Konobar me prenuo iz usputnog sanjarenja, upitavši me, na prilično škripavom engleskom, što želim popiti. Veliki macchiato – ono što uvijek pijem. S toplim ili hladnim mlijekom? S toplim, naravno. Kakvo je to pitanje?! Kako netko može piti hladnu kavu? Hladna kava za mene nije kava, to je nešto što je dobro samo za izliti u slivnik. Kiselo se nasmijao i udaljio, zapisujući narudžbu. Trebalo mu je dobrih desetak minuta da donese tu jednu šalicu koju je pratila čaša s vodom. Zahvalio sam, platio i pustio ga da produži.
Istresao sam u napitak vrećicu šećera, promiješao i otpio dugačak gutljaj. Bila je dobra. Gorka, jaka, vruća. Sve što bi kava trebala biti. Gradska me vreva polako opijala. Um mi je uskoro ponovno počeo vrludati nekim drugim prostranstvima iz kojih su ga uporno vraćala biciklistička zvonca koja su se svako malo odnekud čula. Ljudi su zaista djelovali užurbano. Stotine prolaznika na biciklima, pješaci, automobili koji se gomilaju u gužvama. Ipak, sve je izgledalo nekako usporeno. Užurbanost se mogla iščitati na licu, no život kojim je grad odisao, činio se smirenim. Gotovo opuštenim.
Već s prvim zrakama sunca osjećao sam da ovaj grad nikada neće biti moj. Buđenja u novom, nepoznatom gradu i prva jutarnja tumaranja ulicama uvijek su bila lijepo iskustvo. Ipak, ovaj me grad nije prihvatio niti sam ja zavolio njega. Osjećao sam se poput stranca, znao sam da, nekako, ne pripadam ovdje. Niti ikada hoću. Prekrižio sam ga kao što je i on mene, čim smo se susreli. Bili smo nespojivi. Amsterdam i ja nikada se nećemo razumjeti i to je u redu. To ne znači da ne mogu provesti ovdje nekoliko odličnih dana, zabaviti se i uživati, barem nakratko. Sviđao mi se, zaista jest, ali se ovdje nisam osjećao ugodno. Isticao sam se i to ne u dobrom svjetlu. Ovo je jedan od onih gradova koje nikada neću zvati svojima.
Još jedan gutljaj kave odvodi me u ne tako daleku prošlost. Izvukao sam cigaretu iz kutije odložene na stol i pripalio ju baš kao što sam to učinio ne spuštajući pogled s nekoga koga tada još nisam mogao zvati prijateljem, mada sam se nadao da će to jednoga dana postati. Susreli smo se sasvim slučajno – naletjeli smo jedan na drugog i shvatili da se razumijemo. Sjećam se da je došao sa širokim osmjehom na licu. Zagrlio me. To odavno nitko nije napravio. Stajao sam u čudu, zbunjen, ne znajući kako bih trebao reagirati.
Pogledao me svojim dubokim svjetloplavim očima, a ja sam u trenu imao osjećaj da ga poznajem čitav život, mada sam ga prvi puta sreo nekoliko sati ranije.
Ne znam kako mu je to pošlo za rukom, ali uspio je u meni nešto pokrenuti. Na trenutak me podsjetio na mene samoga, na ono što sam nekada bio. Prije nego što me ono što zovemo životom izmijenilo. Prije nego sam odrastao – da, moglo bi se to i tako nazvati, odrastanjem. Bio je stariji od mene, ali u isto vrijeme i neporecivo mlađi. Nevin, neiskvaren, prirodan. Stojeći tamo, ukočen poput drške od metle, iste sam sekunde zavolio taj iskreni osmjeh, tada još potpunog stranca.
Osmijeh bez razloga, nešto što danas jako rijetko viđam. Bio je opušten, razigran, nestašan i duhovit. Bio je sve. Sve što bi itko ikada mogao poželjeti, osoba koju svatko od nas želi imati pored sebe, dok sam ja bio samo stranac u njegovome gradu. Tamna prilika obavijena sjenkama koje joj nisu dozvoljavale da diše. Pokušavale su me oviti u svoje crno – sive tonove, tjerajući me da se skutrim i sakrijem pod nekim mostom jer ovo nije bilo mjesto za mene.
