Bi li bio ponosan na mene, iako nisam postao ono što si htio?

Znaš, toliko ti toga poželim reći. Sada, kada je kasno. Sada, kada ti više ništa ne mogu reći. Danas pogotovo, na ovaj datum. Želim ti reći da te konačno razumijem. I da ti je oprošteno. Konačno ti mogu reći da je gorčina, godinama nastanjena u mom srcu, isparila. Otopila se, razrijedila i konačno nestala.

Gorčina koja je rasla godinama. Potiskivao sam je duboko u sebi, nastojeći utopiti je  u crnim tamnicama zaborava. Nikada mi to nije u potpunosti uspjelo jer gorčine se ne možeš tek tako riješiti. Nastojiš ju zatomiti, ali ona je uvijek tu, skrivena u nekom prikrajku. Uvijek ju barem djelomično osjećaš.

Dobro znaš da se zapravo nikada nismo razumjeli. Gotovo da nikada nismo pripadali istim svjetovima. Htio si da postanem nešto što ja nikada ne bih mogao biti. Zapravo, mogao bih, no tada ne bih bio sretan. Tvoji planovi za mene nikada se nisu mogli ostvariti, iz jednog, jedinog razloga – nitko me nije pitao želim li u njima sudjelovati. Bili su mi nametnuti, iako nikada izgovoreni naglas. Bili su konstantno breme, očekivanja koja nisam mogao ispuniti.

Mi zapravo nikada nismo znali komunicirati. Bili smo prejaki karakteri, koji bi svaku raspravu pretvorili u sukob. Mišljenja nam se gotovo nikada nisu poklapala pa je zato, s godinama, i međusobno nerazumijevanje sve više raslo.

Znam da si mi u svakom trenutku želio samo najbolje i da su tvoje namjere uvijek bile iskrene. Bile su za moje dobro, barem u tvojim očima. Nažalost, nisi to znao prenijeti. Možda smo i ti i ja bili ograničeni u socijalnim interakcijama pa se nikada nismo uistinu povezali. Znaš, koliko god se ja trudio, ne mogu ti zamjeriti. Pokušao sam te mrziti zbog odluka s kojima se nisam mogao pomiriti, no mržnja prema tebi nije mi išla. Ne, mrziti – to nikako. Bio sam duboko razočaran, povrijeđen i ranjen u dušu, ali mrzio te nisam nikada, mada sam sve češće nosio stigmu razočaranja jer u mojim očima, nisam ispunio tvoja očekivanja.

Odabrao sam svoj put. Onaj koji ti nisi razumio. Nema veze, ni ja nisam razumio tvoj, ali ja tebi barem nisam stajao na putu. Znaš, nema goreg osjećaja od onog kad konačno kreneš slijediti svoje snove i kada gledaš druge koji čine isto. Druge, koji imaju potporu svoje obitelji, koji uvijek mogu računati da će im netko podbočiti leđa. Ja to nisam imao. Ni u jednom trenutku. Ono što želim da znaš, ono što ti konačno mogu reći, mada je sada prekasno, jest da to užasno boli. Takva bol može razoriti ljudsko srce. Može od čovjeka učiniti emocionalnog invalida. Spoznaja da možeš samo grabiti naprijed jer se nemaš gdje vratiti. Ne smiješ ni zastati na putu da se odmoriš jer te u tom trenutku nema tko uhvatiti za ruku i reći da je u redu uzeti predah.

Kada zaista nisam mogao dalje, bez tuđe pomoći, pokušao sam uzeti predah. Tada sam, umjesto pružene ruke koja bi mi pomogla da ustanem, dobio uperen prst, kao pokazatelj da sam pokleknuo, kao opomenu da sam pogrešno izabrao i da je tvoj koncept mog života bio ispravan. Uz prst je došao i pogled koji je govorio da je bolje da odustanem, da sam se precijenio. Ne znam možeš li zamisliti koliko je to boljelo, koliko čovjeka može dotući činjenica da ne može računati ni na vlastitu obitelj jer ona prvu zapreku na putu doživljava kao zid koji nikada neće uspjeti prijeći, a zatim taj isti zid dodatno podiže svojim neodobravanjem.

Dugo nisam znao što mi je dalo snage da nastavim. Mislio sam da je to bio inat, mržnja ili pak čista tvrdoglavost i potreba da ti dokažem nešto. Možda da to mogu, možda da sam bolji od tebe. Ili je poanta svega bila pokazati da si bio u krivu. Zapravo, tebi nikada ništa nisam morao dokazivati jer moji uspjesi ionako nisu ništa značili ikome osim meni. Ne, morao sam se dokazati sebi.

Morao sam ostvariti uspjeh, stvoriti život ni iz čega, da sebi dokažem da to mogu. Trebao sam to. Kada nitko nije imao vjere u mene, ja sam bio taj koji je morao pronaći snage da vjerujem sam u sebe.

Znam da ti nikada nije bila namjera natjerati me da se osjećam loše. Možda sve to možemo nazvati spletom nesretnih okolnosti, emocija koje su izrasle iz međusobnog nerazumijevanja. Vjeruj mi, znam da nije bilo lako prihvatiti činjenicu da ti sin odlazi iz rodne kuće tražiti vlastitu sreću i ispunjenje, dok ga sve to čeka pred kućnim vratima. Znam da je sve što si stvarao bilo stvoreno za mene, ali ja te to ni u jednom trenutku nisam tražio. Ja nisam tražio ni kuću, ni novac, ni posao nakon što završim školu.

Tražio sam da razumiješ kako želim stvoriti svoj život, izgraditi se ispočetka. Nisam želio živjeti na temeljima koje je netko drugi postavio jer oni nisu bili moji, nisu to bili temelji života kakav sam sanjao. Tražio sam potporu jer sam slijedio svoje snove. Nisam ju dobio. Umjesto nje, često sam dobivao kritiku na račun svojih pogleda na svijet, pogleda koji će se s godinama pokazati ispravnima. Vidiš, baš zbog stavova koje sam izgradio u svađama s tobom, danas imam život kojim se ponosim. Danas sam uspješan čovjek koji je na putu da postane doktor znanosti, uspješan sam, marljiv i, prije svega, uporan.

Možda je sve ovo ipak imalo neku svrhu. Naučio sam vjerovati samo sebi. Naučio sam da će uvijek biti prepreka na putu i to najčešće baš tamo gdje ih najmanje očekuješ, gdje ih uopće ne bi smjelo biti. Naučio sam i da ono što je drugima odskočna daska, kod mene najčešće biva tek zamka na putu, prepreka kojoj se treba izmaknuti. Svemu si me tome ti naučio.

Više ti ništa ne zamjeram i učinio bih sve da te mogu vratiti. Baš sve. Naučio si me što je to život, mada si mi pokušavao objasniti da je život nešto drugo. Umjesto da te poslušam, ostao sam vjeran svojim idealima. Znaš što? Nisu me iznevjerili. Upravo suprotno – dali su mi snage da nastavim kada su mi svi okrenuli leđa. Čak i ti. Hvala ti na tome. Hvala ti što si me otpočetka učio da je život okrutan i da će te svijet pojesti ako se ne naučiš boriti za sebe. Volio bih samo da to nisi činio primjerom.

Znam da si ponosan na mene i na sve uspjehe koje sam zaredao. Znam da vam je danas žao što ste me pokušali ukrotiti u svoje okvire. Drago mi je što u tome niste uspjeli. Znam i da bi osjetio ponos da si mogao stajati u dvorani onog dana kada sam primio diplomu u ruke. Bi li ti tada srce bilo ispunjeno? Iskreno se nadam da bi. Iako znam da sve ovo nije bilo uzalud jer sam ponosan na svaki segment svog života, na svaki uspjeh, čovjek je takav da uvijek traži potvrdu u drugima, prije svega, u svojim roditeljima. Bih li ju danas imao? Bi li danas rekao da si ponosan na čovjeka kakav ti je sin postao? Nadam se da bi.

Znam da nisam ispunio planove koje si imao za mene. Nadam se samo da sam ispunio očekivanja. Ja sam ponosan na sebe. Bi li ti bio ponosan na mene?

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *