Kada god okrenem glavu i pogledam unazad, u te minule godine mojeg ne previše dugog života, jedna stvar uvijek postane jasna – ja nikada nigdje nisam pripadao. Uvijek sam bio drugačiji, uvijek sam visio. Ili pak stršao. Uvijek sam bio onaj koji je želio učiniti ispravnu stvar, uvijek sam nastojao činiti dobro. Nisam bio od one vrste koja je dolaskom na studij u Zagreb odjednom pokidala lance roditeljskog sputavanja njihove slobode i kreativnosti, kako su neki to voljeli reći.
Nikada vjerojatno ni neću pripadati. Ima nas takvih, koji se nikada nećemo uklopiti u grupice koje se formiraju, žive neko vrijeme, a s vremenom se gotovo uvijek raspadnu. Mi smo takvi da uz sebe vežemo jednu ili dvije osobe za koje bismo dali život i dušu, srce i tijelo. Te dvije osobe za nas su cijeli svijet. Ostalo… Ostalo dođe i prođe. Ove dvije – to su one koje se broje.
Ne padam na zadnje krikove mode ili na ono što je u trendu, ne gledam ono što je popularno i ono za što će većina reći da je „dobro“. Ne, nije da odbijam obratiti pozornost na nešto samo zato što je razvikano. Nisam buntovnik. Jednostavno, ne gledam, ne pratim, ne živim taj stil koji nikada nije bio krojen po mojoj mjeri. Ne sviđa mi se, ne vidim se u tome. Nije mi ugodno.
Ima nešto u čemu sam jako dobar – jako dobro čitam ljude. Empatija mi je jedna od jačih strana, dok je istodobno i nešto što mi može zadati najjaču bol. Često se nađem u nesrazmjeru vlastitih očekivanja, jer nešto što ja smatram sasvim običnim, normalnim, svakodnevnim, ničim posebnim, drugi doživljavaju kao nešto izuzetno rijetko.
Jako me često rastuži činjenica do okolina ne prepoznaje ono što ja vidim, ono što osjećam. Kada netko meni blizak, koga dobro poznajem, jednostavno ne pokazuje ni trunčicu zanimanja za druge, za njihovo trenutno stanje, za probleme na koje su možda naišli. Jer ljudi su takvi kakvi jesu – sami su sebi najbitniji. Uvijek je tako bilo, to je jednostavno postavka na kojoj smo evoluirali.
Jednom sam nekome rekao da mu mogu pomoći, ali da bez njegovog pristanka moje ruke ostaju vezane. Bio je to jedan prilično dragi dečko s možda malo previše briga za svoje godine. Znao sam da mu mogu pomoći razbistriti glavu i ponovno stati na noge, s kojih je zapravo prilično davno pao na oštri šljunak surove realnosti, razdirući koljena do kosti.
Umjesto pristanka dobio sam odgovor: „To nije tvoj posao.“
Zaista, i nije bio, ali moja namjera niti nije bila tu zato što je to moj posao, niti zato što se to očekuje od mene. Htio sam to napraviti jer sam ga tada smatrao prijateljem, a prijatelji su tu da između ostalog, pomažu. Da pruže podršku i služe kao oslonac u teškim vremenima. Nikada mu nisam uspio pomoći… jer mi to nikada nije dopustio.
Zaista, to je možda bol najgore vrste, kada iz dana u dan promatrate kako osoba pred vama propada samo zato što vas ne pušta blizu. Kada znate da bi vam trebalo možda tjedan dana da je vratite na pravi put. Tjedan dana koje ne možete dobiti jer vam ih ne želi pružiti. Osjećaj vezanih ruku jedan je od najgorih koje sam ikada doživio. Te ruke koje liječe, ponekad moraju ostati prekrižene iza leđa, jer ako mu na silu pokušam pomoći, mogu ga slomiti, a to se nikada ne smije dogoditi.
Ne. Ne možeš drugome pomoći ako on pomoć ne želi prihvatiti. Zato mogu samo gledati kako propada. Plakati i žaliti – za izgubljenom šansom, prokockanom prilikom, za predivnim potencijalom, koji se iz dana u dan sve više guši. Za nekim koga sam nekada zvao prijateljem, a danas ga jedva poznajem.
Zato sam gotovo uvijek sam. Po strani, s cigaretom u ruci promatram svijet i puštam ga da klizi meni pred očima. Jer kada se umiješam u tok zbivanja, neminovno ću opet viriti poput karte iz drugog špila, umetnute jer je jedna nedostajala.
To sam ja – ona jedna karta iz drugog špila. Crvena među pedeset i jednom plavom. Uvijek sam bio drugačiji. Nikada se nisam stopio s okolinom. Vjerujem da nikada ni neću.