On je uspio rastjerati te sjene. Kako? Doista, ne znam… Znam samo da sam uskoro na licu imao osmijeh. Nije to više bila grimasa koju sam namještao jer to okolina zahtjeva i kako mi se ne bi postavljalo previše pitanja. Ne, ovo je bio iskreni osmijeh. Onaj od kojeg oči sjaje, a duša se veseli.
Šetali smo gradom, dok je sipila lagana kišica. Bez kišobrana. Vodio me kroz nizove ulica, stalno skrećući nekuda jer je baš u tom skrivenom zakutku živjelo nešto što je vrijedilo vidjeti. Gotovo me vukao za ruku kroz grad, izgovarajući tek poneku rečenicu. Ni ja nisam puno pričao. Nisam morao. Sada, kada se vratim u to poslijepodne, koje se sasvim nenadano dogodilo, shvatim da nismo ni trebali riječi. Imali smo lica. Pogled – to je sve što nam je trebalo. Trenutak u kojem nam se oči susretnu, kasnije sam znao opisivati kao razvlačenje vremena u jednoj jedinoj sekundi koja nikako da prođe. Sve drugo prestaje postojati, zgrade u vidokrugu postaju zamagljene, prolaznici bezlični. U tom trenutku postojimo samo on i ja i savršeno se razumijemo. Nema potrebe za izgovorenom riječi jer sve što želimo izraziti preneseno je pogledom. Riječi su ponekad pomalo nemoćne pred veličinom koju njima želimo izraziti, zbog čega ono što želimo izreći postaje oskvrnuto robusnim jezikom koji koristimo. Zato biramo pogled. Jer jedan pogled je dovoljan.
Možda se nikada više nećemo vidjeti. Možda ćemo postati najbolji prijatelji. Možda ćemo pak biti nešto između – kao da nismo ni na nebu ni na zemlji. Ne znam, ne želim o tome misliti. Pustit ću neka život ide svojim tokom, vrijeme se ionako uvijek pobrine da na kraju sve završi dobro.
Danas odlazim iz ovoga grada. Ostavljam ga i ne planiram se ovamo vratiti. Bilo je lijepo doći, ovako nakratko, razbiti ustaljenu rutinu života i otići u neki potpuno drugačiji svijet. Sutra, sve se vraća u normalu. Pa… Gotovo sve. Dani će mi opet biti jednolični, ali odsada na licu nosim osmijeh. Onaj pravi, iskreni, dječji osmijeh. To je njegov poklon. Nešto najljepše što možete dobiti na dar – razlog za osmijeh.
Ostavljam ga u tom gradu, kojeg on zove svojim domom. Ja to nikada ne bih mogao. Ipak, neće ostati zaboravljen. Ostavljam komadić svog srca ovdje. Neka počiva u njegovim grudima, kao naknada za osmijeh. Ostavljam dio sebe, kao sidro koje će me uvijek povući mrvicu unatrag, koje će vratiti osmijeh na moje lice kada to bude potrebno. Ovdje sam, nakon dugo vremena, ponovno bio istinski sretan. To je njegov poklon meni, a ja mu zauzvrat poklanjam svoje povjerenje. Dajem mu, usto, dio sebe, neraskidivu nit koja će ga uvijek vezati za moju dušu. Možda se jednom ponovno sretnemo. Do tada, ostaje sjećanje na poglede koji su govorili više od riječi.
Kava je sada već hladna. Otpio sam posljednji gutljaj, koji se skrivao na dnu šalice, ugasio cigaretu, obukao jaknu i ustao. Pogled mi je lutao kanalima, prateći nekoliko malih barki, koje su mirno plovile svojim putem. Nasmiješio sam se, okrenuo i otišao prema tramvaju. Ovo možda nije moje mjesto, ali je definitivno mjesto na kojem sam pronašao sebe.