Jedne vruće, odviše sparne ljetne noći, dočekao me na taj stari drug. Bila je to noć u kojoj je nešto u meni bilo sasvim malo pomaknuto. Nešto nije odgovaralo, kao daj e jedan od onih mnogih kotačića satnog mehanizma u mojoj glavi zaštekao, preskočio ili mu se možda neki zubac odlomio. Negdje je nešto zapinjalo.
Prolazeći zamišljeno pustim ulicama, smetnuo sam s tog pomalo pomaknutog uma da je ovo njegova noć, da će baš noćas zasjati kako već dugo nije. Dok su mi koraci odzvanjali u tami, s leđa mi se prikrao vjetar. Blagi, noćni povjetarac igrajući se jednim pramenom podsjetio me je će ova noć biti važna. Da nisam tek slučajno izašao iz stana i zaputio se prema periferiji, prema osami u koju sam bježao uvijek kada bi kotačići počeli škripiti.
Sklanjajući iza uha pramen koji mi pokušao oteti kako bi se poigrao njime podigao sam pogled prema nebu i stao kao ukopan. Bio je tamo. Ogroman, okupan bijelom svjetlošću, taj moj stari drug, vječni suputnik i pouzdan zaštitnik. Pomislim tek na tren kako sam bedast, jer znao da će doći. Bilo je vrijeme da se ponovno sretnemo.
Naslonio sam se na zid najbliže zgrade, prekapajući po džepovima u potrazi za cigaretom i upaljačem. Paleći je zapitao sam se hoću li ikada vidjeti onu stranu koju vješto skriva, koju su tek rijetki u živo vidjeli. Cinično se podsmjehnem, jer jedva čujnim šapatom mi govori da on i ja nismo toliko različiti. Povučem dugi dim i zagledam se u taj mliječnobijeli sjaj pitajući se govori li možda ipak istinu.
Upita me krijem li nešto. Od njega? Ne. Njemu se ionako ništa nije moglo sakriti. Ne, ne od njega. Od ostalih. Od svijeta? Još se jednom podsmjehnem, jer tko na ovome svijetu nešto ne krije. Ta svi imamo one demone koje skrivamo pod tepihom ili krevetom, za koje ćemo tek rijetkima priznati da postoje, da su ovdje i da su dio nas.
Možda će tek poneki prihvatiti da s nama u kompletu dolazi cijela jedna mračna vječnost čije postojanje priznajemo tek u gluho doba noći uvjereni da našu potvrdu nitko ne čuje.
Namignem mu, jer u pravu je. Nismo toliko različiti. Zaista, nismo. Podijeljeni smo. I on i ja. Na dvije nejednake polovice. Na dva lica, ili možda na jedno lice i jedno naličje. I jedna smo i druga strana, istovremeno. Ponekad zaboravim to. Zaboravim da nosim cijeli jedan dio ličnosti kojega sakrivam, kojega često niječem i kojemu ne dam da živi. Jer mislim da ne smije. Jer mislim da mora ostati skriven, da je previše opasno dozvoliti mu izlazak na površinu.
Tako živim. Tek na pola. S pola vlastitog sebe, jer se drugu polovicu bojim izložiti svijetu. Ili se bojim svijet izložiti njoj. Pa nekako ipak živim. Na pola. Ni ovdje, ni ondje, ni tu ni tamo. Živim. U uvijek prisutnom strahu da će na vidjelo izaći ono što već gotovo automatski pokušavam sakriti.
Sramim li se tog djela ličnosti? Možda? Mislim li da bi me mogao kompromitirati? Vjerojatno. Svejedno, nisu to razlozi zbog kojih je ta tamna strana zatvorena u ropotarnici vlastite svijesti. Strah me, jer dio je to mene kojeg najslabije poznajem, kojeg uvijek trpam u tamu jer nisam potpuno siguran ni želim li znati što se sve krije u tom košmaru. Bježim li od sebe? Ne. Da. Možda.
Možda me strah prekopati tu prtljagu koju uvijek nosim sa sobom, jer tko zna što je u njoj sve nakupljeno.
Tek na tren jače zasja. Njegov glas donosi vjetar koji opet otima ukroćeni pramen i zaigrano ga njiše. Nije to teret, osim ako utege ne stvoriš sam. Nije to tajna koja se krije. Nije to ni mračna strana moje ličnosti. To nešto jednostavno jest. Dio u sjeni. Dio koji je sakriven ispod površine, koji mora biti tamo gdje jest, jer takva mu je priroda. Dio je mene, kao što je i njegova tamna strana dio njega. Balast je to onoj strani koja je svakodnevno izložena svijetu, ljudima, meni samome.
Ovog puta mu se iskreno nasmiješim. Jer to je bilo to. To je zupčanik koji je preskakao. Potpun sam tek s tim djelom mene koji će uvijek živjeti u sjeni. Bez njega – nisam. Ne da nisam cjelina, nego nisam uopće. Ja sam ja. Sa svim svjetlom, i svom tamom, s dvije suprotne strane koje tek kada jedna drugu nadopune mogu stvoriti cjelinu.
Ja sam komplicirani splet životnih priča, no tko od nas nije? U svakoj od njih ima i svjetla i tame. U svakoj je bilo obje polovice mene, htjedoh li ja to priznati sebi i drugima ili ne.
To je istina koja mi je izmicala. Svjetlo koje me obasjava i tama u kojoj se skrivam dio su iste cjeline. Pripadam i jednom i drugom svijetu, a hodam u ovome životu granicom na kojoj se dotiču.
