nisam bio siguran kako će to izgledati ni što će to točno biti. Znao sam samo da ću to nešto jednom pronaći.
S godinama je ta misao na oazu sigurnosti i čistoće misli i dalje bila prisutna, no kako me život suptilno mijenjao tako se i misao pritajila. Osjećao sam je negdje u pozadini mozga, kao difuzni šum koji nikada potpuno ne zamre, no nikada se ni ne iskristalizira u jasan ton.
Kada bi me pitali što se dogodilo da smetnem s uma za me tu neopisivo važnu potragu vjerojatno bih na pitanje odgovorio tek jednom riječju: život.
Tek danas, kada su svi dijelovi slagalice sklopljeni, shvaćam da je njihovo pitanje bilo besciljno jer od traganja nikada nisam odustao. Danas, na cilju, promatrajući put koji sam prešao zaključujem da je upravo život bio potraga, da je svaki korak na tom putu, čak i oni za koje se ispostavilo da vode u krivom smjeru, bio korak bliže spoznaji smisla. Taj tridesetogodišnji put donio mi je ono što sam nisam mogao pronaći. Svaki me korak navodio u tom smjeru.
Čak ni tada, kada mi je prvi put prešao putem, kada mi je za dlaku izmakao, nisam spoznao što mi je to ušlo u život. Jer, pojavio se tek na trenutak, da bi već u sljedećem iz njega izašao kao da ga nikada nije ni bilo. I naizgled, sve je bilo kao što je i prije bilo. Život je išao dalje, a ja sam i dalje prikriveno tragao. Osim što… ništa više nije bilo isto. Tih ću promjena postati svjestan tek s odmakom od nekoliko godina, kada pogledom unazad ustanovim da su se baš od tog dana oko mene počeli grupirati događaji koji će me u konačnici dovesti do onog za čim sam toliko dugo tragao.
Konačno, dogodilo se i to da mi po drugi put uđe u život. Prepoznao sam ga tek kao prolaznika za kojeg mi je jednom davno zapeo pogled. Zašto je zapeo baš za njega i zašto ću se punih četiri godine kasnije još uvijek sjećati te valovite plave kose koja pleše na povjetarcu tada si nisam mogao objasniti. Danas pak, mogu.
Danas razumijem da sam već tada u njemu vidio nešto. Nešto za čije će mi razumijevanje prvo trebati godine sazrijevanja.
Možda je najveće iznenađenje bila upravo spoznaja da moja oaza nije mjesto, da to nije skrovita čistina usred guste crnogorične šume, ili sakriveni dio nekog od omiljenih parkova, čak niti klupica obgrljena visokim zidovima okolnih nebodera. Ne. Oaza moje sigurnost bio je on. Taj jednostavan, iskreni, beskrajno pozitivan osmijeh koji me nije mogao ostaviti ravnodušnog. Osmijeh koji je donosio pogled na svijet koji mi je oduvijek izmicao.
Pokušavajući objasniti kako se ovo što me okružuje funkcionira, kako i zašto postoji i čemu to sve služi, nerijetko bih se zakopao u odviše složene jednadžbe čiji bi rezultati prije ličili na ofucanu vunu brzinski namotanu u nespretno klupko nego na rješenje koje sam pokušao dostići. Komplicirao sam – jer nisam znao drugačije. Tražio sam vezu između uzroka i posljedice koju tada nisam mogao razumjeti, pa ni njen opis nije bio odviše dobar. Bio je smislen i održiv, no nije bio lijep.
Tek ću uz njega shvatiti da se ljepota krije u jednostavnosti, da rješenje koje želim dostići nije ono do kojeg moram doći ako nije elegantno, ako nije jednostavno. Promatrajući svijet njegovim očima, onako kako ga on vidi, postat ću svjestan savršenstva koje me oduvijek okruživalo, koje mi je prečesto izmicalo.
Postat ću svjestan smisla koji postoji, puta koji je njega doveo k meni, ali i mene k njemu. Postat ću najzad, sretan.
U tom ću toplom popodnevu, u kojemu smo podijelili tek nešto više od sat vremena i jednu hladnu pivu pronaći svoje sigurno skrovište. U tom trenutku pronaći ću smisao svega što me okružuje i svega što sam na putu do njega prošao. Pronaći ću sreću za kojom sam godinama besciljno tragao, tražeći je uporno na krivim mjestima. Jer zaista, ljepota je u jednostavnosti. U razgovoru o gotovo ničemu koji prožet salvama smijeha i ponekom suzom, optočen uzajamnim razumijevanjem.
Shvatio sam tada da sve što sam u životu načuo može biti oblikovano na tako jednostavan način. Naučio sam da je život zaista potrga ako za ničim drugim onda za samim sobom. Zbog njega. Jer on je bio taj temeljni kamen na kojem je cijeli smisao ovog svijeta izgrađen. Bio je – dobar. Iako taj pridjev danas sve više gubi značaj, iako je doveden do razine potpune izlizanosti, za njega nemam drugog, jer ne mogu u potpunosti riječima prenijeti što je učinio, iako zapravo nije učinio ništa.
Bio je – jedan sasvim običan dečko s kojim sam podijelio jedno proljetno poslijepodne. Bio je netko tko će zauvijek u moj život ostati zapisan kao prijatelj, iako to možda nikada neće postati. Bio je… jednostavno, bio je dobar. Blag, jednostavan, vedar i nasmijan. Ali prije svega, bio je dobar.