Dragi čitatelju,
priča koja se nalazi pred tobom nije ni po čemu posebna. Slična je tisućama drugih priča. Jedna je od onih za koje nikada nisi čuo, jer govori o malome čovjeku, o nekome s margine društva. Priča je to o jednom sasvim običnom čovjeku, kakvih je nebrojeno na svijetu. Priča koja se priča u tišini, jer životne priče malog čovjeka nikada se ne prodaju dobro. Pretužne su, previše iskrene, neuljepšane i bez sretnog kraja. Ipak, i takve se priče moraju ispričati. Starijima u spomen, mlađima za upozorenje…
Zovem se Alen i rođen sam u jednome starom primorskom gradu koji je duga i povremeno mučna povijest učinila onime što je danas: gradom duhova. Rođen sam dan nakon Praznika rada ili, kako ga svi radije zovemo, Prvog Maja. Mišljenja sam da se ti revolucionari, koji su krvavo zaslužili svaki podignuti im spomenik, danas okreću u grobu zbog užasa koji vlada ovim svijetom.
Živim u državi članici Europske unije, koja se time diči gdje god može; kada je prilika za to spomenuti i, naročito, kada nije. Država je to koju su mnogi kroz povijest svojatali i osvajali te razni vođe predavali iz ruke u ruku, a koju se sad pokušava prikazati dostojnim pripadnikom Europske unije.
Oni koji žive na obali Jadranskog mora znaju da je takav prikaz ove naše predivne, toliko bogate, a istovremeno beskrajno siromašne Domovine lažan. Oni znaju da nam svima koji je zovemo domovinom prijeti mračan, crni kraj, jer svaki poduzeti korak kao da nas vodi ne samo u krivom, već u potpuno suprotnom smjeru od cilja kojemu navodno težimo.
Kroz noviju povijest često su se lomila koplja oko toga je li Balkan nešto realno, ili je pak puka narodna izmišljotina, raširena među ljudima ovoga prostora i ukorijenjena u njihovim glavama. Dok o Balkanskom poluotoku možemo raspravljati i pokušati mu utvrditi bar okvirne granice, Balkan za nas iz ovih krajeva ima jedno sasvim drugo značenje.
Balkan je pojam koji predstavlja mentalitet ovih naroda, misaoni sklop, koji me iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu sve više boli. Mentalitet koji na meni počinje ostavljati posljedice. Čudimo se – da oprostite, k’o pura dreku – što je država u kojoj živimo pokradena od političara i drugih moćnika, što netko još ima obraza okoristiti se još onom malom količnom imaginarnog novca što je ostala u državnoj blagajni, zaboravljajući pritom da smo upravo mi ti koji su ih postavili na vlast.
Zaboravljamo i nešto mnogo važnije, a to je da riba uvijek smrdi od glave. Međutim, suprotno uvriježenome mišljenu, glava ove guje, koja će u konačnici proždrijeti samu sebe jer drugog izvora hrane u jednom trenu više neće imati, nije vlast. Ne, glava ove smrdljive, trule ribe je upravo narod. Ta masa koja je one na vrhu na to mjesto i postavila. Mi smo im dali snagu, mi smo im dali moć, mi smo ih legalno i legitimno postavili na pijedestal.
Živim u svijetu koji me toliko rastužuje. To što osjećam više nije ni bijes ni ljutnja – jer te sam emocije istrošio. Potrošile su se u bezbroj situacija koje su me snašle u životu, a kada nisam mogao učiniti ispravnu stvar jer me netko zakočio. Netko tko se nije slagao s mojim mišljenjem, tko je imao jače veze od mene. Netko tko je bio podobniji, tko ima pedigre. Pravi ili izmišljeni, kao da je važno.
Jedan sam od onih koji su ponosni na sve što su u životu stekli, jer su to stekli vlastitim radom i vlastitim mukama. Vlastitim žuljevima i prolivenom krvlju. Zato je sve moje – zaista moje. Istodobno sam i jedan od onih koji nikada neće zasjesti na visoku poziciju jer, iako posjedujem kompetencije i ekspertizu za određenu poziciju, nisam sklon prijateljevanju s moćnicima pri vrhu piramide, niti sam onaj za kojega će se netko zauzeti.
