Nedjeljne popodnevne šetnje jedan su od mojih rituala. Obično nakon ručka malo prilegnem pa, u zimskim danima dok još uvijek ima sunca, obučem jaknu, na glavu nataknem kapu i sa slušalicama u ušima krenem. Obično prošećem kroz grad pa skrenem u neki od parkova, ili pak produžim prema Savi i nastavim uz nasip sve dok …
Konobar me prenuo iz usputnog sanjarenja, upitavši me, na prilično škripavom engleskom, što želim popiti. Veliki macchiato – ono što uvijek pijem. S toplim ili hladnim mlijekom? S toplim, naravno. Kakvo je to pitanje?! Kako netko može piti hladnu kavu? Hladna kava za mene nije kava, to je nešto što je dobro samo za izliti …
Kada god okrenem glavu i pogledam unazad, u te minule godine mojeg ne previše dugog života, jedna stvar uvijek postane jasna – ja nikada nigdje nisam pripadao. Uvijek sam bio drugačiji, uvijek sam visio. Ili pak stršao. Uvijek sam bio onaj koji je želio učiniti ispravnu stvar, uvijek sam nastojao činiti dobro. Nisam bio od …
Kasno jesenje poslijepodne. Sunce je već na zalasku, narančastocrveni tonovi se razlijevaju ulicom kojom prolazim. Na putu sam s posla, idem prema toplom stanu. Prohladno je. Dlanove sakrivam u dubinama džepova tanke jakne, dok mi dah tu i tamo zamagli naočale. U ušima mi odzvanja melodija nekog starog hita… Tada se prvi put dogodilo. Maleno …
Zatekao sam je na klupici, lica zabijenog u dlanove. Gotovo je ne primijetih, no odali su je odviše glasni jecaji. Noga mi automatski zastane, dok mozak odlučno šalje poruku kako želi bez zadržavanja produžiti. Noga djeluje instinktivno i odlučim je u ovome slučaju ignorirati. Jer poznavao sam je, a to znači da sam znao i …
Čovjek nije rođen da bi bio sam. Čovjek ne može opstati sam. Iako se rađa sam, predodređen je da kroz odrastanje pronađe svoje mjesto u društvu, da se u njega uklopi, da u njemu pronađe svoju svrhu. Čovjek je jak samo dok pripada nekoj skupini, dok je dio veće cjeline, dok zna svoje mjesto i, …
Ne želim zatvoriti oči. Želim gledati! Želim vidjeti. Želim doživjeti ovaj svijet i svaku njegovu sitnicu. Svaku sitnu radost i svaki sretni trenutak. Sve to želim. Ne želim ništa propustiti. Toliko toga imam za vidjeti, toliko iskustava želim proživjeti. Toliko mnogo ljudi za susresti i ponešto od njih naučiti. Želim šetati Savskim nasipom dok Sunce …
Njen dolazak kao i uvijek najavio je prvi mraz. Taj bijeli, blještavi pokrov na travi nije me nimalo iznenadio. Već je bilo vrijeme. Pomislio sam kako ove godine kasni, već sam se pitao zašto je nema i hoće li uopće doći, jer siječanj je kucao na vrata, a njoj nije bilo ni traga. Došla je …
„Nemaš se zašto bojati, nisam došla po tebe.“ Negdje iza mene pojavila se slabašna svjetlost. Tek iskra u tami, koja je približavajući mi se postajala svjetlija. Poput tona koji se izdvoji iz pozadinske buke, koji pronađe put do nečijih ušiju, tako je i svjetlost počela poprimati obličje. Mada sam već mogao nazreti svijeću, koju sjenom …
Tmurni, debeli oblaci u daljini najavljivali su nevrijeme. Uočio sam ih pogledavši na brzinu kroz prozor dok sam obuvao tenisice i pripremao se za odlazak s posla. Već sam bio primio kišobran u garderobnom ormaru kada sam odlučio ipak ga pustiti da tužno visi. Prebacivši ruksak preko leđa, zaključao sam ormarić i krenuo putem doma. …