Biste li lagali da nekome spasite život? Ne razumijete pitanje? Idemo ovako… Zamislite se u situaciji u kojoj nečiji život ovisi o sljedećoj rečenici koja će izaći iz vaših usta. Napomenimo još i da vam je ta osoba draga, da vam je stalo do nje. Hoćete li svjesno izreći laž, da joj spasite život? Naravno da hoćete. I pronaći ćete tisuću i jedno opravdanje za svoj čin. Pronašao bih i ja. Koliko sigurno biste izgovorili tu laž i bi li netko u nju povjerovao, to je već sasvim druga priča. Činjenica je da smo, kada su velike stvari u pitanju, spremni lagati.
Imam još jedno pitanje: biste li lagali da sebi spasite život? Dakle, nalazimo se u istoj situaciji, samo vaša sljedeća rečenica ne utječe na tuđi život, već na vaš vlastiti. Postoji nekolicina koja će kategorički odbiti ovu mogućnost i čvrsto se držati svojih uvjerenja, kao, recimo Ivana Orleanska, koja je u konačnici spaljena na lomači jer se nije odrekla Boga i anđela čije je glasove navodno čula. S druge strane, imamo Galilea, koji je ipak zanijekao svoje uvjerenje, ne bi li spasio živu glavu.
Vjerojatno bi većina nas, običnih smrtnika, slijedila Galilea, u želji da nam glava još malo ostane na ramenima i to je u redu. Sam čin vjerojatno nije moguće moralno opravdati, možda ćemo ga prozvati djelom kukavice, ali ga razumijemo i možemo se poistovjetiti s takvom situacijom.
Složit ćemo se da je laganje opravdano u situacijama koje ugrožavaju život. Znamo da, svjesno čineći nešto što inače karakteriziramo kao zlo i neispravno, zapravo činimo ispravnu stvar – osiguravamo egzistenciju. Na sreću, ovakvi su primjeri u bespućima statistike prava rijetkost te se najčešće spominju u hipotetskim situacijama, služeći kao primjer moralne dileme. Bih li lagao da nekom do koga mi je stalo spasim život? Naravno da bih. Znam li da je to pogrešno? Ne znam… Znam da je pogrešno lagati, ali s druge strane, time činim dobro djelo.
Budući da nema previše smisla razbijati glavu hipotetskim situacijama koje se najvjerojatnije nikada neće dogoditi, hajdemo razmotriti nešto realnije scenarije.
Prijateljica se vratila od frizera koji joj je sasvim očito unakazio frizuru. Ona to ne primjećuje i pita vas kako izgleda, željno iščekujući vaše pohvale.
Znate da imate dvije opcije. Prva je da joj kažete istinu i riskirate durenje, ili, još gore, pljuvanje kako nemate ukusa ili joj iz nekog nepoznatog razloga želite napakostiti. Druga je da kažete kako nova frizura izgleda baš divno i kako joj savršeno stoji. Eto, sasvim mala, nevina laž i izbjegli ste potencijalni sukob. Doduše, dotična je osoba vrlo vjerojatno svjesna da joj kosa izgleda očajno i u sebi proklinje frizerku i tristo kuna kojima je platila novu, očajnu frizuru, ali prijateljica vam je i od vas se očekuje da joj budete potpora ili barem, u ovom slučaju, da joj lažnim laskanjem podignete tlak u pomalo ispumpanim gumama što se zovu – ego.
Hoćete li lagati zato što je to lakši put? Protisnete tu jednu rečenicu kroz zube, nasmiješite se i okrenete na neku petu temu, odnosno na sami sebe, kako biste izbjegli potencijalno napetu situaciju? Slažem se, primjer je banalan, ali većina nas će svjesno slagati, koliko god se inače borili za pravdu i poštenje. Puna su nam usta izjava da je uvijek bolje reći istinu, a kada se nađemo u ovakvoj situaciji, sasvim ćemo svjesno i bez ikakve zadrške slagati. Jesmo li zato licemjerni? Ili jednostavno naše razmišljanje i naša moralna vertikala ovise o situaciji u kojoj se nađemo?
Saznao si da netko ogovara tvojeg prijatelja. Hoćeš li mu to reći ili ćeš prešutjeti?
Priznaj, bilo bi fer reći mu da mu netko radi iza leđa. Slažem se, nije informacija od životne važnosti, no hoćeš li zaista dopustiti da ti netko blati prijatelja? Ogovaranje nekoga je aktivnost koju ćemo kategorički proglasiti lošom, mada ju svi ponekad prakticiramo. A možda nije ni vrijedno pažnje. Znaš kako je, naljutio se pa se mora ispucati. Hoćeš li ovim mislima opravdati svoju šutnju? Ili ćeš naći još pokoju izliku? Hoće li prijatelj poludjeti kada sazna da mu dotični blati ime i ugled ili će se nasmijati i odmahnuti rukom, ne možeš znati, ne možeš procijeniti. Zato šutiš.
Cimer je nedavno skuhao ručak – splačinu koja jednostavno – nije jestiva. Ostavio mi je malo, da i ja imam što pojesti kada dođem s posla. Nakon prvog zalogaja, sve je završilo u smeću, a meni se okreće želudac. Iste večeri me pita kakav je bio ručak. Što sam odgovorio?
Rekao sam da je bilo fino. Njemu zaista jest, ali meni nikako nije prolazilo niz grlo. Čak sam i vrećicu s otpacima zavezao i prebacio u hodnik, da bude spremna da ju odnesem do kontejnera, samo da ne primijeti da je u njoj ručak koji je skuhao. Zašto? Ne bi se naljutio na mene niti mi spočitavao da ne znam cijeniti hranu. Ne bismo se posvađali oko toga. Realno, nikakvih težih posljedica ne bi bilo, osim što bi on na kraju dana bio potišten. Kuhao je jelo koje ranije nije pripremao i ispalo je loše. Bilo mi ga je žao, nisam htio da bude potišten zbog običnog ručka. I zato sam lagao. Jesam li zato loša osoba? I kakve koristi, odnosno štete, nas dvojica imamo od takvog laganja?
Što kada ste se dogovorili s prijateljem za cugu u petak navečer, ali nakon što ste završili s poslom i došli doma, shvatite da vam se zapravo nikuda ne ide? On zove da dogovori detalje, a vama je na pameti samo kako se izvući iz toga…
Reći mu da vam se zaista ne da, bez nekog konkretnog razloga? Da, to bi značilo reći istinu. Ili pak odglumiti glavobolju, iznenadni napad migrene ili crijevnu virozu? Odluka je, naravno, na vama. Kažete li istinu, možete se naći u ozbiljnom problemu jer ostavljate prijatelja na cjedilu, bez valjanog razloga. To što niste raspoloženi za druženje legitiman je razlog, ali ga drugi često shvate pogrešno, zato ćete lagati. Ovom opet neće biti drago, ali će razumjeti vaše razloge i odgoditi cugu za neki drugi put. Što bi se reklo, vuk sit i ovce na broju.
Od naših najranijih dana, roditelji nas uče da postoji dobro i da postoji zlo – dvije oprečnosti koje nam upravljaju životom. Nastoje nas usmjeriti prema bjelini dobra, učeći nas pritom kako je zlo loše i da tim putem ne valja ići. Istovremeno si skaču u usta, ne riječima, već primjerom, jer laži su nešto što generalno karakteriziramo kao loše i nepoželjno, a ipak smo im svakodnevno izvrgnuti. Činjenica je da ne postoji osoba na ovom svijetu koja barem jednom u životu nije izrekla laž. Malu, nevinu, bijelu laž.
Pitanje koje pokušavam postaviti je sljedeće: gdje postaviti granicu? Postoje laži koje možemo opravdati. Postoje situacije iz kojih je jedini izlaz – izreći neistinu. Kada je život u pitanju, svi ćemo lagati – samo da se izvučemo, ili da izvučemo druge. Međutim, što kada situacija nije tako ozbiljna? Kada izreći laž znači izbjeći samo manju neugodnost? Vrijedi li onda isto pravilo? Možemo li se i tada opravdati?
Naravno da možemo. Ljudi smo, znamo koristiti mozak pa ćemo za svoje postupke uvijek pronaći opravdanje. Radimo li to zbog sebe? Ili da ne povrijedimo druge? Naravno, da ne povrijedimo druge, je li tako? Nije. Radimo to da bismo sebe poštedjeli neugodnosti, da nama bude lakše, da ne narušimo odnos i time si zadamo muke.
Laž je, po svojoj prirodi, egoističan čin – lažemo da nama bude bolje, da se osjećamo bolje, da drugi o nama imaju bolje mišljenje. Laži će uvijek biti laži, zvali ih mi malima, sitnima, beznačajnima, bijelima ili kako već hoćemo, no suština im je uvijek ista, a mi nismo bezgrešni. Možete li sami sebi priznati da lažete kako bi vam bilo bolje? Ne možete? Uvijek nalazite opravdanje za ono što vam se prevali preko usta jer ste uvjereni da činite pravu stvar? Možda i činite, ali činjenica je da samo tražite lakši izlaz.
Ne postoji bijelo i crno, ne postoji apsolutna čistoća misli i djela. Postoje samo nijanse koje, više ili manje, naginju jednoj od krajnosti. Niste loša osoba ako izgovarate sitne laži kako bi vam bilo lakše u životu ili da ne biste nekoga povrijedili. Pa ipak, svako naše djelo nosi posljedice, svaka laž može bilo kada doći na naplatu. Naravno, uvijek možemo reći da cilj opravdava sredstvo, no nije li ta filozofija ostala pokopana negdje u srednjem vijeku? Nismo li danas ipak nešto pametniji?
I dok stara, drevna izreka kaže da se jednom davno Zemlja Raju nešto zaklela…