Advertisements

Pod maskama

Njena je bila porculanska. Snježnobijela, glatka, bez tragova bora. Poput snijega koji napada za mirnih zimskih noći prekrivajući sve neravnine, sva udubljenja koja je na zemlji ostavilo vrijeme. Bila je savršena, bez ikakve mane. Bila je lijepa.

Moja… Moja je bila nešto jeftinija. S ponekom pukotinom, brazdom iznad desnog oka i nekoliko crnih mrlja koje se više nisu dale izbrisati. Bila je djelo mojih ruku. Nije bila kupljena u nekoj od trgovina koje susrećete u slijepim ulicama. Ne, nije bila od onih koje se prodaju na svakome uglu i kakve nose stotine drugih ljudi. Ipak, njena je bila daleko bolja od moje…

Ne znam što ju je natjeralo da se prene iz zamišljenog, užurbanog hoda ulicom kojom je istovremeno pokušavalo proći previše ljudi. Ne znam ni kako me primijetila u tolikoj gužvi, no stala je, a pogledi su nam se tek na djelić sekunde sreli. Nekako su uspjeli pronaći put između svih tih ljudi koji su se nalazili među nama.

U tom jednom, prekratkom trenutku otvorio se put između mene i nje. Put koji se već u idućoj sekundi zatvorio. Ipak, trenutak je bio dovoljno dug da se jedno drugom urežemo u sjećanje, da se prepoznamo u sljedećem susretu.

Zatekla me poput nevremena u odviše sparno ljetno poslijepodne. Zapravo, i bila je poput ljetnog nevremena. Bila je ono kišno olakšanje koje željno iščekujete. Bila je one ogromne kišne kapi koje u trenu ohlade uzavrelu kožu, ali je isto tako natjeraju da se naježi. Pljusak koji se vrlo brzo pretvori u ljetnu oluju. Kratku, ali neobuzdanu. Onu koja će porušiti drveće i podići krovove, istovremeno donoseći toliko željeno olakšanje.

Sljedećeg puta sam je ugledao na osami. I ona je mene ugledala. Zurili smo u te krinke koje nam pokrivaju lica nadajući se da ono drugo neće shvatiti da zapravo ne gleda u nas, već u ono što želimo pokazati. Ja sam znao, a znala je i ona. Nismo to pokazali ni u jednome trenutku. Pravili smo se da su te bezlične, providne maske ono što zapravo jesmo, ono što volimo i ono što želimo.

Zabavljala me. Bila je vedra, nasmijana, energična, pomalo divlja. Bila je sve ono što sam ja želio biti. Krasio ju je avanturistički duh, želja za pustolovinom, žudnja za adrenalinom. Uz nju sam se zaista osjećao živo. Uz mene je bila sretna, ponekad zamišljena, no svjesna svijeta koji je okružuje.

Živjeli smo život punim plućima. Putovali smo. Smijali smo se. Zadirkivali i podbadali, pružali podršku i uvijek bili tu jedno za drugo. Voljeli smo to što smo nerazdvojni, što su nas ljudi počeli doživljavati i pamtiti u paru. Bili smo nešto što je uvijek dolazilo u paketu. Uvijek nasmijani, uvijek spremni za novu avanturu, uvijek u pokretu. Nismo štedjeli uzbuđenja, nismo propuštali trenutke. Nismo se dosađivali. I uvijek smo uživali.

Međutim, jednu stvar nikada nismo smetnuli s uma. Ja sam i dalje nosio masku, a ni ona svoju nije skinula. Nikada. Znali smo da je sve što imamo tek privid, jer iako su avanture bile stvarne, iako su osjećaji bili gotovo opipljivi, ono što nas je povezivalo zapravo nikada nije bilo iskreno. Jer sve to što smo zajedno prošli, sve te pustolovine i kotrljanja nizbrdicama života nisu povezivala dva iskrena bića.

Ne, povezivala su tek puke siluete koje smo stvorili kako se ne bismo morali prikazivati svijetu onakvima kakvi zaista jesmo. Nismo voljeli jedno drugo, nikada to ne bismo mogli. Ne bismo mogli zavoljeti te ogoljene duše koje se skrivaju duboko ispod površine. Ne nakon što smo zavoljeli maske koje ih skrivaju.

Zato smo se jednoga dana rastali. Potiho, bez oproštaja, bez završetka poglavlja. Bez nade da ćemo se ponovno sresti, jer znali smo da nećemo. I ona i ja smo znali točno što ono drugo skriva ispod površine, a također smo znali da to ranjeno biće nikada nećemo biti u stanju voljeti. Jednostavno, nismo to mogli. Zato smo si potiho, bez krivnje i predbacivanja, okrenuli leđa.

Ne znam mogu li reći da mi je žao. Vjerojatno jest. Vjerojatno si to još uvijek ne mogu priznati. Zapravo, žao mi je što se nikada nismo uistinu upoznali, što nismo odmah u startu odbacili maske. Jer ono što smo se toliko silovito trudili biti, to nikada nismo mogli biti.

I dan danas poznanici me znaju pitati što se s nama dogodilo, a ja nisam siguran mogu li im dati zadovoljavajući odgovor. Najčešće kažem da ne znam, da ne postoji neki konkretni razlog zašto smo se razišli. Nisam siguran da bi razumjeli istinu, da bi je mogli prožvakati i progutati bez da se zagrcnu.

Ne znam kako ona gleda na sve što se dogodilo. Ne znam žali li za onim što smo imali, kao i za onim što nikada nismo. Znam da me više nikada neće nazvati, iako u mobitelu još uvijek čuva moj broj, kao i ja njen. Jer mi smo bili nešto više od prijatelja, a u isto vrijeme smo bili i toliko manje od toga. Bili smo nešto što se ne da uklopiti ni u jedan poznati okvir, a opet, nismo bili ništa jer nismo bili iskreni.

Zato će zauvijek ostati bolna uspomena na onaj dan kada smo se prvi put pogledali oči u oči. Dan nakon kojeg je sve krenulo nizbrdo. Jer smo htjeli biti nešto više od onoga što jesmo, jer smo htjeli biti bolji, jači, važniji od nas samih. Jer smo na svakom koraku skrivali istinu.

Zato smo se morali razići. Jer svakom pretvaranju prije ili kasnije dođe kraj. Sve to jednom postane prenaporno i izgubi smisao, koji nikada zapravo nije ni imalo. Sve to odjednom postane nakaradno, a mi kao da se probudimo iz noćne more.

Svemu jednom dođe kraj, a tako je došao i naš. Još uvijek imamo maske. Još uvijek ne otkrivamo sebe. Jesmo li onda iz ovoga išta naučili? Ili je zajedničko vrijeme bilo bačeno u vjetar? Jer, nakon što je ova priča ispričana, doživljena, proživljena, nismo ništa bolji no što smo bili. Još uvijek nosimo iste maske, još uvijek skrivamo prave sebe.

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Odraz smrti

„Nemaš se zašto bojati, nisam došla po tebe.“

Negdje iza mene pojavila se slabašna svjetlost. Tek iskra u tami, koja je približavajući mi se postajala svjetlija. Poput tona koji se izdvoji iz pozadinske buke, koji pronađe put do nečijih ušiju, tako je i svjetlost počela poprimati obličje.

Mada sam već mogao nazreti svijeću, koju sjenom obavijena prilika drži u ruci, odsjaj s ogledala skrivao joj je lice. No nju bih uvijek prepoznao.

„Zašto si onda ovdje? Pokupila si nekoga u blizini, pa odlučila navratiti do starog znanca?“ – upitao sam je s podsmjehom, očiju prikovanih na površinu zrcala.

„Ne baš. Ipak, došla sam posjetiti starog prijatelja. I podsjetiti ga.“

Prijatelja? Ne, mi nikada nismo bili prijatelji. Mi smo se samo više no jednom sreli. Uvijek je bila u prolazu, zastajući samo da pokupi nečiju dušu. Prijateljevu, očevu, dušu sasvim nepoznatog stranca ili pak nekoga koga sam davno prestao nazivati svojim.

Ne, ona je bila samo prolaznik, onaj koji dolazi iznenada, zastaje samo na tren, očeše se o mene u prolazu i nestane iza prvog ugla. Gotovo uvijek je dolazila bez najave, jer zaista, nju rijetko tko očekuje. Gotovo nitko joj se ne nada, a mnogi joj nastoje uteći.

Podsjetiti? Na što bi me ti mogla podsjetiti? Da ćeš jednom doći i po mene?“

S trzajem sam se okrenuo, no njoj nije bilo ni traga. Dočekao me samo muk prazne prostorije, obavijen u sumrak. Nije bilo nikoga. Samo ja i noć, koja se prišuljala. Nelagoda mi se proširi tijelom. Naučio sam da njen dolazak nikada nije dobra stvar, ali i da je njeno prisustvo često nemoguće izbjeći. Mogu se samo nadati da neće odnijeti nekoga meni dragog…

Na to te ne trebam podsjećati.“, odsjaj svijeće igrao se na površini zrcala. Odraz siluete. Ona postoji. Ne ovdje, niti tamo. Na granici. Da, mogu je vidjeti samo na granici između ta dva svijeta: onog stvarnog, onog u kojem stojim u ovoj prostoriji, zagledan u zrcalo i onog drugog, nestvarnog, koji tek ponekad mogu promatrati, ako izgubim fokus koji me veže za stvarnost.

Ipak, postoji nešto što se izgubilo iz tvoje svijesti. Odrastao si.“

Jesam. Zaista, jesam. Cjelovito sam biće, s izgrađenim stavovima, vlastitim ciljevima i idealima, formiranim mišljenjima i vlastitim životom. Odrastao sam, kao što svako živo biće odraste.

Netko te morao podsjetiti da u duši još uvijek čuvaš ono dijete koje si nekada bio. Zaboravio si na njega, a to je nešto što ne mogu dopustiti.“

Jesam li? Ta su sjećanja još uvijek sa mnom. Dio su mene, moje prošlosti. Dio su puta kojim sam prošao, koji me učinio onim što sam danas. Kako sam onda zaboravio? Nisam… Sjećam se svega toga. Sjećam se kako je to biti dijete.

„Zašto si onda kompliciraš život? Zašto više ne gledaš onim očima? U kojem trenutku si odlučio odložiti ih sa strane i preuzeti breme koje ti nikada nije bilo namijenjeno? Koje nikada nisi trebao nositi?“

Breme? Ako je živjeti život breme, onda sam ga zaista preuzeo. No znaš što, nisam to učinio svojevoljno. O ne! Stvari su se tako posložile da je trebalo zagristi, nekada pokazati čvrstu ruku, odustati od sna koji bi me odveo sasvim drugim putem, jer, slijedeći ga, ne bih imao šanse za preživljavanje. Morao sam. Izboriti se, postaviti temelje i izgraditi život koji mogu živjeti. Možda to nije onaj koji sam želio živjeti, no i ovaj je dobar.

Dobar je, no nije onaj koji ti je bio namijenjen. Zašto si dopustio da se prelomi? Da ode u krivome smjeru?“

Dopustio? Nisam ja ništa dopustio. Dogodilo se, kao što se mnoge stvari dogode. Izmaknu kontroli, konci iskliznu iz ruku, a ti ne možeš ništa poduzeti kako bi ih ponovno dograbio, kako bi zmaja zadržao na nebu, kako bi izbjegao da ga kovitlac zračne struje obori na zemlju.

Ti! Ti si ta! Tvoj prolazak uvijek prelomi nešto! Ti si ona koja odvodeći nekog donosi razaranje iz kojega se možeš izvući samo ako se uhvatiš za drvo najsnažnije što možeš, nadajući se da te orkan koji se sprema neće uništiti. Za tobom ostaje pustoš, u kojoj se nitko od nas ne zna snaći.

Oni što opstaju na poljani kojom ti prođeš grče se u tuzi i strahu za vlastito postojanje. Jer uvijek nam otrgneš dio srca. S dušom koju odnosiš poneseš i dio nas. Shvaćaš li to? Možeš li razumjeti da si me već toliko puta rastrgala da više ne znam što je od mene uopće ostalo?

Ovo lice koje upravo gledam, koje promatraš s prividom tuge i sućuti, jer to nisu osjećaji koje možeš razumjeti – to je ono što je ostalo. Ono što više ni sam ne prepoznajem.

Još ću te mnogo puta raniti. Ne zato što želim, već zato što moram. Takav je poredak stvari. Ipak, dijelovi koje odnosim nisu izgubljeni. Odvojeni su, ali nisu uništeni. Možeš ih pronaći. U svojem srcu. Tamo gdje još uvijek žive oni koji su otišli.“

Ubrzani izdisaji magle staklo ogledala. Sjaj svijeće postaje tek razmazani obris, koji postaje sve slabiji. Ruka naslonjena na ogledalo ostavlja vlažan trag dok se niz lice spušta potok boli.

Nisam znao da je sposobna osjećati. Suosjećati. A opet, evo je danas ovdje, zabrinuta za moje postojanje. Za put koji sam iskrčio jer su njeni dolasci previše boljeli. I ovaj danas boli, ali iz jednog sasvim drugog razloga.

Udarac šake i lom stakla. Krhotine i odsjaj svijeće u njima. Odbljesak. Tama.

Nikada nemoj zaboraviti tko si.“

Nisam zaboravio, no ja to već odavno nisam.

Onda ponovno postani ono što si nekada bio. Skupi razasute komadiće srca. Skupi ih i zašij u cjelinu.“

Tama. Bol. I snaga. Prsti stisnuti u šaku, koja popušta stisak. Nježno pružanje prstiju prema praznini iza mene. Bol koja nikada neće proći. Bol – komadić srca koji nedostaje. 

Znam da ćemo se ponovno sresti. Još mnogo puta, prije no što dođe po mene. Strepim pred tim trenucima, no znam da ih ne mogu izbjeći.

Sjeti se. I ponovno živi. Dok još imaš vremena.“

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Razglednica na kojoj piše ‘zbogom’

Sinoć me posjetio sasvim neočekivani gost. Taman sam se udobno zavalio na trosjed sa šalicom vrućega čaja i dohvatio knjigu koju sam već neko vrijeme pokušavao dovršiti. Noge sam pokrio laganom dekicom jer su temperature već počele padati. Znate kako je to u jesen – večeri postaju hladne. Netko je pokucao. Taman sam se zadubio u knjigu, pa isprva nisam primijetio zvuk. Kucanje se ponovilo. Jedan, dva. Jedan, dva, tri. Jedan, dva. Zastao sam na trenutak i pomislio kako se mašta poigrava sa mnom. Jedan, dva, tri. Jedan, dva. Odložio sam šalicu na stol i otišao do ulaznih vrata. Hodnik zgrade, zavijen u tamu, nije odavao znakove života.

Jedan, dva. Jedan, dva, tri. Ne, na vratima nema nikoga. Vratio sam se na kauč i otpio dugi gutljaj već pomalo mlakoga čaja. Jedan, dva, tri. Jedan, dva. Jedva čujno tapkanje nastavilo je prizivati moju pozornost. U tom mi je trenu sinulo. Podigao sam pogled prema krovnom prozoru i shvatio da moja gošća ne kuca na vrata. Kapi kiše sasvim su polagano klizile i nestajale negdje na crvenim crijepovima pod prozorom. Uhvatio sam se kako zurim u taj nijemi potočić u kojem su se kapi kiše – netom me pozdravivši lupkanjem po prozorskom staklu – sastajale i nestajale mi iz vidokruga.

Otišao sam do balkonskih vrata i blago ih odškrinuo. Pustio sam tu dragu mi prijateljicu unutra. Nismo se vidjeli već skoro godinu dana i znao sam da me se sjetila čim je stigla u ove krajeve. Došla me pozdraviti i upitati kako sam. Za sobom je dovukla prohladan vlažan zrak – nešto što ju je uvijek pratilo. Nešto po čemu smo je svi poznavali.

Donijela je i miris pečenih kestena iz neke pokrajnje ulice, koji su pratili crveni tonovi otpalog lišća jednog hrasta iz susjedstva. Dotakla mi je lice svojim nježnim vlažnim prstima, zagrlila me i rekla da će jednoga dana sve biti dobro.

