Advertisements

Divovi prošlosti

Zrak je čudno mirisao. Vruće zrake ljetnog sunca pomiješale su ustajalu vlagu koju vjetar već danima nije rastjerao s mirisom morske soli koji je dopirao s obale. Obrisao sam znoj s čela, popio malo vode, vratio slušalice u uši i nastavio pedalirati.

Dan je bio pomalo neobičan. Htio sam ljepljivi znoj koji se od jutra slijevao po mojoj koži isprati u moru, zaroniti do hladnije vodene mase koju su morske struje ponekad znale dovesti u Pulski zaljev. Nisam imao neku određenu predodžbu o tome gdje bih se mogao baciti u more pa sam odlučio odlutati u dio grada koji nisam dobro poznavao.

Upravo je staza koja se stvorila s moje lijeve strane bila ono što sam tražio: slabo poznati put kojim sam do sada prošao jednom ili dvaput u životu, ostavljajući si pritom mentalni podsjetnik da ga jednom moram bolje istražiti. Monumenti, ili Mulimenti, kako se to područje nekada zvalo (po mlinovima pogonjenim vjetrenjačama) odlučili su me danas primiti u svoje okrilje. Odavno napuštena vojna baza nazirala se u daljini, na samoj obali Pulskog zaljeva.

Nastavio sam cestom, koja me nakon nekoliko kilometara dovela do same obale. Dalje je nastavljao bijeli put, a ja, koji sam zaista rijetko bicikl vozio po asfaltiranim stazama, odlučio sam otkriti kamo vodi. Da, bilo bi puno jednostavnije otvoriti Google maps i pogledati kamo bi me taj put odveo, no gdje je u tome zabava?

Kako se udaljavam od obale, tako se put sve više sužava, staza postaje neravna, a kamenje na putu otežava mi prolazak. Svejedno, nastavljam, jer svaki put nekamo vodi. Negdje mora završiti. Taman kada pomislim da ću se morati okrenuti i vratiti, jer staza postaje gotovo neprohodna, uočim da se drveće počelo razmicati, da nisam daleko od čistine. I zaista na samome rubu šume dočeka me drvena klupica. I još nešto.

Naslonio sam bicikl na nju i krenuo u razgledavanje. Kameno zdanje okruglog tlocrta, ograđeno čeličnom žicom nadvilo se nad mene. Tvrđava. Pronađem neograđen ulaz koji me odvede do samog središta. Pogled mi se gubi u bršljanom zaraslim zidinama tog predivnog, savršeno okruglog zdanja. Propuh koji struji kroz šuplje otvore godi mi, a u njemu kao da čujem šapat.

Isprva nepovezane riječi, kao jeka ponavljaju da sam dobrodošao na ovo mjesto, u ovaj spomenik prošlome vremenu. Spomenik, koji danas jedva stoji na svome mjestu, jer je 1944. na njega palo nekoliko bombi urušivši pritom dio potpornih zidova. Tvrđava Munide, tako se zove.

Jedna od zaštitnih kula izgrađenih za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, danas gotovo u potpunosti zaboravljena, poput njenih sestara koje su zaposjele gotovo svako brdašce u okolini Pule. Štitile su taj gradić, u kojemu sam i ja rođen, koji je nekada bio jedna od glavnih vojnih luka, od napada s mora.

Glas koji donosi vjetar postaje jasniji. Nema se ovdje više što vidjeti. Ovaj je div posrnuo i čeka svoj kraj, koji više nije daleko. Ipak, postoje drugi. Ima ih gotovo na svakome koraku. Slijedi stazu koja kreće nizbrdo, na slijedećem križanju skreni lijevo, tamo, pored razrušene kuće koja se nalazi pored puta. Produži preko srušenog bora. Na čistini skreni desno. Tamo te čeka njena sestra – nastavak zaboravljene priče.

Dotičem te debele okrugle zidine osjećajući hrapavu površinu kamena pod rukom kao da se opraštam. Pogledam još jednom tu velebnu okruglu građevinu, popnem se na bicikl i krenem putem koji mi je opisao vjetar.

Zaista, tamo je. Građevina drugačijeg tipa, izdužena tlocrta, otvara mi vrata i doziva me. Vrijeme je za sljedeći dio priče. Njeno mi je ime poznato – obalna bitnica Valmaggiore. Još jedan div prošlosti koji odbija umrijeti, koji se odupire vremenu i svjedoči veličini prošlih naraštaja, vojnika koji su dijelove svojih života proveli baš u njoj. Danas je potpuno obrasla u šumu, na njenom krovištu raste drveće koje ju pokušava sakriti, natjerati da se preda zaboravu, jer na nju odavno ionako nitko više ne misli. Svejedno, ne da se. Ponosno stoji i odolijeva vremenu. Čuva sjećanje na vojsku koja ju je izgradila, uz koju je branila grad. Sjećanje, dio povijesti ovog kraja za koju danas malo tko zna. Jer rijetki su oni koje će radoznalost odvesti van udobne sigurnosti grada, koji znaju nešto o prošlosti ovoga kraja, tko je ovdje obitavao i koliko je zapravo bio važan.

Lutam po njenim hodnicima nalazeći tek napuštene prostorije i uništene stepenice. Nitko se više ne brine za ove velebne spomenike koji su stvoreni da traju. Koji ponosno stoje još i danas iako su svoju svrhu odavno ispunili.

Hodnici mi šapću o još jednoj sestri. Najstarijoj. Najmoćnijoj. Najvažnijoj. Odi obalom do staze koja se penje uzbrdo. Tamo je na vrhu, čeka te. Ona, koja stoji očuvana, koja će ti ispričati sve o našoj prošlosti. Sve o nama.

Odlazim u još jedan pohod, na još jednu tvrđavu. Staza koja se otvara preda mnom strma je i ružna. Veliko kamenje na putu onemogućava mi bicikliranje, pa silazim i guram bicikl uzbrdo. Oznojen, nakon dvadesetak minuta dolazim na vrh gdje me strpljivo čeka ona – tvrđava Grosso. Najstarija na ovom području, polukružnog tlocrta, veličanstvena građevina koja ponosno stoji kao na postolju, na najvišoj točki poluotoka.

Privežem bicikl za ogradu i ulazim u njenu utrobu. Šapat, koji sada dopire iz sjena, priča priču o ovom zdanju svakome tko je želi čuti. Pronalazim stepenice koje me vode do samoga vrha, gdje me dočeka svjež ljetni povjetarac. Pogled s vrha obara me s nogu, upravo mi postaje jasno zašto je prva tvrđava izgrađena baš ovdje. Jedan od najljepših pogleda koje pamtim doživio sam upravo ovdje – na samome vrhu tvrđave Grosso. Pula, Štinjan, Fažana, nepregledno morsko prostranstvo – sve mi je to na dohvat ruke, na vrhu ove tvrđave.

Sjednem na ogoljeli kamen koji se zavjetovao štititi grad i luku. Koji više nema funkciju jer za njim više nema potrebe. Kameni zidovi ovih zdanja ipak, ne znaju za drugo. Stvoreni su da bi štitili. Upozoravali i branili, druge svrhe jednostavno nemaju. Zato to čine i danas, kada za obranom grada više nema potrebe.

Danas, u doba mira, oni su i dalje ovdje. Čuvaju. Više ne štite grad, ali zato čuvaju povijest. Ostavštinu onih prošlih naroda koji su nekada obitavali na ovom području. Sjećanje na prošlost ovoga kraja, prožetu ratnim nemirima, neizvjesnošću što će donijeti sutra, strahom i strepnjom.

Ti divovi koji ne idu nikamo i danas svjedoče o snazi koja je nekada tresla ovo područje. Oni, koji miruju i koji nemaju kuda otići, osim u pepeo prošlosti, ostat će još neko vrijeme ovdje i ispričati svoju priču svakome tko je spreman poslušati.

Danas su je ispričali meni. Već sutra će možda tebi.

Odlazim sa zadnjim zrakama sunca, nakon jednog savršenog zalaska promatranog s utvrde Grosso. Odlazim sretan, jer je još jedna avantura iza mene, jer sam danas puno naučio. Jer danas još malo više cijenim svoj grad, jer sam danas otkrio dragulje skrivene u dubokoj šumi. Jer sam danas stekao nove prijatelje. Jer sam upoznao stare zaštitnike ovog grada. Jer Divovi prošlosti još uvijek stoje.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Ti, koji se bojiš istine

Oduvijek si bio takav. U početku sam mislio da si samo nepovjerljiv, da ćeš s vremenom popustiti, da ćeš mi otvoriti vrata svoga svijeta i dopustiti da zavirim u njega. To se, nažalost nikada nije dogodilo.

Pokušavali smo to izbjeći, no naši svjetovi izgleda nikada nisu mogli postojati jedan uz drugog – bili smo previše različiti. Tek su se mimoišli u prolaznosti života, dotakli na trenutak i nakon te blještave iskre nastavili svojim zacrtanim putanjama.

Spoznaja da nikada neću znati što ti luta mislima, što te oblikovalo u tako karakteristična pojedinca kojemu sam se odlučio približiti, što te učinilo toliko jedinstvenim, boli još i danas. Ipak, danas si tvoje ponašanje mogu objasniti. Nije mi to drago i nikada ne bih mogao živjeti onako kako ti živiš, ali ipak razumijem zašto zatvaraš vrata prema svojem svijetu.

