O peru i trenutku vječnosti

Kasno jesenje poslijepodne. Sunce je već na zalasku, narančastocrveni tonovi se razlijevaju ulicom kojom prolazim. Na putu sam s posla, idem prema toplom stanu. Prohladno je. Dlanove sakrivam u dubinama džepova tanke jakne, dok mi dah tu i tamo zamagli naočale. U ušima mi odzvanja melodija nekog starog hita…

Tada se prvi put dogodilo. Maleno je pero proletjelo zrakom, zaustavivši se, tek na tren, ispred mog lica. Zadržalo se dovoljno dugo da ga mogu promotriti, no ipak prekratko da bih ga mogao dohvatiti. Bio je to prvi od mnogobrojnih trenutaka koji će se razvući poput žvakaće gume, koji će potrajati puno duže no što sam navikao. Trenutak u kojem postajem potpuno svjestan svoje okoline, no iz nje izdvajam samo detalje zbog kojih je vrijeme usporilo. Detalje poput ovog pera.

Veći dio života žudio sam za upravo ovakvim komadićima vremena, gotovo filmskim trenucima u kojima se kazaljke prestanu micati, a ti se potpuno stopiš s glazbom koja sasvim tiho odjekuje u pozadini, dok istovremeno postaješ svjestan koliko je svijet savršen. No, nekako su mi uvijek uspijevali pobjeći. Taman kada bih osjetio da dolaze, da zrak postaje gušći, a tonovi se počinju otezati, nešto bi mi odvratilo pogled, natjeralo me da prebacim fokus u drugu točku i trenutak bi bio izgubljen.

Želio sam doživjeti scenu iz filma, onu negdje oko ponoći, kada nakon višemjesečnog izbivanja putuješ autobusom prema rodnom kraju, zamišljeno gledaš kroz prozor i promatraš difuzne oblike u tami, dok u pozadini svira neka lagana glazba. Uvijek su se omakli!

Nikada nije bilo sasvim dobro, nikada nije bilo potpuno. Sve do tog trenutka, kada mi je jedno najobičnije pero zaigralo pred licem…

Ako me pitaš što je baš tada bilo posebno, zašto sam baš tada uspio postići ono što mi je toliko puta poput sitnih zrnaca pijeska iscurilo kroz prste, nisam siguran da ti mogu dati odgovor. Mogu samo reći da se svemir tako posložio. Nisam to očekivao, nisam se čak ni trudio izuzeti se iz okoline, usredotočiti se na samo jedan detalj i potpuno ga obuhvatiti umom. Ipak, upravo se to dogodilo. I od tog dana više ništa nije bilo isto…

Shvatio sam uskoro da takvi trenuci vrebaju gotovo iza svakog ugla. Da ih ne treba ganjati niti ih tražiti. Treba se prepustiti ulici da te odvede prema svom kraju. Ne misliti. Isključiti se. Prepustiti se glazbi zbog koje si i stavio slušalice u uši. Razmišljati o riječima koje tvoj omiljeni izvođač danas samo tebi šapuće u uho. Razumjeti ih, doživjeti ih, dopustiti da prostruje tvojim tijelom. Za njima će i cijeli svijet krenuti. I vrijeme će usporiti…

Možda sam samo bio premlad, nedovoljno zreo da u potpunosti pojmim svijet kojim svakodnevno koračam. Možda… Ljudi koji su danas dijelom moga života često će reći da sam grub, isključiv, ponekad i agresivan u obrani svojih stavova, u dokazivanju da je moj put bolji od tuđeg, da je moj izbor ispravniji.

Istina, takav sam, no ta agresija ne proizlazi iz bijesa ili ljutnje niti potrebe da se dokažem. Ona proizlazi iz životnog žara, iz želje da učinim ispravnu stvar, da ne okaljam dušu površnim mislima i prolaznim ugodama. Oduvijek sam se čvrsto držao principa, stavova koje sam izgradio s godinama, životnih istina i vjerovanja kako je uvijek bolje pristupiti iskreno i učiniti pravu stvar, čak i kada nešto takvo djeluje nemoguće.

Ti stavovi, izgrađeni u danima buntovne mladosti i nepokoravanja modernom načinu života koji uključuje varke i opsjene, jer iskrenost danas više nije nešto što se cijeni, a pokazivanje emocija kupuje kartu za brzi vlak prema ranjenom srcu, još su uvijek okosnica mojeg života. Sada i više no ikada… Još ih se uvijek držim, no više se ne bojim glasno ih izgovoriti… I obraniti ih.

Ljudi koji ih ne razumiju, kao i oni koji ih smatraju bezvrijednima, reći će da sam tek smućeni balavac koji neće uspjeti, koji vjeruje u bajke i, najzad, kojeg će takvi stavovi uništiti. Ne mogu ti opisati koliko su zapravo u krivu. Stavovi, principi, vjerovanja koja su oblikovala moj život razlozi su zašto u njemu, unatoč svim zlima koja me okružuju, koja sam na svojoj koži iskusio, još uvijek u ovom svijetu vidim ljepotu.

Održali su me na životu kada ništa drugo nije moglo. Ti potporni stupovi razuma i iskrenosti nešto su bez čega danas ne bih bio među živima. Moja tvrdoglavost i čvrsto uvjerenje da ovaj svijet još nije skončao, da još ima nade za njega, daju mi snage da se ujutro probudim i vidim da je život ipak vrijedan življenja.

Možda je to samo odrastanje, a možda sam tek dosegnuo novu stepenicu. Možda me u budućnosti čeka nešto još veće i bolje, no za danas mi je sasvim dovoljno to jedno obično pero. Trenutak koji se protegne u vječnost, u kojem sve ima savršeni smisao, u kojem ne postoji ništa osim mene, u kojem sam svjestan koliko sam daleko dogurao i koliko je moj život vrijedan.

Trenutak koji je cijela vječnost – to je onaj dio dana zbog kojeg ustajem s prvim zrakama sunca, a legnem u krevet dugo nakon njegovog zalaska. To je postao moj mali dnevni ritual. Jednom u danu odmaknuti se od stvarnosti i pustiti da te vječnost upije. Usredotočiti se na list na vjetru, pticu koja leti prema horizontu ili tramvaju koji se upravo pojavio na raskrižju. Izdvojiti tek jednu sitnicu iz mnogih događaja koji ti preplavljuju osjetila. Prepustiti joj se, dopustiti joj da ti ispriča svoju priču. Jer sve na ovom svijetu krije neku priču. Čak i najmanja, potpuno neprimjetna stvarčica koju ponekad uhvatiš tek krajičkom oka – sve je to vrijedno tvoje pozornosti. Čarolije se skrivaju na skrovitim mjestima, no pronalaze se na onima koja su sasvim otkrivena. Čarolija je nešto što prožima svaki dan tvog življenja. Ako ju ne vidiš, to samo znači da ne znaš gledati, nikako da je u tvom životu nema.

Nauči. Pitaj me kako. Uzet ću te za ruku i povesti u šetnju. Među stare zgrade koje spajaju puste ulice. U podnevni centar grada ili pak na proplanak izvan gradske vreve. Nebitno je. Svugdje ćemo pronaći takve trenutke. I svugdje ćemo pronaći sitnice. Naučit ću te gledati…

Hoćeš li mi dati ruku?

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *