Čovjek nije rođen da bi bio sam. Čovjek ne može opstati sam. Iako se rađa sam, predodređen je da kroz odrastanje pronađe svoje mjesto u društvu, da se u njega uklopi, da u njemu pronađe svoju svrhu. Čovjek je jak samo dok pripada nekoj skupini, dok je dio veće cjeline, dok zna svoje mjesto i, s obzirom na njega, svoje zadaće, obveze i ciljeve.
Čovjek koji je izoliran, ostavljen ili napušten nikada neće ostvariti svoj puni potencijal. Ne, uvijek će nešto nedostajati, jer biti čovjekom znači između ostaloga i biti okružen drugima sličnim sebi. Čovjek se nikada ne definira kao pojedinac, već gotovo uvijek kao pripadnik neke skupine, organizacije, obitelji ili porodice.
Ako želiš shvatiti čovjeka, moraš ga promatrati u kontekstu životnog okruženja, kao dio cjeline, a nikako kao djelić slagalice odvojen od slike kojoj pripada.
Upravo zato, čovjeka doživljavamo kao jedno od mnogih lica, kao još jednu glavu u gomili. Čovjek, koji je toliko napredovao, koji je ostvario tolika čuda i nebrojene uspjehe, još uvijek ipak ne može pobjeći od činjenice da je ovisan o drugima, kao i od toga da su drugi ovisni o njemu. Zato će njegov glas ponekad biti snažan, jer će ga povesti, pojačati, osnažiti mase koje ga podupiru. Zato će i ponekad biti nečujan, jer će ga masa prigušiti.
Čovjeka određuje njegovo okruženje i, htio si on to priznati ili ne, u velikoj će se mjeri ponašati onako kako se ponašaju i drugi u njegovoj blizini. Ima jedan zgodan, pomalo pogrdan, ali vrlo slikovit izraz za takvo ponašanje: takozvani „efekt krda“. Srž je ovoga slikovitog pojma opis čovjekovog djelovanja u masi, a ono je pak određeno djelovanjem upravo te mase. Nije nam ni u kemiji taj princip stran, kada se u sustav u ravnoteži ubaci mala, gotovo nemjerljiva promjena, koja uskoro počne utjecati na cijeli sustav, šireći se njime poput valova na podivljaloj morskoj površini.
U situaciji u kojoj čovjek ne zna kako reagirati, a pogotovo kada ne zna kome vjerovati, čini ono što čine i drugi, koji su to opet vidjeli od nekog trećeg, koji su to vidjeli negdje drugdje. Tako, bez razmišljanja, bez vlastite kritičnosti, čovjek svoj individualizam, tu predivnu sposobnost koju mu je sama priroda dala, mijenja za kolektivnu svijest, koja ima samo jednu svrhu – osigurati opstanak. Međutim, ovdje se ne radi o opstanku cijele zajednice, već gotovo isključivo pojedinca.
Svaki pojedinac u toj masi čini sve što može da upravo on preživi, a svi oko njega čine upravo isto to.
Rezultat koji time postiže nije preživljavanje, već upravo suprotno – u cijelom krdu izbija kaos i borba koja ne bi smjela postojati. Borba koju je bilo moguće vrlo lagano izbjeći. Borba koja će donijeti puno više štete no što će donijeti koristi.
Jedini način da grupa koja je suočena s krizom preživljavanja zaista i preživi, jest da iskoristi onaj najdragocjeniji dar koji je čovjek evolucijom stekao – inteligenciju. U situacijama u kojima je egzistencija ugrožena jedino razum može postaviti jasne ciljeve i opravdane mjere, smislene obrasce ponašanja koji će dati željene rezultate. Krdo i kolektivna svijest gotovo će sigurno izgubiti bitku pred nepoznatim, jer u tom se krdu svatko brine za sebe, a očekuje da ga ostatak grupe štiti.
Cilj je inteligentnog promišljanja iskoristiti kolektivnost krda koje jamči zaštitu, ali umove koji ga čine usmjeriti k istom, zajedničkom cilju i ne dopustiti im da se raspu prema vlastitim željama, strahovima i strepnjama. Upravo to je ono po čemu je ljudska zajednica različita od svih na ovome svijetu – jer iz zajedništva može izvući najveću snagu i nadljudsku volju, samo ako dopustimo razumu da nas vodi, ako zatomimo iskonske krikove koji nas uvjeravaju da smo jedino mi bitni.
Spas je zaista, u zajedništvu. Promišljenom, organiziranom i solidarnom zajedništvu. To je najvažnija lekcija koja jamči opstanak. Prihvatiti da si dio grupe, pronaći svoje mjesto u njoj i poštivati pravila takvoga života. Ne srljati glavom u propast, misleći da pritom djelovanjem protiv grupe spašavaš sebe. Misliti. Na sebe. Na druge. Sjetiti se da nisi jedini, da su i ostali koji te okružuju u istoj situaciji. Prihvatiti da je snaga u zajedništvu, a da sebičnost samo rastjeruje krdo.