Bilo je potrebno neko vrijeme da se stvari iskristaliziraju, a u tom procesu uvidio sam da nisam jedini pred kojim zatvaraš vrata. O ne, učinio si to svakome tko je pokušao ući u tvoj život. Ne znam jesi li to činio namjerno, no skrivao si svoj život, kao što to činiš i danas. Više ne od mene, već od drugih ljudi koji su i dalje prisutni u tvom životu.

Nikada neću moći u potpunosti razumjeti tu potrebu da svoje postojane obaviješ velom tajne, jer ja pred drugima ne skrivam svoje postojanje. Ne skrivam tu, ponekad pretešku prošlost, koja je oblikovala prste koji večeras pišu ovaj tekst. Ne skrivam ni sreću, niti smatram da će biti manje vrijedna ako je s nekim podijelim.

Ne pravim granice među osobama koje su dio mog života. Ne kalkuliram, ne promišljam o tome trebam li nešto nekome reći. Ako osjetim potrebu da progovorim, onda to i učinim. Bez analiziranja što bi netko mogao učiniti s mojom izrečenom misli, bez kalkulacija u kojima vrtim bezbroj mogućih scenarija analizirajući može li mi se izrečeno obiti o glavu. Netko mi je jednom rekao da hodam svijetom sa srcem koje je iskočilo iz grudi, koje hoda ispred mene, koje nudim na otvorenom dlanu. Zaista, tako se i osjećam.

Netko mi je jednom rekao da hodam svijetom sa srcem koje je iskočilo iz grudi, koje hoda ispred mene, koje nudim na otvorenom dlanu. Zaista, tako se i osjećam. Ne skrivam, ne tajim. Na postavljena pitanja odgovaram izravno. Uvijek si znao što možeš očekivati od mene, jer moje su reakcije bile predvidljive. Bile su otvorene, u mojim djelima nikada nije bilo skrivenih motiva.

Ne mogu isto reći za tebe jer nikada nisi nudio potpunu istinu. U svakoj tvojoj rečenici uvijek je ostajao dio visjeti u zraku. Ona neizgovorena riječ koja bi cijelom događaju dala smisao, koja bi drugima omogućila da razumiju. Tvoje postupke. Tebe.

Jednog mi je dana ipak sinulo: prekrivajući neke od dijelova vlastitoga postojanja nastojimo se zaštititi od tuđih utjecaja. Mislimo da ćemo, otkrivši dio sebe, u ruke im pružiti oružje kojim nas mogu uništiti. Misliš li i ti tako? Misliš li da bih mogao protiv tebe iskoristiti nešto što si mi možda nekada rekao? Misliš li da je bolje neke stvari držati duboko sakrivene zato što bi njihovo postavljanje na dnevno svjetlo moglo ukazati na neku od tvojih slabosti?

Možda jednostavno nikada nisi naučio vjerovati – ne ljudima, nego u ljude. Ja sam pak, za razliku od tebe, naučio da će se sve prije ili kasnije saznati. Svaka će tajna izići na svjetlo dana. Ni ti ni ja ne možemo ništa iz svojih života zauvijek sakriti. Najzad, jedna stara izreka kaže da dvoje može čuvati tajnu samo ako je jedno od njih mrtvo. Ipak, meni je puno draža ona druga, koja kaže da svaka tajna vrijedi koliko i neprijatelj od kojeg je krijemo.

Zato je moj život otvorena knjiga. Zato svi, kao i ti, o meni znaju gotovo sve. Hoće li te priče, koje su već nebrojeno puta ispričane, prihvatiti i nastaviti živjeti s njima ili ih pak odbaciti poput praznoga paketa slatkiša – ovisi samo o njima. Kako god bilo, život bez tajni, bez prikrivanja svojih stopa i zametanja tragova, toliko je jednostavniji.

Nikada nisam vjerovao u tajne, nikada nisam mogao odlučiti što to treba nekome reći, a što zadržati za sebe. Jer prije ili kasnije, nekako će istina ugledati svjetlo dana, a lažna slika koju sam stvorio zatvaranjem usta slomit će se poput stakla – u milijune sitnih, oštrih komadića.

Znaš, te oštre krhotine mnogo su opasnije od oštrice istine koja može biti upotrijebljena protiv tebe. To razlomljeno staklo zabit će ti se u kožu i nastaviti putovati dublje, prema tvojoj unutrašnjosti, prema samoj tvojoj biti. Takve rane gotovo nikada ne zarastaju.

Zato… Ne vidim smisao u šutnji, u prekrivanju svoga života misterioznim velom. Zato na postavljena pitanja odgovaram konkretno i, što je još važnije, iskreno. Zato se zapravo nikada nismo razumjeli, jer sam od tebe uvijek očekivao ono što nikada nisi mogao dati. Jer si se bojao da bih te jednoga dana mogao raniti.

Zato i jesmo zapeli na takvoj razini zajedničkog postojanja koja nikada nije mogla biti održiva. Jer povjerenje koje smo imali jedno u drugo nikada nije bilo iskreno. Bila je to tek forma koju smo zadovoljavali kako bi se stvorio privid stabilnog odnosa. Jer uz tebe će sve uvijek biti samo privid. Bez pravog otkrivanja, bez istine i otvorenosti srca. Bez prikrivanja.

Zato se naši svjetovi više nikada neće susresti. Jer u mojem čovjek hoda sa srcem pred grudima i traži one slične sebi. One – koji tebi nisu nimalo slični.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Kako sam pokopao dijete u sebi

Sasvim obično, maglovito jutro pokucalo je na vrata. Lažem. Htio bih tako započeti, no zapravo je bila sasvim obična, oblačna subota. Ni po čemu posebna. Dosadna, tmurna subota koja se protezala ne želeći otići. Tek su najjače sunčeve zrake uspijevale probiti debele naslage jesenjeg sivila. Dugo sam šetao pustim ulicama susrećući tek pokojeg prolaznika koji, spuštene glave, pogleda uprtog u pod, ubrzanim hodom prolazi ulicom i nestaje iza ugla. Ja sam, s druge strane, sasvim polagano hodao ne znajući zapravo kamo idem. Koračao sam, prebacivao nogu pred nogu, ruku prekriženih iza leđa, dok su se u glavi rojile svakakve misli. Probudio sam se s košmarom koji se nikako nije smirivao, pa sam odlučio prošetati kako bih malo razbistrio um. Možda i nije bio najbolji dan za šetnju, ali teški su oblaci rezonirali s mojim mislima. Sivi tonovi neba ocrtavali su me.

Lutao sam tako bespućima praznog grada puštajući svijet da prolazi pored mene. Nisam ja prolazio gradom – stajao sam na mjestu. Zamišljen, zbunjen, otuđen. Svijet je bio taj koji je prolazio pored mene. Ne znam više jesam li potpuno izgubio pojam o zbivanjima u mojoj blizini ili je promjena nastupila u trenutku.

Zastao sam i shvatio da se nad grad spustila gusta magla. Odjednom je zrak postao hladan i vlažan, a pogled mi je sezao jedva par metara u daljinu. Mliječno bijela difuzna svjetlost obasjavala je zidove kuća koje su se nazirale u daljini, a ja sam nastavio hodati,

Tlo pod mojim nogama se promijenilo. Više nisam hodao po glatkom, potrošenom asfaltu. Ne, sada je bilo puno mekše. Skliska, navlažena zemlja ljepila mi se za cipele. Nisam točno znao gdje sam, ali na ulici više očito nisam bio. Nije me to diralo.

Skrenuo sam pogled u stranu ne bih li uhvatio nekakav orijentir, no sve što sam mogao vidjeti bili su razliveni obrisi kamenih ploča i poneko stablo u daljini. Usko, visoko stablo. Čempresi? Gdje u ovome gradu ima čempresa? Čekaj malo… Kamene ploče? Prišao sam jednoj. Bijeli mramor s dvije crno-bijele fotografije. Ime. Prezime. Godina rođenja. I godina smrti. Da… To objašnjava zemlju.

Ruka položena na moje desno rame trgnula me, zbog čega sam skoro izgubio ravnotežu i pao na tlo. Uspravio sam se u zadnjem djeliću sekunde naglo se okrećući tek da bih se zagledao u bjelinu kondenziranih kapljica vode. Zapuhao je hladan vjetar podižući mi zlatno-smeđe pramenove prema nebu. Igrao se mojom od vlage nakovrčanom kosom dok ja pred sobom i dalje nisam vidio nikoga. Spustivši pogled uočio sam dva plava oka kako me smireno promatraju. Dijete, ne starije od 6-7 godina stajalo je na niti metar od mene i šuteći uporno zurilo u mene. Čučnuo sam pored njega. Upitao sam ga je li se možda izgubio, je li zalutao nekuda i što uopće radi ovdje. Odgovora nije bilo. Samo tupo zurenje.

Magla je, ako je to ikako moguće, postala još malo gušća, obavijajući nas bijelim, ledenohladnim velom vlage, kada je dječak ispružio ruku i njom uhvatio moju. Snažan stisak za tako mladog dječaka. Učinio je taj pokret odlučno, bez straha i dvojbi. Ustao sam, a on je krenuo hodati i dalje me držeći za ruku. Polako, korak po korak, prolazili smo između nadgrobnih ploča koje su se nazirale u magli. Svjetlost lampi razlijevala se na kondenziranim kapljicama vode tvoreći gradijent od snježnobijele prema zlatnožutoj, unoseći tek tračak topline u ovo sumorno i meni sasvim neshvatljivo poslijepodne.

Vjetar je utihnuo, a zrak oko nas kao da se zgusnuo u vlažnu, gotovo opipljivu masu kroz koju smo se probijali ni sam ne znam prema kamo. Dječak je i dalje šutio držeći me za ruku. Gotovo me vukao prema nekom samo njemu znanom cilju.

Postalo mi je hladno. Ne. Nisam osjećao hladnoću na koži. Osjećao sam prazninu. Tugu. Čak i bol. Košmar u glavi nije se smirivao. Zanimalo me tko je taj dječak, kamo idemo i zašto ne progovara. Nisam znao kako bih se trebao ponašati, ali nisam bio uplašen. Imao sam neki čudan dojam da je sve ovo normalno i da baš tako treba biti. Bilo je nešto poznato u njemu…

Stao je iznenada, pogleda uprtog u nešto pred sobom. Nisam odmah primijetio što promatra. Pustio mi je ruku prislonivši svoju uz tijelo. Zakoračio sam pred njega i ugledao oronulu mramornu ploču koju je gotovo u potpunosti prekrila mahovina. Grob je djelovao užasno staro, zapušteno i vrlo vjerojatno – napušteno. Tanke vitice bršljana već su ga počele gutati kao da priroda dolazi uzeti natrag ono što je nekada dala svijetu. Priroda na kraju uvijek dođe po svoje. Svaki kamen koji je izašao iz zemlje, jednoga će se dana u nju vratiti. Priroda se uvijek pobrine za to. Kleknuo sam na koljeno i pokušao razabrati slova na ploči. Bila su prekrivena lišajem i izblijedjela od minulih godina prožetih kišom i vjetrom. Nije bilo slike ni datuma. Tek nekoliko nerazumljivih ostataka slova.

Ustao sam i okrenuo se prema dječaku. Pogledao me svojim dubokim, plavim očima kao da me poznaje, kao da promatra prijatelja. Sasvim blago mi se osmjehnuo. Ponovo mi je dotakao ruku. Jedva primjetno, tek ju je taknuo vršcima prstiju. Čeznutljivo, bolnog pogleda. Zatim se okrenuo, zakoračio prema nadgrobnoj ploči i nestao u razloženim zlatnim tonovima obližnje lampe. Krenuo sam za njim tek da bih se pronašao kako stojim pred visokim kamenim zidom za kojega bih se mogao zakleti da ga malo prije nije bilo. Zbunjeno sam stajao pred tim zidom ne shvaćajući što se upravo dogodilo.

Otvorio sam oči i našao se pred zgradom u kojoj stanujem već gotovo dvije godine. Napravio sam krug po kvartu ne znajući ni sam kako. Zbunjeno sam promatrao ulazna vrata primijetivši da držim ključ ulaznih vrata u ruci. Mašta. Šetanje po magli. Tmurno subotnje poslijepodne. Je li se zaista dogodilo? Ne bih znao reći.

Zato bih i volio reći da je počelo s maglom. Tada bi sve ovo bilo puno jednostavnije. Tada bih sve mogao pripisati snu, maštanju i bijegu od stvarnosti. Ovako… Sada bar znam što se dogodilo djetetu u meni. Možda ga jednoga dana vratim. Užasno mi nedostaje. Užasno je biti odrasla osoba bez tog malog bića u grudima. Užasno je znati da sam ga izdao, napustio i u konačnici, pokopao. Molim da mi oprosti. I da mi da još jednu šansu, Da ga izvučem iz onog zaboravljenog groba i smjestim natrag u grudi. Tamo gdje mu je oduvijek i bilo mjesto.

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Kada div padne na koljena

Vjerujem da ste se u životu susreli s raznim divovima. Neke ste morali pokoriti jer su predstavljali prepreku na putu, drugi su vam pak pružili ruku da se ustanete nakon pada. Ima i onih divova koje niste osobno upoznali, ali ste čuli priče o njima. Neki su bili dobri, drugi su pak bili loši. Neke će povijest zapamtiti kao velike, kao kultne ličnosti, dok će drugi ostati zaboravljeni. Živjet će tek u sjećanjima pojedinaca, koja će s vremenom izblijedjet. Div o kojem ću danas pričati upravo je jedan od tih: miran, tih, povučen. Živio je svoj život u sjeni, onako kako je najbolje mogao. Ipak, bio je jedan od divova.

Rođen je u jednom malom primorskom gradiću. Odrastao je kao i većina njegovih vršnjaka – uz igru, ljubav i pažnju. Volio se igrati, no kako su godine prolazile sve se više pronalazio u ugodnim poslijepodnevima zavaljen u fotelju s knjigom u ruci. Nije bio neki posebno veliki knjiški moljac, no uživao je u čitanju. I samoći. Nisu ga ispunjavala cjelodnevna nabijanja nogometne lopte na koja su ga vršnjaci ponekad pozivali, niti je vidio smisao u penjanju po drveću i sličnim aktivnostima kojima su ostala djeca kratila ljetne dane.

Knjige su ga poučile koječemu, a između ostalog i tome da je ljudska mašta bezgranična pa je dane provodio u maštanju na terasi sve dok sunce ne bi zašlo za horizont. Prava magija bi tek tada postala vidljiva, jer noći su onaj dio dana u kojem se čarolije zaista događaju, zar ne?

Kako je odrastao, tako su njegove oči postajale ozbiljnije. Maštanje je s vremenom zamijenila zbilja, a to je bio tek prvi udarac. Godine gotovo svima uklone sposobnost maštanja, a zamijene je krutom ozbiljnosti, jer s vremenom svatko od nas mora početi donositi odluke. O sebi, svojem životu, o drugima, za druge.

Prilagodio se, naučio je živjeti kao odrastao čovjek. Nije zbog toga bio sretan, kao što ni drugi nisu bili. Sve je češće viđao tmurne, kišne oblake nad tuđim glavama. Oblake iz kojih kiša nikada nije prestala lijevati. Bio je empatično biće, a pritom i jako drag pa ga je izuzetno boljela tuđa patnja. Znao je da nije poput drugih, jer može vidjeti ono što drugi ne mogu. Oduvijek je znao da može sasvim otvoreno pogledati u ljudski um i vidjeti što to nečije srce skriva.

Nije to nešto što je odabrao, niti je znao kako sve to skupa funkcionira. Nekako su se stvari uvijek poklopile. Ljudi koji su ulazili u njegov život bili su uglavnom slomljeni. Bila su to lica koje život nije mazio, duše koje su na svojim leđima nosile tisuću i jednu brigu. Pojedinci koji se nisu znali nositi sa životom, oni koji su već od svega dizali ruke. Nije ih zvao, niti ih priželjkivao, ali takvi su mu dolazili. Takve je sretao na ulicama, upoznavao ih, dok bi mu neki od njih s vremenom postali prijatelji. Svatko je bio poseban, s nekom svojom mukom, s nekom drugom životnom pričom. Uvijek je pomagao. Često to nije činio svjesno, nekada čak nije niti znao kako je postigao uspjeh, no rezultat gotovo nikada nije izostajao.

Vraćao im je osmijeh na lice. Svima. Pomagao je. Ljudi su se pored njega osjećali bolje. Ne odmah, ali s vremenom. Imao je taj dar da zaviri u dušu ranjenog stvora i iz nje na površinu izvuče svu dobrotu i radost koja bi bila zakopana tamo negdje na dnu.

Nikada ništa nije tražio zauzvrat. Osmijeh na čovjekovom licu za njega je bila dovoljna nagrada. Pomoći nekome u nevolji – bila je njegova svrha. Nije se dugo zadržavao. Otišao bi nakon obavljenog posla. Ne on, već taj netko kome je pomoć tek malo prije bila potrebna. Odluka nikada nije bila njegova. Ponekad je znao pomisliti kako netko tamo gore, na nebu, skraja životne puteve i skreće one kojima treba pomoć prema njemu, a kada im pomogne, taj isti nebeski kolovođa razdvaja staze i njega usmjerava prema nekom drugom kojeg također treba očistiti, jer uvijek postoje oni crni, tmurni oblaci koji ti ne daju da vidiš sunce. Imao je naš div i vlastitih problema, no nikada njima nije zamarao druge. I zato je bio velik. Nosio se s njima kako je znao, rješavao ih kako su dolazili, hvatao se s njima u koštac i u konačnici ih pobjeđivao. Borio se svim silama da ostane stajati na nogama, a pritom je i pomagao drugima.

Ponekad je pomažući drugima pomagao i samom sebi. Zato ga i zovem divom, jer je unatoč vlastitom životu, koji je često više ličio na krčenje šume kako bi stvorio vlastitu malu oazu sreće, i dalje pazio da i drugi budu sretni. Sve dok ga jednoga dana nije opalio balvan koji je prilikom krčenja gustiša odlučio ostaviti za kasnije. Bavio se tada drugim stvarima, pa je prvo odlučio obaviti jednostavnije poslove, a kasnije pristupiti rušenju tog velikog drveta koje mu se našlo na putu. Međutim, zaokupljen drugim poslom zaboravio je na to, pa se drvo kroz godine osušilo, a podnožje mu je istrulilo. Kako to uvijek biva, kada je nešto staro i trulo, ono pada i radi štetu.

