Stojim na vjetrometini života. Ponosno, uzdignuta čela. Pogled mi se gubi negdje na horizontu. Ovdje, na litici, na samome rubu poznatog mi svijeta, zastao sam da osluhnem što mi svijet ima za reći. Došao sam do samoga kraja svega što mi je poznato. Postigao sam sve što sam mogao, dogurao dalje no što su drugi stigli, i sada – stojim.
Preda mnom se prostire nepregledno plavetnilo, šum udaljenih valova zvonko pjevuši, a glasniji od njega samo je huk vjetra koji dopire meni s leđa. Spušta se s planina po kojima sam se i ja jednom penjao. Poznajem ga, sreli smo se na vrhu gore koja je nekada predstavljala još jedan od izazova za savladati.
Dočekao me tamo, kao što je i druge prije mene. One, koji su zadnjim trzajima snage pohranjene u mišićima zakoračili na tu visoravan misleći da pritom osvajaju svijet. Jesam li se i ja tako osjećao? Jesam li u trenutku kada sam zakoračio na vrh mislio da mi pripada sve što mi pogled može obuhvatiti? Jesam. Tek na djelić sekunde. Jer, toliko mu je trebalo da mi se prišulja, da me iznenadi svojom hladnoćom koja se svakome uvuče pod kožu.
Šapnuo mi je tek jednu rečenicu. Rečenicu koja će mi promijeniti život, koja će promijeniti moje poimanje svijeta, a time i poimanje sebe samoga.
A gdje si u svemu ovome ti?
Riječi oštre poput britve, ledene poput ciče zime, riječi koje su došle niotkuda spustile su mi se niz kralježnicu uzbudivši svaku dlačicu na mojem tijelu. Pogledao sam oko sebe, zavrtjevši se oko vlastite osi. Očekivao sam da ću susresti nekoga, neko nepoznato lice koje me pratilo pri usponu, no dočekao me samo hladan planinski vjetar koji se igrao zlatnim pramenovima kose u jednoj od rijetkih prilika kada nije bila vezana u čvrsti rep.
Nije svatko sposoban pojmiti da je jedan čovjek, u svemu što postoji, svojom veličinom ništavan. Tek tamo, na vrhu svijeta shvatiš koliko si zapravo mali, koliko je sve što te okružuje veliko. Tamo, na krovu svijeta spoznaš istinu – čovjek nije stvoren da se uzdiže, naš cilj nije ovladati nečime. O ne, ja sam tu da učim, da spoznam, da shvatim.
Vjetar, taj sveprisutni, nikad primireni divljak, koji se zavukao u svaki kutak ovoga svijeta, jedini je koji poznaje sve što je stvoreno. Jer sve je to vidio. On, nestalan i promjenjiv, okretan i dovitljiv poput najboljeg svjetskog gimnastičara, pokazao mi je da svijet nije ovdje da bi se njime vladalo.
Jer ovo tu, sve ovo što se nalazi oko mene toliko je više od skupa običnih podanika. Ovdje je moj dom. Tamo negdje, iza onih planina, moja je rodna kuća. Do nje vodi put kojim sam jednom davno prošao, put koji me u konačnici, doveo ovdje.
Shvatit ćeš jednom da vrhovi planina ne mogu biti tvoj dom.
Zaista, ne mogu se skrasiti ovdje, gdje caruje samo nestalnost. Gdje mi kosa divlja nošena zapusima koji prenose šapate samoga svijeta. Ne, ovdje, na vrhu, samo sam u prolazu. Ipak sa svrhom. Da pronađem svoje mjesto u svijetu, da spoznam sebe.
Od visoravni do litice na rubu svijeta, na kojoj se sada nalazim, put je dug i prilično strm, jer s visina se nekako moraš spustiti. Možeš se strmoglaviti jer si izgubio kontrolu nad vlastitim životom, ili se pak odmjerenim korakom suprotstavljati gravitaciji.
Sjećam se njegovog šapata kao da sam ga jučer čuo. Sjećam se trnaca koji su mi se spuštali niz kralježnicu. Sjećam ih se čak i danas, kada sam po svemu sudeći došao do kraja svoje staze. Ovdje, na rubu svijeta, samo mi se pučina smiješi.
Obuzima me čudan osjećaj, neopisiva tuga, pomiješana s iskonskom srećom. Jer čini se, obavio sam sve što se obaviti trebalo. Došao sam do cilja. Upoznao svijet koji me okružuje, iskušao sve što mi se ponudilo. Proživio. Ono dobro, kao i ono loše.
Zato sada stojim ovdje, na ovoj hridi na kojoj završava svijet kakvog ga poznajem. Pred mojim se očima otvara jedno sasvim novo carstvo. Nepoznato, tajanstveno, sakriveno pod površinom vode koja odbija Sunčeve zrake skrivajući u svojim dubinama tajne samoga postojanja.
Opet je uz mene, taj neumorni vjetar koji me prati cijeloga života. Onaj, koji mi je ponekad suputnik, koji mi je puhao u leđa dajući mi snage za učiniti tih nekoliko beskonačno teških koraka pred ciljem, ali isto tako i onaj koji mi je znao puhati ravno u lice zamagljujući mi pritom vid, onemogućavajući mi kretanje.
Sada je tek lahor koji će odagnati vrelinu ljetnog dana. Više ovdje nije zbog mene. Ne, sada je ovdje sa mnom. Kao prijatelj, kao netko meni ravan. A ja, ja zapravo ne znam što mi je činiti. Jer napuštam poznato mi okruženje. Krećem na jedan sasvim novi put, na kojemu ne poznajem nikoga, na kojemu nikada prije nisam bio.
Sve što sa sobom nosim tek je nada da će nekako sve ispasti dobro. I ushit, jer nepoznata me zemlja čeka. Ovdje smo samo ja i vjetar. I jedva čujni šapat koji dopire izdaleka. Šapat, sada već toliko dobro poznat, da više ne izaziva trnce. Tek blagi osmijeh, jer naučio sam slušati poruke koje mi daje svijet.
Zadnji šapat koji ću u životu čuti. Zadnja poruka koju mi vjetar ima prenijeti.
Hajde, što čekaš? Litica je tek još jedan vrh planine, a vrh planine ne može biti tvoj dom.
Duboki uzdah, polagani izdah. Još jedan uzdah, kojega prati novi izdah.
Skupljam razigranu kosu u niski, čvrsti rep. Triput okrenem gumicom oko njega i namjestim ga simetrično, na sredinu tjemena. Još jedan udah, kojega ću izdahnuti tek pod morskom površinom. Priprema, pozor, skok. U neki sasvim novi, meni nepoznati svijet.
Izdah.