Prošlo je previše vremena otkada je ostavio trag na mom srcu. Gotovo da se više ne sjećam te subote u ranoj jeseni kada je njegovo postojanje dotaklo moje. Često volim reći da je došao s kišom, a da je sa sobom donio sunce. Donio je injekciju optimizma koja mi je tada bila potrebna. Njegov dolazak nije bio ništa spektakularno, no potakao je niz promjena koje su moj život učinile puno boljim. U jednu ruku, unijele su u njega svrhu.
Taj dečko, kojemu sam ukrao nadimak (iako je otprije bio moj, no iz drugih razloga), bio je tek jedan od onih osoba koje sretnete jednom ili dvaput u životu, a koje se više nikada ne pojave, no čije postojanje ne možete izbrisati jer su u tom prekratkom vremenu ostavili neizbrisiv trag. Bio je to Dax – dečko koji je hodao sa suncem u jednoj ruci, a srcem u drugoj.
Godinama me jesen podsjećala na njega. S prvim laganim kišicama uvijek bi iz podsvijesti izronilo sjećanje na onu neurednu bradicu i široki osmijeh. Na čistoću duše i dječački pogled na svijet – na sve što sam kod njega zavolio. Znao sam zamišljati kako bi izgledao naš ponovni susret; bi li opet došao po kiši, bismo li mogli jednostavno nastaviti tamo gdje smo stali?
U određenim sam trenucima čak i priželjkivao njegov dolazak, nadajući se da će možda postati trajnim dijelom mog života, dok bih ga u drugim potpuno smetnuo s uma. Bio je tek stranac kojega nikada nisam upoznao. Stranac kojega nikada neću zaboraviti. S vremenom sam sve rjeđe mislio na njega, prisjećajući ga se tek u jesen, kada bi sitne kišne kapi udarale po prozoru.
Postao je tek odjek u daljini. Udaljeno sjećanje kojemu su hladne kapi jesenje kiše razmazale konturne linije.
Sve dok jednog jutra, gotovo deset godina od tog našeg prvog i jedinog susreta, nije stigla jedna poruka. U Zagrebu je, na svega nekoliko dana. Javio se samo da pozdravi i ostavio otvorenu mogućnost za kakvu kavu ili piće ako uspijemo uskladiti rasporede. S nevjericom sam promatrao mobitel, iznova čitajući poruku, pokušavajući se sjetiti tko je taj Darko koji mi piše… Već sam mislio upitati nije li pogriješio broj. Nešto mi je na tren odvuklo pažnju. Nešto izvan ureda. Vani, na hladnoći prvog pravog jesenjeg pljuska. Ošinulo me. Toliko snažno, da je trebalo nekoliko trenutaka da se priberem. Darko. Darko koji nije Darko, već Dax. Onaj stari, gotovo zaboravljeni Dax. Moj Dax.
Vrijeme se rasteglo poput žvakaće gume među prstima djeteta. Kišne kapi su usporile, vjetar utihnuo. Ponovno sam imao devetnaest godina i bio sam tek došljak u ovaj grad kojega danas zovem svojim domom. Bio sam zbunjen. Nekako sretniji no danas, ali u isto vrijeme i beskrajno tužniji. Bio sam sâm na svijetu, bez ikoga koga sam istinski mogao zvati svojim. Osim njega. Iako smo podijelili tek jednu šalicu ne odviše dobre kave, bio je netko koga ću zauvijek zvati svojim.
Jedan pogled bio je dovoljan da me potpuno razoruža, da me nagna da spustim sve zidove koje sam godinama gradio. Bio je poput junaka iz bajke koji srlja na zidine dvorca jer je naumio pobijediti kakvu neman ili poraziti zlotvora. Taj sjaj u očima bio je utjeha u nadolazećim noćima. Bio je simbol nade, vjera da još uvijek postoje ljudi koji čuvaju čistoću svoje duše.
Iako je bio stariji od mene, bio je dijete. Bio je ono što svi priželjkujemo, mada si to tek rijetki priznaju. Ne, on nije odrastao.
Nije dopustio da ga svijet u kojemu živi iskvari. Stvorio je neki svoj svijet, zbilju u kojoj uvijek može biti ono što zaista jest, ono što je želio biti, a želio je ostati zaigran i uvijek nasmiješen.
Pitam se ponekad je li samo na mom srcu ostavio neizbrisiv trag ili su pak i drugi uvidjeli koliko je poseban. Kolike je još živote uljepšao svojim postojanjem? Tim predivnim očima, koje su parale i najtamniji veo, prostrt preko umova onih koji su počeli gubiti nadu.
Pitam se što će me dočekati kada ga ponovno ugledam. Hoće li to biti isti onaj Dax koji me toliko očarao? Je li se promijenio? Je li ga svijet uspio pogaziti? Ne, on je Dax. Uvijek će biti baš onakav kakvog sam upoznao. Znam to.
Volio bih da se trajno nastani u mom životu, no znam da se to neće dogoditi. Jedan je od onih koji ne mogu mirovati, koji žive stalnu promjenu. Zato mi je posebno drag. jer je nepredvidljiv, poput vjetra. U jednom je trenu tu, a već u sljedećem zagrize za neku novu pustolovinu.
Čini se da će uvijek doći s kišom. Tom dosadnom jesenjom kišom. Kada se nebo zacrni, kada sunce zađe za tmurne oblake. Onda, kada stvari krenu nizbrdo, kada se nade počnu gasiti – doći će netko tko u jednoj ruci nosi sunce, a u drugoj svoje srce. Doći će taj moj Mali Princ. Samo da me podsjeti što život zapravo jest.