Tako mu se ogromni balvan prelomio nad leđima. Nije ga očekivao, ali u trenutku kada ga je udario, znao je točno što ga je pogodilo. Odjednom je svijest o postojanju tog drveta oživjela, a bol koju je prouzročilo gotovo ga je uništila. Ipak, i dalje je stajao na nogama. Nije imalo smisla pokleknuti, jer ako div jednom padne, nikada više neće ustati. Neće imati snage.

Bol kakvu nikada do sada nije osjetio strujala je svakom stanicom njegovog tijela. Po prvi put u životu susreo se s preprekom koji nije mogao preskočiti. Nije ju mogao ni zaobići, shvatio je da je stjeran u kut. Tada je prvi put postao svjestan činjenice da stoji sam. Da, on i dalje stoji na nogama, ali sam. U situaciji iz koje nema izlaza. Koliko god da je u životu izrastao, izdigao se iznad svih nedaća koje su ga pokušavale slomiti, izlaz iz ove nije vidio. Tako je došlo vrijeme u kojem je naš div trebao svojeg diva. Samo… Njega nije bilo.

Umjesto diva pojavio se jedan sasvim običan čovjek. Jedno ljudsko biće nalik tolikim drugim ljudima koje je sretao svakoga dana. Ni po čemu poseban. Ranjen, kao i svi, zaliječen, kao neki. Došao je s osmijehom na licu. Osmijehom, kojega naš div nije mogao vidjeti, jer mu je prilazio s leđa. Zastao je tik pred njim i položio mu ruku na rame. U tom su trenu koljena zadrhtala i div je osjetio kako ga snaga napušta.

Strovalio se na koljena svom snagom. Pao je, a zemlja je pritom odjeknula. Uplašene ptice su odletjele, a šumske životinje su se zavukle u svoje rupe. Jer pad svakog diva prouzroči potres, a ovoga se puta zemlja zatresla kao nikada prije. Odjekivalo je danima, a priča se prepričavala još dugo nakon potresa.

Div kojega ništa nije moglo slomiti, pao je na koljena zbog jednog dodira ruke. Pao je zbog ljudske dobrote i suosjećanja. Jer je postao svjestan da i za njega ima mjesta u ovome svijetu. Jer postoji netko kome je stalo. Jer postoji netko tko će mu pomoći da ustane.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

O jednome djetinjstvu

Nedjeljne popodnevne šetnje jedan su od mojih rituala. Obično nakon ručka malo prilegnem pa, u zimskim danima dok još uvijek ima sunca, obučem jaknu, na glavu nataknem kapu i sa slušalicama u ušima krenem. Obično prošećem kroz grad pa skrenem u neki od parkova, ili pak produžim prema Savi i nastavim uz nasip sve dok ne padne mrak.

Tako sam i danas krenuo iz stana spremajući ključeve u džep i paleći glazbu na mobitelu. Sunce je još uvijek sjalo, a lagani je povjetarac svojom hladnoćom nagovještavao da ona prava zima više nije daleko.

S rukama u džepovima, prešao sam ulicu skrećući prema Savskom mostu. Lijepo vrijeme me ohrabrilo da produžim šetnju. Planirao sam uz Savu doći do Jaruna i malo se tamo zadržati, a zatim krenuti nazad prema stanu. Kako ću se vratiti doma – o tome nisam razmišljao. Dan mi nije dobro počeo, pa je nemirna voda nabujale rijeke odgovarala mom raspoloženju.

Susretao sam prolaznike koje vjerojatno nikada više neću vidjeti. Lica su se izmjenjivala i nestajala iz vidokruga kako su u njega i ulazila. Zamijenila bi ih opet neka druga lica, koja bi također ubrzo postala tek obris iz prošlosti.

Među svim tim prizorima, tek mi je jedan zaokupio pozornost. Pogled mi je većinu vremena bio uprt u pod, zato sam i primijetio to maleno ljudsko biće koje je tek nedavno počelo upoznavati svijet. Mogao je imati četiri ili pet godina. Duža, plava kosica provirivala je iz nebeskoplave kapice. Jedna ruka pružena uvis, čvrsto držeći ruku svoje majke. Šetala je sa svojim djetetom smiješeći se. Gledao je svuda oko sebe – pogled mu ni u jednome trenutku nije mirovao. Tek bi se povremeno usredotočio na majku.

U jednom ju je trenu pogledao i ozbiljnim tonom upitao nešto. Zastala je na tren, pogledala ga spustivši glavu, drugom mu rukom sasvim polagano dotaknula lice i konačno, prasnula u smijeh. Gromoglasan hihot odzvanjao je nasipom dok je dijete zbunjeno stajalo, valjda se čudeći što je toliko smiješno. Čučnula je pored njega i čvrsto ga zagrlila još se uvijek smijući. Zatim se podigla i uzela ga u naručje, slobodnom rukom pokazujući nešto u daljini. Dječak je pogledom slijedio njen prst, a potom se i sam osmjehnuo.

Ne znam što se dalje dogodilo jer sam se odjednom našao u ne tako dalekoj prošlosti. Zbunjeno sam promatrao valove pitajući se od kuda dolaze? Zašto? Što će oni ovdje? Zašto koturaju oblutke po ovoj dugačkoj plaži? Igraju li se njima? Ili ih žele premjestiti nekamo? Nisam ih razumio.

Nisam znao što su i zašto se tako ponašaju. Jednoga ću dana saznati da su to tek gibanja ogromnih količina vode – skladno titranje molekula, tih najsitnijih čestica koje definiraju neku tvar. Tada… Tada je to bilo jedno veliko čudo. Nešto što sam zbunjeno promatrao, ali i nešto čemu sam se iskreno divio. Opijala me veličina nepregledne plave površine kao i njeni skladni pokreti. Valovi su uvijek bili tu. Nekada jači, nekada slabiji, no uvijek tu.

Često sam se čudio najjednostavnijim stvarima, nečemu što odrasli uzimaju zdravo za gotovo. Bio sam zbunjen, a rijetko tko mi je mogao objasniti ono što me zaista zanimalo. Pokušavali su. Trudili su se dočarati mi kako se to valovi gibaju, zašto to rade i tko ih pokreće. Nisam ih razumio, iako je njima bilo savršeno jasno i sve što što su govorili imalo savršen smisao. Meni to nije bilo dovoljno. Želio sam više. Želio sam detalje. Želio sam razumjeti što se događa, umjesto samo prepričavati ono što su mi drugi govorili.

Zato sam počeo stvarati vlastita objašnjenja: valovi se nikada nisu mogli smiriti. Nisu smjeli. Morali su se kretati jer su stvoreni da udaraju u morsku obalu, da trljaju oblutke jedan o drugi. Zašto? Zato što je glazba nešto predivno i nikada ne smije utihnuti. Oni su upravo to radili – stvarali glazbu. Svirali su vječnu skladbu koju su sami komponirali i koja pokazuje koliko je svijet lijep. Oblaci su pritom plesali. Plesali su kako su valovi dirigirali. Nošeni vjetrom, stapali su se i mijenjali oblike, a ja sam sve to promatrao, do gležnjeva okupan morem.

Danas mi takva razmišljanja djeluju smiješno, ali tada su bila savršeno smislena. Tada je sve štimalo i svijet je bio predivno mjesto. Sve je bilo novo i svemu sam se čudio. Danas… Danas me takve stvari više ne zadivljuju, mada postoji cijeli jedan novi svijet koji me zove da ga otkrijem. Rado bih se vratio u one dane kada je najveća briga bila je li majka u blizini i hoće li za ručak biti grašak koji nikako nisam volio. Možda nisam bio najsretnije dijete na svijetu, ali sam bio voljen i volio sam druge. Tada sam čak i volio sebe. Danas… Ne znam je li to više tako. Nadam se da jest. Danas se moram zapitati jesam li voljen. I volim li nekoga.

Želio bih ponovno gledati tim svjetloplavim očima koje su s godinama promijenile boju u zelenu. Tada sam vidio osmijehe i dobrotu umjesto briga i suza koje danas vidim. Tada sam prilazio neznancima bez straha da će me netko od njih povrijediti. Tada sam vjerovao ljudima i vjerovao u ljude. Bio sam dijete. Bio sam ono što bismo svi mi trebali biti. Dobrota, sreća, nevinost i suosjećanje – sve to u jednome. Takvi bismo trebali biti. Umjesto toga izrastamo u nešto ozbiljno, namrgođeno i vrlo često nesretno. A tako smo dobro krenuli… Imali smo tako lijep start i cijeli život pred sobom.

Možda sam si sam kriv, jer sam dopustio da život na meni ostavi ožiljke. Možda sam se trebao drugačije postaviti i više se boriti za neke stvari, za vrednote i vlastite ideale.

Možda. Ipak, s vremena na vrijeme se sjetim te nakovrčane plave kosice i pogleda koji je točno znao koju zvijezdu traži na nebu, mada nije točno znao zašto baš nju. Niti kako se zove. Sjetim se kako je to biti dijete. Gdje sam tada bio i dokle sam danas dogurao.

Zato danas zahvaljujem majci i njenom sinu – potpunim strancima koje sam sreo putem. Strancima koji su me podsjetili zašto je život lijep.

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Vrana

Zašto ne plačeš?

Cigareta u ruci mi se skoro ugasila. Pogledao sam je otvorivši oči, snažno povukao dva dima da je ponovo razgorim i polagano ispuhnuo dim. Sjedio sam na nepokošenoj travi prekriženih nogu, okrenut prema veličanstvenoj krošnji prastarog hrasta. Skrenuo sam pogled u stranu tražeći onoga tko mi je postavio pitanje. Nigdje nikoga. Možda mi se učinilo.

Pitao sam te zašto ne plačeš.” – dubok, prodoran glas odzvanjao je u mojoj glavi. Nije dolazio iz nekog posebnog smjera, nije ga donio vjetar. Te riječi nitko nije izgovorio. Odzvanjale su u unutrašnjosti moje glave, u vlastitom umu, kao da su se tamo i rodile. Pa, možda i jesu…

Skrenuo sam pogled prema tlu u samome podnožju hrasta. Već je lagano padao mrak, pa je drvo bilo obasjano zlatno-smeđim tonovima zalazećeg sunca. Nedaleko od drveta jedna je vrana skakutala čeprkajući otpale žirove. Prilično krupna ptica, ne znam kako je ranije nisam uočio. Na tren je zastala okrenuvši glavu prema meni. Stala je piljiti u mene dubokim, crnim očima koje su mi u dušu unosile nemir.

Hoću li dobiti odgovor?” – glas koji para tišinu opet mi je prostrujao umom.

Zašto bih plakao?” – izgovorio sam te riječi sasvim polagano, jedva čujno, ne vjerujući da će ih itko čuti. Vrana me i dalje promatrala tu i tamo poravnavši neko pero tamnosmeđim, oštrim kljunom kojim je maloprije rovarila po žirovima.

Jer je otišao. Jer si ga pustio da ode.” – skoknula je u stranu i počela trančirati novi žir.

Trnci su krenuli od tjemena oštro se spuštajući vratom prema leđima, da bi se zaustavili tek u dnu kralježnice. Dlačice na rukama su se nakostriješile, a oči zatvorile same od sebe.

Zašto bih plakao za njim?” – pomislio sam.

Ne za njim. Zbog njega.” – otvorivši oči vidio sam da mi se približila. Opet me promatrala, blago nagnuvši glavu, češkajući se nogom ispod krila.

Ne razumijem. U čemu je razlika?” – dlačice na rukama još se nisu smirile. Jedva primjetno, dvije su kapi kiše oborile nekoliko njih i prikovale ih za kožu. Počela je sipiti ranojesenja kišica koja će vjerojatno padati sve do sutra. Nisam se obazirao.

Dobro znaš u čemu je razlika. Znaš da je otišao tamo otkud nema povratka, a ti si ga pustio da ode.” – sada mi je bila udaljena jedva dvadesetak centimetara. Sasvim mirna, crna, kao da je isisavala svjetlost iz svoje okoline.

Tko si ti?” – pogledao sam ju osjećajući kako me te mračne oči proždiru.

To isto znaš. Onaj koji spaja svjetove koji se nikada ne smiju spojiti. Onaj koji vraća one koji su otišli. Onaj koji dovršava nedovršena posla.” – skočila mi je na nogu raširivši krila. Krila na kojima su mnoga pera zamijenili ožiljci. Izgledali su staro i bolno.

Smrt?

Ne. Smrt odnosi. Ja vraćam. Ali nisam život, jer ga ne dajem. Ja sam privid, samo sjena.” – sklopila je krila. Pritom kao da se smanjila, uvukla u samu sebe.

Razumio sam što mi govori. Sreli smo se i ranije. Uvijek bi dovela nekoga sa sobom. Nekoga iz moje prošlosti, odavno pokopanog i vrlo vjerojatno zaboravljenog. Danas je došla sama.

Je li mu dobro, tamo gdje je sada?” – upitao sam je dok je s mog koljena promatrala onaj prastari hrast.

Ne.

Želi li on doći?

Ne.

Što ti onda radiš ovdje?

Podsjetiti te da je tako moralo biti. I da je u redu plakati.” – skočila je s mog koljena natrag u travu, odskočila još nekoliko puta tražeći nešto. Raširila je krila i odletjela gubeći se među hladnim, sitnim kapima jesenje ravnodušnosti.

Kiša je i dalje padala, a ja sam još uvijek promatrao hrast. Kapi su mi se slijevale niz lice, nastavljajući se spuštati vratom da bi završile svoj put na tankoj majici koju su već dobrano namočile. Sjedio sam. Šutio. Kapi su i dalje klizile. Sol. Odjednom su postale slane.

Zastale bi na sekundu na usnama, spustile se dalje niz bradu i pridružile se svojim sestrama na putu do tla. Postale su gušće i nisu imale namjeru stati.

Ostavio sam ga da ide svojim putem. Ništa nisam mogao učiniti. Dugo sam se grizao zbog toga, jer možda sam ipak mogao nešto. Ali nisam. Realno, bio je to njegov izbor. Izbor u kojem ja nisam sudjelovao, izbor koji me se nije ticao. Ali ticao me se. Jer bili smo nerazdvojni.

Na kraju smo se ipak rastali. Jer ja nisam mogao poći za njim. Znao sam da bi me to uništilo, kao što je u konačnici uništilo njega. Možda sam ga i mogao povući nazad, natjerati da ponovno stane uz mene. Možda… Napravio sam sve što sam mogao. Sve drugo što je bilo ponuđeno kao opcija bilo bi prelaženje granice. Nešto što si nikada nisam dopustio, a nadam se da nikada ni neću.

Zauvijek će na tome hrastu ostati zapisana dva imena. Jedno na podnožju, drugo pri vrhu. Moje.

I njegovo.

Kako su suze dolazile, tako ih je kiša ispirala. Ta jesenja tuga oprala mi je dušu čisteći s lica tragove boli. Bol koja je toliko dugo postojala u meni, za koju sam skoro pa i zaboravio da postoji jer je postala dio svakodnevice na koju više nisam obraćao pažnju.

Sada izlazi iz mene. Poput crne naftne mrlje klizi sa mene i kiša je odnosi u zemlju. Da se vrati odakle je i došla. Da me konačno ostavi na miru. Mir. Danas sam konačno pronašao mir.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Čovječe, uspori

Jedna stara izreka kaže da se lanac kuje od prve karike. Ako malo razmislim o tome, doći ću do zaključka da sve ima svoj početak, svoje ishodište. Te karike, koje spajajući se jedna na drugu tvore lanac, u teoriji bi morale biti jednake. Od prve, pa sve do posljednje moraju biti identične. Jer, ako nisu, ako se neka od njih razlikuje, lanac će, prije ili kasnije, puknuti.

Druga pak izreka kaže da je lanac snažan koliko i njegova najslabija karika. To je također točno. Upravo je zato važno graditi svoju ličnost na svim poljima. Izgraditi se kao osoba koja je sposobna živjeti u ovome svijetu i istovremeno uživati u njemu nije jednostavno. Nitko od nas nema recept za dolazak do tog uspjeha, ali svi u životu prije ili kasnije naučimo nešto o tome. Kada otkrijemo nešto što je upalilo, podijelimo to s drugima, da njima bude bar malo lakše.

Život je okrutan, odrastanje boli, a zadovoljstvo postaje tek neuhvatljivi mit, za koji nitko nije siguran postoji li zaista. Zato dijelim s drugima ono što sam i sâm naučio. Dajem savjet, ako tako hoćete, prenosim svoje iskustvo. Hoće li ga netko poslušati, ne ovisi više o meni. To ovisi samo o onome tko čita ove zapisane riječi, koje je moja usnula duša odlučila prenijeti na papir…

Jedna od prvih stvari koju kemičar u nastajanju nauči jest da ima oči, nos i prste. Drugim riječima, opažanja su u kemiji sve. Izgled reakcijske smjese, promjena boje, razvijanje novog mirisa (bio on ugodan ili neugodan), oslobađa li sustav toplinu ili se reakcijska smjesa hladi – sve su to podatci koji su izrazito važni u opisivanju onoga što mi, kemičari, radimo.

Bez tih informacija gotovo je nemoguće ustanoviti što se točno događa s reakcijskom smjesom. Oni koji se ovim poslom bave već godinama razvili su svojevrsnu rutinu. Ti obrasci ponašanja karakteristični za laboratorij uvuku nam se pod kožu, a da toga nismo ni svjesni. Nisam ni ja bio.

Znate li za ona popodneva u kasnoj jeseni, kada je većina lišća već otpala, kada su već počele duge i dosadne kiše, ali se još uvijek tu i tamo zalomi poneki dan okupan suncem, pa kažete sami sebi kako bi bila šteta ne provesti ga u prirodi? Uskoro dolazi zima i postaje sve hladnije, a još kada s Alpa zapuše bura i donese snijeg, više nećemo htjeti nikamo izlaziti. Zato koristimo priliku koja nam je nenadano pružena.

Tako smo i nas dvojica odlučili jedno takvo subotnje poslijepodne provesti uz aktivnost koju smo u šali zvali „planinarenjem“ – zapravo je to bila samo duga šetnja neravnim šumskim terenom koji se nalazio tik izvan grada. Šuma nas je dočekala okupana suncem, a cvrkut ptica još se uvijek mogao čuti – nešto tiši no u ljetnim mjesecima jer sada su u šumi ostale samo one ptice odane ovome kraju, koje neće izbjeći zimu selidbom na daleki jug.

Nismo pričali ni o čemu posebnom, mada ćemo vjerojatno, kako vrijeme bude prolazilo, zabrazditi u neke „dubokoumne“ teme. Jedan znanstvenik u nastajanju, kako samoga sebe volim zvati, i jedan samoprozvani filozof – ne može biti dobro niti da hoćeš.

Hodamo tako uskom stazom koja vijuga među drvećem. Čas se uspinjemo, čas spuštamo. Tu i tamo zapnem za suho granje sakriveno otpalim lišćem što nam šušti nam pod nogama, a ja primjećujem da su nam koraci usklađeni. Pogledam oko sebe: gole grane s tek ponekim listom koji još leluja na povjetarcu i samo što nije otpao, nešto zelene trave isprepletene s korijenjem starih stabala. Poneka vjeverica protrči po granama borova nad našim glavama. Sunce se uspijeva probiti kroz zimzeleno drveće među koje smo zašli, a njegove se zrake lome na iglicama bacajući sjene koje plešu jedan od posljednjih plesova ove godine. Uočavam detalje, divim im se, ali ne zastajem. Nemam neki određeni pravac kretanja, samo se polako gubim u šumi.

Prolazim pored ostatka osušenog debla koje je bršljan odavno uzeo pod svoje. Uhvatim ga pogledom, prokomentiram zgodan prizor i produžim dalje. On zastaje. Ne primijetim to odmah. Tek nekoliko metara dalje shvatim da više nije pored mene. Okrenem se i vidim kako promatra te ostatke nekadašnjeg bora. Vraćam se prema njemu, upitam ga zašto je zastao. Ne odgovara. Sve što kaže je: „Stani.

Dobro, stojim. Vidio sam panj, lijep je. I bršljan je isto vrlo lijep. To je to. Priroda.

Ne. Ne tako. Ne moraš zaista stati. Ali moraš usporiti. Uspori.“ – ne shvaćam što mi govori. Gledam ga u čudu i nije mi jasno što očekuje od mene.

Sada se nalazi iza mene. Rukama mi zatvara oči. Mrak. Kaže mi da opišem sve što čujem. Dobro. Cvrkut ptica.

Koliko?

Dvije, tri. Možda još koja više.

Još?

Savijanje grana na povjetarcu. Lišće pod nogama.

Dalje.

Ne čujem ništa više. Naćulim uši koliko mogu. U daljini, čujem kuckanje po drvetu. Ritmično. Desetak udaraca pa par sekundi tišine. Zatim ponovno desetak udaraca. Ponovno tišina. Djetlić. Ili zeba.

Pomiče dlanove s očiju, a mene okupa cijeli spektar različitih nijansi zelene. Lišće koje propušta sunčeve zrake i ono koje ih odbija. Svaki list je različit. Svaki sjaji malo drugačije. Bršljan se uvija, izvija, guta sve pred sobom. Postaje mi jasno da mu je za ovakvo nešto trebalo možda i nekoliko godina. Mogu pratiti otkud je krenuo proždirati deblo. Vidim gdje izvire iz zemlje, kuda se počeo penjati po njemu. Vidim i korijenje susjednog hrasta kako se isprepliće samo sa sobom, kako se godinama širilo boreći se za vlagu iz tla, jer samo najjači prežive.

Plavo nebo proviruje kroz gusto granje, a meni na licu blista osmijeh. Širim ruke i okrećem se u krug, jer svijet je danas predivno mjesto. Danas je savršen i nadam se da će takav ostati. Zapravo je takav bio i prije, no doživljavao sam ga sasvim drugačije.

Sitnice. Detalji. Da, vidim ih. Naučen sam tražiti ih. Uvijek vidim ono što mnogima promakne. Tek blagi trzaj lista prije nego što se otkine, ali ne osjetim uvijek povjetarac koji ga kida. Ne vidim uvijek pozadinu tog detalja, a bez konteksta sam je motiv nevažan.

Svijet je cjelina – to je ono što sam danas naučio. Detalji su zaista predivni, no oni su ipak samo detalji. Osnove koje grade sliku, a cijelu sliku treba znati doživjeti. Treba usporiti. Treba pogledati oko sebe. Jednom. Dvaput. Triput, ako treba,. Sve ima smisla i sve se uvijek posloži. Moraš si dati vremena jer nekada od sitnica ne vidiš ono što te bode u oči.

Zato treba otvoriti oči. I treba usporiti. Živjeti dan po dan, sat po sat. Previše žurim. U poslu. U životu. U komunikaciji. Vidim i mislim da sam vidio sve jer sam uočio ono što drugi nisu. Gradim život na opažanjima, a da u bitizapravo ne znam opažati. Zato sada stojim nasred šume s raširenim rukama i osmijehom na licu. Jer sam dovoljno usporio da vidim svijet onakav kakav zaista jest. Savršen.

Zato čovječe, uspori. Ne dopusti da ti brzina zamuti pogled, da vidiš samo ono što je ravno pred tobom. Zaustavi se ako treba i pogledaj uokolo. Svijet je svuda oko tebe i ti si u njemu. Dio si nečeg puno većeg i puno ljepšeg od sebe samog. Pripadaš cjelini. Onoj istoj cjelini koju često odbacuješ kao nevažnu jer nemaš vremena posvetiti joj se. Nađi vremena. Uspori.

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

O prolaznosti

Nisam potpuno siguran što radim ovdje, na ovome mostu. Lutao sam gradom bez nekog određenog cilja. Bio mi je potreban odmor. Od svijeta, od ljudi, od samoga sebe. Nije me bilo pretjerano briga kuda idem i hoću li nekamo stići; jednostavno sam – šetao. Ne znam kako sam došao do njega, nije to bio put koji inače prijeđem kada trebam razmisliti, jednostavno su me noge dovele ovdje.

Mrak se već polako počeo spuštati, a ja sam zastao na tom neobičnom, prilično starom mostu i spustio pogled. Ispod mene teče rijeka, koju sam nebrojeno puta prešao gotovo ne obazirući se na nju. Bila je nešto što uzimam zdravo za gotovo, poput nebrojenih nebodera koji je okružuju ili travom obraslog nasipa.

Danas je ipak bila nešto drugo… Pogled mi se izgubio u tamnoj dubini vode koja, izgleda, nikada ne miruje. Zatvorio sam na tren oči dok mi je nemirni šum protjecanja ispunjavao misli.

 

„Ovdje sam svakoga dana, bez početka i kraja. Prolazim kroz ovaj grad kao i kroz desetke drugih, donosim ono što svim ljudima treba, odnosim ono što više ne žele. Prolazim kroz mnoštvo država, kroz različita mjesta i nespojive kulture. Ipak, sve je uvijek isto, jer svi su ljudi isti. Dok vi prolazite, ja i dalje tečem.“

Ne znam hoće li ljudi ikada spoznati da je jedinstvo nešto od čeg ne treba bježati, da ujedinjenost neće uništiti individualca. Da smo upravo u svojim različitostima, kojima se toliko dičimo, zapravo nevjerojatno slični. Ne znam koliko još svijet može podnijeti forsiranje izdvajanja iz cjeline, kada upravo takva udaljavanja donose mnogostruko više štete, no što iz njih proizađe koristi.

 

Ne mogu se oteti dojmu da forsiranjem određenog identiteta male, izdvojene cjeline kojoj odlučimo pripadati sami sebe osuđujemo na život u izgnanstvu od ostatka svijeta. Sami sebi zatvaramo vrata, zatiremo put prema tolikim čudima koja se kriju negdje izvan sigurnosti naše vlastite skupine. Čuda koja odlučno ignoriramo samo zato što, da bi se do njih došlo, treba krenuti na put.

„Postojimo ovdje, na ovome mjestu otkako je svijeta“ – šume mi u ušima kapi koje se odvoje od carstva kojemu pripadaju samo da bi se nakon nekoliko sekundi ponovno stopile s njim i nastavile samo njima znanim putem. Neumorne u svom bivanju, koje ne poznaje ni početka ni kraja. Znaju samo za promjenu – tu nestalnost života koja nas sve definira.

Hoće li čovjek ikada naučiti da, kako su prije njega postojali mnogi, tako i za njim dolaze neki drugi ljudi. Hoće li se ikada moći pomiriti s činjenicom da je na ovome svijetu tek u prolazu, da je njegovo postojanje na ovoj zemlji tek trenutak u vječnosti postojanja same Zemlje? Zašto čovjek nikada neće moći shvatiti da moć koju ima nije ništa drugo doli privid uma, tvorevina koja vlastito „Ja“ postavlja na imaginarno prijestolje?

Zašto, o zašto čovjek ima tu potrebu stvarati vlastita kraljevstva omeđena visokim zidinama? Da se zaštiti od neprijatelja? Ili da bi unutar zidina sjedio na prijestolju? Priroda ne poznaje granice, zemlja na kojoj živimo ne priznaje nametnuti autoritet čovjeka koji je sam sebe postavio za vladara. Čovjek, koji je ovdje tek u prolazu, za sobom će ostaviti pustoš. Uništit će sve do čega mu nije stalo.

„Svaka je od nas ista kao i sve druge, ali svaka od nas ima svoju priču. Svaka je došla iz neke druge zemlje, svaka je doživjela neke druge priče. Iako sada, ovdje, sve idemo ka istom cilju, na njemu će svaka ponovno započeti svoje putovanje. Udaljit ćemo se, samo da bi se jednom ponovno sastale. Možda na ovom istom mjestu, možda negdje sasvim drugdje.“

Zašto čovjek jednostavno ne može prihvatiti da netko drugi zna bolje? Da su nekoga iskustva oblikovala tako da svijet gleda drugim očima? Zašto iz te različitosti, raznolikosti iskustava ne učimo? Zašto osuđujemo ono što ne razumijemo umjesto da pokušavamo shvatiti i time obogatimo vlastiti život, vlastito postojanje?

