Koliko me poznaješ? Misliš li da znaš dovoljno o meni da procijeniš jesu li moji odgovori iskreni? Želiš li uopće znati istinu ili samo tražiš prosječan odgovor, kako bi zadovoljio formu? Pitaš li me kako sam ili što mi je, nadajući se da ću ti iskreno odgovoriti ili pitaš samo reda radi, nadajući se da neću iskreno odgovoriti? Nadaš li se površnom odgovoru? Je li ti zaista stalo do mene? Želiš li mi pomoći ili želiš samo namiriti sebe?
Zašto neću reći što mi se mota po glavi? Zašto ću prešutjeti i reći sve je u redu, nije mi ništa ili pak zabrijao si? Želim li neke stvari zadržati za sebe?
Možda me sram. Možda mi je samo neugodno ili s tobom ne želim pričati o tome. Možda smatram da nije vrijedno. Zapravo, bojim se da me nećeš razumjeti…
Proljetno je, sunčano, poslijepodne. Dovoljno je toplo da debele zimske džempere zamijenimo majicama kratkih rukava, mada nam je gornji dio trenirke zavezan oko struka. Ponovno će zahladiti, čim nestane sunca, a vjerojatno ćemo se zadržati. Šećemo uz morsku obalu, pričajući o nevažnim temama. Gledam u pod, odgovori su mi jednostavne proširene rečenice. Pitaš me što mi je.
Što mi je? Kao da ne znaš. Ti si mi. Od prvog dana, uvijek i zauvijek. Ti si mi. Svako jutro, svaki prokleti dan, svako novo buđenje. Ti si mi. Uvijek si ti. Ti, koji nikada nećeš priznati da postojim, da te čekam i da te, iznad svega, volim. Gledam u pod jer te više ne mogu pogledati u oči. Slomio si me. Došao si svaki put kada sam se uspio sastaviti i ponovno me razbio u tisuće komadića. Otvaraš stare rane, a ja ti to dopuštam, jer te volim. Iskorištavao si me za vlastitu ugodu, jer si mogao, jer sam ti to dopuštao. Znam da si svjestan toga i da se nimalo ne sramiš. Pa zašto me onda pitaš što mi je, kada dobro znaš? Poniženje mi je. Jer i dalje nemam snage napustiti te, okrenuti leđa i izgraditi zid između tebe i sebe. Ne mogu to. Ne mogu te pustiti pa se svakog novog dana ranjavam uvijek istim oružjem – tobom. Znam koliko je to jadno i koliko me uništava. Znaš to i ti. Svejedno, opet mi dopuštaš da se polako uništavam, samo zato što si ti već odavno uništen.
To mi je. Ti si mi. I ja sam si sam. Bol za koju smo podjednako krivi jer ti me nikada nećeš prestati iskorištavati – naviknut si na ugodu koju ti ja pružam, a ja žudim za tvojim dodirima. Tvoji dodiri – to mi je. Ipak, NIJE MI NIŠTA.
Pozvala me na piće u gradu. Ne znam zašto, nismo se čuli preko godinu dana. Poruka je došla iz vedra neba, a ja sam dugo razmišljao hoću li prihvatiti poziv ili ne. Zapravo, znam zašto se više ne čujemo, zato me njen poziv i uhvatio nespremnog. Razišli smo se. Shvatili smo, na vrijeme, da smo nespojivi i svatko je nastavio svojim putem. Što sada hoće?! Zašto se sada javlja?!
Ispijamo kavu u središtu gradske vreve. Subota je prijepodne, a mi sjedimo na špici. Nikada ranije nije pila kavu. Ipak, danas pije veliki macchiato i zamišljeno promatra napunjenu pepeljaru. Što te muči?, kliznulo je s njenih usana, nakon dugog gutljaja kave.
Više od šest godina prijateljstva, koje su se rasplinule jer si otišla. Jer si se osjetila ugroženom, a nikada o tome nisi htjela pričati. Ne, jednostavnije je bilo pokupiti svoje stvari i nestati. Opravdala si to nekako. Znam da jesi jer inače ne bi mogla nastaviti sa životom. To me muči. Šest predivnih godina, koje si odlučila baciti u vjetar i potražiti sreću drugdje, zaboravljajući što smo sve prošli zajedno. Ostavila si me na cjedilu kada si jedino ti mogla pomoći, da bi se nekoliko mjeseci kasnije vratila, glumeći nevinašce koje ne zna gdje je pošlo krivo. Ti me mučiš, ali to vjerojatno nikada nećeš saznati. Jer kao i uvijek, ni danas mi nije ništa.