Ja sam također onaj koji će, u usporedbi s prosječnim radnikom, utrošiti duplo više truda jer posao želim odraditi kvalitetno. Želim da rezultati producirani mojim radom budu pouzdani. Često sam zbog toga meta poruge jer, za razliku od tolikih drugih, ja zaista volim posao kojim se bavim i ulažem u njega sebe cijeloga. Zato što je taj posao veliki dio moga života, on me određuje. Želim ga obaviti pošteno i pouzdano jer mi moje zanimanje služi na čast.
U meni su se nekako nastanile odlike koje danas gotovo ne vrijede ništa. Zašto? Zato što njima nećete steći bogatstvo niti ćete postati poznati. Jedino što će vam donijeti je čist obraz i miran san, jer novac se u ovim krajevima stječe drugim putem. Ne mogu znati jesu li za te odlike zaslužni moji roditelji ili pak profesori, koji su me u jednakoj mjeri odgojili, niti koliko je toga u mene usadila okolina. Ipak, svima ću im na tome zahvaliti jer drugačije ne bih mogao živjeti. Druga pravila ne bih mogao slijediti, jer to onda više ne bih bio ja.
A tko sam zapravo ja? Ja sam tek jedan od onih potisnutih, od onih čiji se glas ne čuje jer su nas na margine gurnuli oni glasni, neustrašivi, oni bez stida, koji će prekršiti sva pravila i sve norme samo da bi ostvarili zacrtani cilj. Izvest će to fino i u rukavicama, gotovo gospodski. Njihovi potezi će biti elegantni i tako fino ulašteni da ćete se na kraju dana pitati jeste li normalni ako u njihovome ponašanju vidite problem. Osjećat ćete da je to što rade krivo, no nećete moći reagirati, jer bi se reakcijom značajno ugrozili.
Takvi su ljudi među kojima živim, među kojima se svakodnevno krećem. Takvi ljudi izlaze na izbore i biraju vladajuće da bi se kroz četiri ili pet sljedećih godina zgražali nad njihovim bezobrazlukom, nedostatkom empatije i općenito nad gotovo svakom im donesenom odlukom. Zaboravljaju ti ljudi pritom da su ih upravo oni birali, a da na svakom izboru koji nam je ponuđen uvijek zaokružujemo ono što je nama slično.
Ja sam čovjek koji je rođen u Hrvatskoj. Istovremeno sam i čovjek koji je okružen Balkanom. Okružen, jer nisam njegov dio. Jer ne pripadam toj bujici kolektivne svijesti koja gleda samo vlastitu dobrobit, zanemarujući pritom sve ostalo. Ovdje žive takvi ljudi. Ljudi koji gledaju samo svoju korist, ljudi koji, umjesto da očiste svoj kućni prag, gledaju koliko se prašine skupilo na tuđem. Ljudi koji svoje mane prikrivaju zlatnim nakitom, a u tuđe zabadaju hrđave igle.
Ja sam onaj koji ne pripada ovdje. Život u ovim krajevima za mene nije blagoslov, kako to mnogi tvrde, već je sličniji robiji. Ja sam onaj koji će, kada ga jednom budu pitali odakle dolazi, spustiti glavu i posramljeno reći: „Ja sam Hrvat.“
Ja sam Alen i rođen sam u Puli. U gradu u kojemu je nedavno ugašena zadnja svjetla točka industrije. Gradu u kojemu su mnogi nedavno izgubili radna mjesta. Gradu iz kojeg se bježi jer u njemu više nema života. Gradu koji postoji već više od dvije tisuće godina. Gradu u kojemu je nekada bilo mnogo ljepše živjeti, no što je to sada.
Ja ne mogu živjeti u ovome iskvarenom svijetu. Zato sam i potisnut na margine, jer se ne mogu uklopiti ovdje. Ne mogu biti toliko ljigav i bezosjećajan da bih u njemu uspio. Zato danas više ne osjećam ni bijes ni bol. Samo tugu. Preveliku, golemu tugu.