Zašto nepoznato rađa strah umjesto da pobuđuje znatiželju? Znatiželja može roditi nove uspjehe, napredak i razvoj, bolje sutra i u konačnici, sreću, dok strah jedino što može je podići zidove i posijati sjeme uništenja.

Sjeme koje su drugi sijali, već neko vrijeme niče, a mi ne činimo ništa da zatremo te mladice koje su svakim novim danom sve jače. Živimo na grobljima bitaka koje odavno više ništa ne znače, istovremeno stvarajući nova groblja na kojima će već sutra neki novi ljudi podizati neke nove civilizacije. I ništa što smo učinili danas više neće biti važno. Ni jedan izgubljeni život neće imati smisla. Ne, žrtva za očuvanje uzaludnog vladara na besmislenom tronu nikada neće imati smisla.

„Ja sam sada, u ovome trenutku. Već sutra ovo neću biti ja. Bit će tu neka druga, meni slična, neka koja dolazi nakon mene. Ja – ja ću biti negdje daleko, kamo me već tok odvede. Ti, koji stojiš na ovome mjestu, sjeti me se ponekad. Sjeti se riječi koje odzvanjaju u tami, šuma koji nikada neće stati. Sjeti se da se sve uvijek vrati.“

„Možda se još jednom sretnemo. Na nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj priči. Ipak, ja ću uvijek biti ovdje, a opet, i neću. Ja sam ona koja nema mira, ona koja nikada neće stati. Ti – ti si tek prolaznik na ovome svijetu. Ti si onaj koji me prati.“

Cijeli moj život tek je mijena ovoga svijeta, tek treptaj u beskraju postojanja. Pa tko sam onda ja da krojim svijet po svome, kada me već sutra neće biti? Ipak, moji tragovi ostat će za vječnost, da ih vide oni koji dolaze nakon mene. Hoće li moje postojanje za njih biti kamen temeljac ili kamen o kojega će se spoticati – ovisi samo o meni.

Živi onako kako želiš, no zaista, pazi što proglasiš svojom željom. Do sada je svatko tko se popeo na tron, s istoga prije ili kasnije pao. Polomio se i nestao. Pa zašto onda želiš penjati se u te visine iskvarene moći da bi zasjao tek na par sekundi?

Budi radije prije svega – čovjek, onaj koji si stvoren da budeš. Onaj što ponosno korača svijetom ne zato što ga je podredio sebi, već zato što je njegov dio. Sjeti se da si iz zemlje stvoren i da ćeš se u tu istu zemlju vratiti, jer kao što rekoh – sve se uvijek vrati.

I sve je zapravo jedno, sve uvijek završi na istom. Na nama je samo da ovu šetnju – koju zovemo životom – učinimo što je moguće ljepšom. Za sebe, kao i za druge. Jer drugi su isto što i mi – jer svi smo mi jedno. Različita lica jedne iste vrste.

Zidove smo podizali sami. Zidove – da se zaštitimo od svijeta. Zidove, koji u konačnici – štite svijet od nas, a možda je i tako i bolje.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Šapat pustinje

Zadnje, sada već oslabljene zlatne zrake pozdravljaju još jedan dan na izmaku. Žuti disk svakom je sekundom sve više crven, dok polako nestaje za horizontom. Taj cijeli svemir nijansi na prijelazu iz žute u crvenu razlit će se po pijesku koji me okružuje. Eksplozijom toplih tonova oprostit će se od ovog svijeta, gotovo kao da želi stvoriti spektakl po kojemu će ga svi pamtiti. Do sutra, kada sve kreće iz početka.

Vrijeme je da za danas napusti pozornicu, no prije toga će pripremiti nebeski svod za neku drugu predstavu, s nekim drugim licima. Zrake, koje, prelijevajući se iz minute u minutu, postaju sve slabije, najavljuju prijelaz u jednu drugu priču — baš onu koju željno iščekujem.

Moj vjerni pratitelj već mi se smiješi. Visoko je na nebu, na mjestu gdje ga ne bih očekivao. Ovdje, oko dvije tisuće kilometara daleko od doma, stvari izgledaju drugačije. Sve je to još uvijek tu negdje, ali malo zakrenuto. Iskrivljeno, pomaknuto. Namigujem tom starom drugu, kojega prate generacije promatrača neba, kojemu su ime nadjenuli oni kojih već predugo nema na Zemlji. Orion me uvijek pratio na putovanjima. Uvijek je bio tu, u sjeni, vidljiv samo za vedrih noći. Prikriven, tajanstven, no uvijek tu. Kao i danas.

Sedam je zvijezda na tren zatreperilo, kao da se, uskomešane, pripremaju za nešto. Naginjući glavu ustranu, spuštam pogled prema horizontu pokušavajući vidjeti događa li se što u daljini.

Maleni čovječe, koji hodiš ovim svijetom, kao i toliki prije tebe. Ustani i udahni život. Nauči kako živjeti. Nauči biti živ, iskoristiti sve što ti se nudi. Nauči prepoznati priliku, sakriti se pred olujom. Biraj bitke. Ne odustaj.

Navala hladnog zraka zaigra mi se kosom ispunjavajući ju pijeskom na kojem ležim. Zatvaram oči pred lahorom koji odnekud navire. Zrnca pijeska stružu jedno o drugo prenoseći šapat pustinje. Govor toliko tih da ga tek rijetki čuju. Pozadinski šum koji rijetko tko razumije.

Pustinja je majka. Kraj, kao i početak. Ona je kralj. Ona je krvnik. Stijene kojima si okružen životni su izazov. Prepreke na tvome putu. Izazovi, ali i sklonište. Tu gdje upravo ležiš, točno na ovome mjestu začet je prvi život. Tu su napisana pravila, tu je osmišljen izazov. Život koji je pred tobom hodanje je po pustinji.

Život — to je pustinja. Nepregledna, opasna, beskrajna, tajanstvena. Ti si tek jedan od mnogih na ovome putu, ti si onaj koji mora preživjeti. Hoćeš li to uspjeti, ovisi samo o tebi.

Pustinja je bojno polje, šapuću mi zvijezde u uho. No ona je i tvoj dom. Gdje god da se nalaziš, tvoja je duša uvijek ovdje. U pustinji. U ništavilu postojanja, koje te svakoga dana testira. Koje te gura dalje. Tjera te da ojačaš, da misliš i — u konačnici — da preživiš.

Ne dopusti da te slome. Budi čvrst, ali ne odviše. Suhu granu lako je slomiti, a žilava je ona koja će odolijevati savijanju. Budi žilav, savitljiv.

Budi tvrd kad treba, ali nauči da ponekad moraš popustiti. Ponekad se treba izmaknuti, pustiti događaju da prođe pored tebe. Drugi pak put treba podnijeti teret života, breme nedaća. Tada ne budi poput suhe grane, jer će pustinja dobiti ono što od tebe uvijek traži — tvoju dušu.

Na vjetrometini životne oluje budi poput trske — savitljiv. Kada te pak pritisne mučnina sadašnjice, budi čvrst, neslomljiv. Prilagodi se ili umri. Odoli. Prepoznaj, procijeni i savladaj. Ne predaj se. Izdrži.

Ugrabi pruženu priliku jer ne znaš hoće li druga doći. Ne traži ono čemu još nije vrijeme da dođe, ali ne propuštaj ono što ti se nudi. Biraj, ali ne budi izbirljiv. Ponuđeno procijeni, a onda uzmi ono što ti odgovara. Što ti ne paše — pusti. Po to će doći netko drugi.

Oči uvijek drži širom otvorene jer tek ćeš tada vidjeti da prilika čeka na svakom koraku. Uvijek ti je nešto ponuđeno, mada možda ne vidiš na prvu. Možda je tek skriveno u sjeni stijene pored koje prolaziš ili ti se našla na putu. Prepreke će ti se uvijek naći na putu, no što ako one kriju dobru priliku, nove mogućnosti? Sagledaj situaciju iz svakog ugla. Uoči detalje. Možda ti spase glavu, a možda i otvore vrata hrama vječnog blagostanja. Nećeš znati, ako ne probaš.

Poput zanosne trbušne plesačice, koja opija svojim odmjerenim, senzualnim pokretima, očijukaj sa životom. Izazivaj ono što ti život nudi. Opusti i zavedi priliku. Ako je možeš iskoristiti, zgrabi je i ne puštaj. Ako u tom trenu nije za tebe, ako ti ne nudi ništa što ti može pomoći na putu, laganim se korakom udalji. Ne bacaj je i ne gazi, samo odloži u stranu.

Jednog će dana i za nju doći vrijeme, no ako je uništiš, potratio si ono što ti je ponuđeno. Ako je tek odložiš pored puta, možda te u fazi života kada za nju budeš spreman dočeka netaknuta.

