U nekom drugom svijetu, u svijetu kojega često zamišljam i još češće priželjkujem ti i ja bi bili nešto. Ne, zapravo ne bi bili nešto, jer nešto smo i sada i ovdje. Bili bi nešto više. Nešto što u ovome svijetu ne možemo nikada postati. Žudim za tim svijetom koji izgleda ne postoji, mada je njegovo postojanje u samoj svojoj srži toliko prirodno, da pod kožom osjećam da negdje mora biti skriven. Žudim za tim normalnim svijetom koji mi ovih dana sve više izmiče, gotovo poput prašine što bježi kroz pukotine među prstima.
Ja sam netko tko ovom svijetu u kojemu je rođen ne pripada. Netko sam tko će se prilagoditi i nekako preživjeti to postojanje koje zovemo životom u okruženju koje ne mogu kontrolirati, koje me ne usrećuje i koje nije ono što želim. Ja sam od one vrste koja kao da je ovdje poslana greškom, jer odskačem u svakom mogućem smislu. Ja ovdje ne pripadam.
Mislim da se nikada neću do kraja pomiriti s činjenicom da sam stvoren u ovom svijetu i u ovom vremenu, u svijetu čija me bit guši, u vremenu koje zatire ono što me čini toliko posebnim.
Iako nastojim ne dopustiti da me okolnosti oblikuju tako da se uklopim u sumornu monotoniju svega što me okružuje, ne uspijevam uvijek. Uviđam na sebi crte, te duboke brazde koje je ostavio život, oblikujući me tako u nešto što sam svim silama pokušavao izbjeći, u nešto što nikada nisam želio postati.
Ti… Ti si netko tko se uspio prilagoditi. Netko si tko također ne pripada ovdje, no ipak, netko si tko se uspio snaći bolje od mene. Uspio si okružiti se sebi sličnima, pronaći ih u tisućama lica koja svakodnevno susrećeš. Uspio si stvoriti samoodrživi krug, balon sigurnosti u ovom nesigurnom svijetu. Nisi ni ti od ovog svijeta, no umjesto da sebe podrediš njemu, kao što sam ja dugo pokušavao, odlučio si stvoriti svoju sigurnost. Uspio si ono što sam i ja pokušao, no u mojoj su se priči okolnosti poklopile tako da je su svi moji pokušaji otpočetka bili osuđeni na propast.
Divim ti se dok sam ti istovremeno zavidan na svemu što imaš, na svemu što meni nedostaje. Pomislim ponekad da naš susret nije bio tek puka slučajnost, jer oni koji se traže uvijek se na kraju nekako pronađu. Nisam tražio tebe, ali tražio sam ono što jesi. Tražio sam nekoga sličnog sebi, nekoga uz koga bi ovaj život dobio neki smisao.
Tražio sam… nešto. Nije to bilo ništa određeno, niti išta konkretno. Bilo je … gotovo opipljivo, a opet mi je sama biti onoga čemu se nadam izmicala. Sve do tebe.
Upitam se ponekad jesam li ja jedan od onih koji tvore tvoj krug sigurnosti, hoćeš li me primiti u tu malenu zajednicu neprilagođenih koja prkosi svemu onome što se u ovom novom, izmijenjenom svijetu smatra normalnim. Hoćeš li možda sa mnom stvoriti neki novi krug, neku novu razinu postojanja, neki novi svijet? Hoću li ja konačno naći mjesto kojemu pripadam, nešto što ću konačno moći prozvati svojim domom?
U nekom drugom svijetu sve bi ovo bilo normalno i ne bi dvaput trepnuo pred onime što ćemo u bliskoj budućnosti učiniti. Ovdje i danas budućnost je pak sasvim neizvjesna. Ovdje i danas ti i ja smo još uvijek razdvojeni, iako smo nevjerojatno bliski. Danas možda više nismo razdvojeni, iako nas dijele stotine kilometara.
Danas znam da na onom drugom kraju postoji netko tko razumije, tko se smiješi prije no što utone u san jer tamo negdje daleko postoji onaj drugi koji je isti kao ono. Danas… Danas više nisam sam.