Danas, dok zajedno ispijamo kavu, umjesto da riješimo problem u korijenu, tamo gdje je nastao, jedno drugom pričamo bajke. Govorimo kako nam je odlično, kako smo si sredili živote i konačno živimo punim plućima. Krajnje oprezno, poput moreplovaca u oluji, izbjegavamo teme koje bi mogle otvoriti stare rane. Pravimo se da se ništa od toga nikada nije dogodilo, da smo uvijek bili samo poznanici. Zašto? Zato što nam nije ništa.
Kasna je subotnja večer. Sjedimo u zadimljenom kafiću i ispijamo treće pivo. Pogled mi se lagano muti, a on je nasmiješen. Dobro je raspoložen, dok je meni, u posljednjih pola sata, nešto isisalo svu životnu radost. Zamišljeno kružim prstom po rubu krigle. Pogleda me i upita: „Što ti je?“
Ne znam što radim ovdje niti što želim od njega. Ništa. Sve. Želim da ispuni prazninu koja je nastala kada sam otišao. Želim nekoga tko će zauzeti njegovo mjesto, s kim ću se buditi svakog jutra i tko će mi izmamiti prvi jutarnji osmijeh. Želim sreću i želim da on bude izvor te sreće. Želim njega. Vidim mu u očima da i on želi mene, ali ne na taj način. On želi nešto mnogo primitivnije, nešto na što sam u ovom trenutku spreman pristati, samo kako bih nabrzinu ispunio prazninu. I on to želi, gotovo mogu osjetiti kako me proždire pogledom. Što da radim? Da prihvatim jednu razuzdanu noć u kojoj će sve moje želje biti zadovoljene i jutro koje dolazi, a u kojem ću se osjećati prljavo i proklinjati sam sebe? Da se okrenem i odem? Da mu otvoreno kažem kako želim da postane materijal za ženidbu, umjesto potrošne robe, dok u isto vrijeme u njemu vidim upravo to – potrošnu robu?!
Ne… Neću mu reći ništa. Popit ću svoje pivo do kraja, skrećući razgovor na banalnije teme. Ili ipak ne. Reći ću mu kako ima predivne zelene oči i najljepši osmijeh na svijetu. Ustat ću, platiti račun i otići kući, sam. Zašto? A zašto ne? Ipak, nije mi ništa.
NIJE MI NIŠTA – te tri čarobne riječi. Koliko ih puta u danu izgovorite. Dovoljno da drugi povjeruju u njihovu istinitost? Dovoljno da u njihovu istinitost uvjerite sami sebe? Zašto govorimo da nam nije ništa? Zašto sebe i druge pokušavamo uvjeriti u tu notornu laž? Nije li bolje priznati istinu i reći: Sve mi je. Sve što na ovome svijetu može biti pogrešno, u ovom prokletom trenutku je u meni!
Priznati nekome da nisi savršen, da imaš problema, da te muči prošlost? Ne. To danas nije opcija. Danas se očekuje da si dobro jer kad si dobro, nema postavljanja suvišnih pitanja, nema kopanja po ranama koje vjerojatno nikada neće zacijeliti. Možda na samo jedan tren uspiješ zaboraviti da si slomljen, pregažen i ostavljen. Zato sam pred drugima dobro. I zato mi pred drugima nije ništa. Jer druge nije briga. Jer se danas pitanja postavljaju reda radi. Onaj koga zaista zanima kako si, što ti je, on ne mora pitati. On to vidi.
Ja te neću pitati što ti je, ja ću te zagrliti. Jer znam da ti kamenje pritišće prsa. Znam da ujutro jedva ustaneš jer te prošlost vuče prema dnu, prošlost koju ne možeš pustiti. Ili ne želiš, no to, u ovom trenutku, uopće nije važno.
Ti ćeš pitati što mi je, iz dubine duše se nadajući uvriježenom odgovoru – NIJE MI NIŠTA. Svoju si dužnost ispunio. Pitao si i dobio si odgovor koji ne zahtijeva daljnju akciju.
Ja sam rekao NIŠTA jer previše boli otvarati rane koje sam jedva uspio zatvoriti, jer zaista želim da je to točan odgovor, iako duboko u sebi znam da nije. I da nikada neće biti…
Ilustracija: Tamara Vuk