Putuj danju, odmaraj se noću. Od podnevne se žege sakrij u sjeni. Od pješčane se oluje zakloni, a od noćnog mraza zaštiti. Ne žuri, ne brzaj. Nek’ ti je korak uvijek odmjeren, siguran. Radije jedan dan više provedi u oazi nego da na put kreneš nespreman. Iako će te oluja gotovo uvijek dočekati nespremna, postoje znakovi koji najavljuju njen dolazak. Suptilni su, no uočljivi. Prepoznaj ih, da bi se spasio.

Beduini, ti pustinjski nomadi odavno su naučili da je surova realnost pustinje jedino na što ikada mogu računati. Ne vrijedi se boriti protiv nje, jer to će lukavo životno okruženje uvijek odnijeti pobjedu. Zato se prilagodi umjesto da se boriš. Kao što plivanje nasuprot morskoj struji ne vodi naprijed, tako i nepoštivanje zakona pustinje znači sigurnu smrt.

Ne forsiraj put na kojemu ne postoji zaklon. Kreni s ranom zorom, da do podneva pronađeš sjenu. Dok se nepregledne pješčane dine žare, ti odmaraj. Nastavi kada je to pogodno.

Ne žuri, jer u žurbi previdiš sitnice, a ponekad su samo sitnice ono što ti može spasiti glavu. Jer znakovi koje ti pustinja šalje nisu uvijek jasno vidljivi. Ponekad su skriveni pod površinskim slojem pijeska. Zato dobro promatraj tlo po kojem gaziš.

 

S vremena na vrijeme se osvrni unazad. Promotri tragove koji za tobom ostaju, iz njih isto možeš naučiti mnogo. Zastani i odmjeri prijeđeni put. Razmisli o sljedećoj dionici. Planiraj prenoćište, jer odmoriti se možeš samo u sigurnosti oaze.

Na novi put kreni ako su uvjeti povoljni. Ako nisu, sačekaj. Svijet neće propasti zbog jednog propuštenog dana, ali tvoj bi život mogao zbog nestrpljivosti.

Svatko od nas je rođen u svojoj pustinji. U istoj će i umrijeti. Život će postati ono što od njega napravimo, a da bi preživjeli u pustinji moramo se pokoriti njenim zakonima. Prejaka je da bi joj prkosili. Nemilosrdna je i prevrtljiva, no poznajući njene zakone, iste one koje su beduini pred tisuće godina naučili – preživjet ćemo.

U životu treba znati birati bitke. Treba se znati prilagoditi nastalom okruženju, izvući iz dana maksimum koji nudi. Isto tako treba znati kada stati i odmoriti. Ne se zaletavati poput konja, pa — malaksali — posustati i prepustiti se pijesku koji će nas pokriti; već poput deve, odmjerenim korakom, umjerenim, ali sigurnim tempom kročiti stazom koju sami stvaramo.

U životu prije svega treba biti mudar, ali treba i biti lukav. Treba se znati izboriti za sebe, no i znati kada se prepustiti slijedu događaja. Neke se stvari jednostavno moraju dogoditi, neke oluje ne možemo izbjeći. Njih moramo izdržati.

Pred suncem pognuti glavu, obasjani mjesečinom putovati.

Orion je još uvijek na straži. Zatvorenih očiju osluškujem šapat pustinje. Učim životne lekcije. Prenosim naučeno. On je uvijek na nebu. Za mene. Kao podsjetnik da sam na ovome svijetu ništa drugo doli beduin bez doma, kojem se u jednom trenu životni put sastao s putem Nomada pod zvijezdama.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Klinac iz prošlog vremena

Srijeda, prije nekih dva tjedna. Kasno popodne, nakon odrađene smjene. Kvartovski kafić i druga boca piva na stolu. Opušteno druženje s kolegama na meni do sad nepoznatom mjestu. Pristojan je to kafić, nešto van moje rute dnevnih zbivanja. Da mi je na putu, vjerojatno bih i ranije zašao u njega.

Atmosfera je umirujuća, dok iz zvučnika potiho dopiru stari Azrini hitovi. Kako je već druga boca lagano pri kraju, a treća samo što nije došla, pomalo, jedva primjetno se udaljavam iz gomile i zaranjam u svijet vlastitih misli.

Ta glazba podsjeća me na neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto. Pjesme, koje već predugo nisam čuo, vraćaju me u ono razdoblje kada sam imao 12-13 godina, a u Puli se još uvijek održavao godišnji Memorijal Sergio Blažić-Đoser.

Hitovi Atomskog skloništa, ruku pod ruku s Azrinim bezvremenim taktovima, nešto su na čemu sam odrastao. Ritam je to koji je naučio moje srce kucati, koji mi je unutar zidina tog obalnog gradića duge i zamršene povijesti, nekada ponosnog na svoju rock i punk prošlost, udahnuo život.

Uz prve taktove „Jer za ljubav treba imat‘ dušu“ zatvaram već umorne oči i ponovno ih otvaram kao petnaestogodišnji klinac – ono dijete koje još nije upoznalo svjetla velegrada. Godine u kojima se već osjeti zadah modernih, jeftinijih i mnogo površnijih glazbenih izričaja, no korijeni tradicije ipak se još uspijevaju zadržati.

Vrijeme je to u kojem tek počinjem upoznavati svijet, više zainteresiran za onu bogatu glazbenu prošlost negoli za budućnost, koja će donijeti puno zabave, ali s njom tek osušenu, smežuranu šaku emocija.

Ne snalazim se baš najbolje u tim vjetrovima promjena, koji sve jače pušu, nastojeći zauvijek izbrisati ono što je obilježilo prve samostalne korake po Korzu. U zraku se osjeća neki čudan miris. Miris koji ću godinama kasnije opisivati kao prvi znak dolaska onoga što danas nazivamo modernim.

Grčevito se držeći za dotrajale fasade grada u kojemu sam ostvario prva trajnija prijateljstva, grada koji me odgojio i učinio onime što danas jesam, nastojao sam se oduprijeti prolazećim godinama. Želio sam još nakratko biti dijete, još koju godinu provesti u bezbrižnom sanjarenju i gubljenju dana na ulicama kvarta i u parkovima čije su me klupice znale u dušu.

Meni draga osoba napisala je da školski hodnici još uvijek pamte naše korake, da se ploče sjećaju naših rukopisa, da knjige koje smo nekada davno posudili u knjižnici nikada neće zaboraviti naše radoznale poglede. Želeći se uvjeriti u istinitost tih tvrdnji, nedavno sam zakoračio u hodnike te osnovne škole, koja mi je kroz osam godina na pola dana bila dom.

Hodnici su puno uži no što ih pamtim, stropovi niži, a prostorije skučene. Zelene ploče, po kojima smo nekada pisali bijelom kredom, koje su smrdjele na ustajalu vodu iz spužve, zamijenjene su novim, bijelim inačicama. Sve je to više-manje nalik onome iz mojih sjećanja, osim što mi cijelo zdanje izgleda kao kutija igračaka koju sam pred neko vrijeme prerastao.

Ne znam jesam li zaista postao prevelik da bih se mogao uklopiti u onu prošlost kojoj se toliko želim vratiti ili se ona skupila pod pritiskom sadašnjosti kojoj sam prisiljen pripadati. Jedan pogled kroz prozor bio je dovoljan da kao gumicom obriše proteklih petnaest godina. Ta šumica u kojoj smo nekada provodili satove tjelesnog ili ponekad tek gubili vrijeme danas je djelovala strano.

To nije više bio moj svijet. Ostavio sam ga za sobom otisnuvši se u budućnost. Te bezbrižne dane u kojima je grad još uvijek mirisao na sreću. Mirisao je na nadu, koja se još uvijek mogla vidjeti na ljudskim licima, mada se u zraku sve više osjećao zadah predaje melankoliji, koju donosi neko novo vrijeme.

Još sam ponegdje viđao boje kojima je moj um bio prožet. Koje su na ulicama blijedile rastačući se u sivilo grada. Možda sam sve to sam doživljavao na neki svoj, uvrnuti način. Kada razmislim o tom razdoblju, pokušam u sjećanje dovući te trenutke djetinjstva kada sam već naslućivao da se sve počelo mijenjati. Zapitam se jesam li sve to umislio.

Gotovo kao da u prošlost umećem izreske budućnosti nastojeći ih uklopiti u tu prošlost kojoj ne pripadaju. Pokušavam odrediti točku u vremenu u kojoj je sve krenulo ukrivo samo da bih shvatio kako zapravo nikada i nije bilo u redu.

Ja sam rođen na samoj granici. U tampon-zoni dva različita vremena. Jednoga, kojemu sam želio pripadati i onog drugog, kojem sam morao. Zato je zrak uvijek odisao nekom mučninom – jer prijelaz se zapravo nikome nije sviđao, a bio je neizbježan. Zato ponekad za sebe kažem da sam dijete promjene, da ću cijeli život učiti kako je to mijenjati se usporedno sa svijetom kojemu nastojim pripadati mada to niti ne želim niti mogu uvijek.

Ja sam dijete jednog malog primorskog gradića bogate i zbunjujuće povijesti. Ja sam i čovjek velegrada koji ponosno živi život koji mu je dan. Ja sam onaj koji svoju prošlost, kao i prošlost onih prije mene, čuva u srcu i ponosi se njome. Najzad, ja sam onaj koji je rođen možda samo malo prekasno.

Ipak, puno sam više od toga. Dijete sam novog vremena, novog pokreta i nove snage. Ja sam ono što je izgrađeno na ruševinama prošlih vremena. Ja sam ono što je preživjelo.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
error: Content is protected !!