Rekla je da je morala doći, jer je takav poredak stvari i da je uvijek sjetna kada se vraća u ove krajeve. Ali stvari su takve kakve jesu i ne smiju se mijenjati. I ona i ja smo dobro znali da njen dolazak uvijek znači odlazak nekog drugog i da za njom u glavnom ostaje tuga. Znao sam da ništa od toga ne čini namjerno ili svojevoljno, već da je riječ o prirodnom poretku stvari. Jesen je ono razdoblje u kojemu uvijek nešto moramo otpustiti. Ili nekoga. Jednostavno moramo pustiti da ode. U jesen sve polagano umire. Hoće li se u proljeće ponovno roditi – to ovisi od slučaja do slučaja. Ali u jesen mora umrijeti.

Zagledao sam se duboko u njene mutne sive oči, koje su vidjele svaki odlazak ljeta otkako je svijeta. Moj se lik ocrtavao u njima zajedno s gomilom boli, koja se vječito utapala u moru tuge. Pogledala me tim bolnim pogledom punim sućuti. Jedva pomaknuvši usne izrekla je jednu jedinu rečenicu: „Tako mora biti, tako je bolje za sve.“ Odmahnuo sam glavom dopustivši suzi, koja je već neko vrijeme treperila u oku, da klizne niz obraz i razlije mi se po licu.

Pognula je glavu i otišla kako je i došla – s hladnim zapuhom vjetra. Nije ostavila mnogo. Prostorija je za njom ostala hladna, pusta i sjetna. Tek je jedan zlatnožuti list namočen od kiše uspio uletjeti kroz onih nekoliko centimetara otvorenih balkonskih vrata. Promatrao sam kako se još nekoliko trenutaka njiše da bi odmah zatim dotakao parket. Podigao sam ga s poda osjećajući ljepljivu melankoliju pod prstima. Obrisao sam ga o majicu i odlučio pospremiti.

Došavši natrag u dnevni boravak, brzo sam se predomislio. Vratit ću ga. Poslat ću ti posljednju razglednicu u ovome životu. Poslat ću ti svoj oproštaj i to na jedini način koji je dostojan našeg opraštanja. Jednom si došao s kišom i donio mi osmijeh. Donio si Sunce koje mi je tada bilo prijeko potrebno. U neku si mi ruku spasio život i to ti nikada neću zaboraviti. Međutim, s vremenom su nam se putevi razdvojili. Pokušavao sam ih približiti kako god sam to znao, ali ti nisi surađivao. Pokušavao sam dok god sam imao snage. Više nemam. Više ne mogu. Zato ti poklanjam ovaj list koji mi je moja draga prijateljica poslala. Dala mi je nešto svoje – mogućnost da se oprostim.

Otvaram krovni prozor i zurim u gustu kišu, koja ispire prljavštinu s krovova. Puštam je da mi moči ruku. Osjećam svaku kap kako udara, razlijeva se i slijeva. Pokušavaju mi otrgnuti taj moj posljednji oproštaj. Šaljem ti svoje zadnje pismo – posljednju razglednicu svoga života – taj suhi, otpali list u kojemu je sazdana srž jeseni. Sve umire, pa tako i nas dvoje moramo umrijeti. Nadam se da ćemo se u proljeće ponovno roditi. Puštam ga, a vjetar ga polagano odnosi. Zaobilazi dimnjak susjedne zgrade i nestaje iza krova. Nadam se da će doći do tebe, da ćeš ga pronaći i shvatiti što znači.

Zbogom. Za sve je bolje tako. Ja i ti više ne postojimo. Ja postojim. Ti postojiš. Ali mi ne postojimo. Jesen mi je sinoć to došla reći. Došla je plačući. Dala mi je samu srž sebe, a sada je ja šaljem tebi. Posljednji pozdrav, posljednju razglednicu na kojoj je jesen ispisala „zbogom“.

 

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Čovjek s margine društva

Kada god okrenem glavu i pogledam unazad, u te minule godine mojeg ne previše dugog života, jedna stvar uvijek postane jasna – ja nikada nigdje nisam pripadao. Uvijek sam bio drugačiji, uvijek sam visio. Ili pak stršao. Uvijek sam bio onaj koji je želio učiniti ispravnu stvar, uvijek sam nastojao činiti dobro. Nisam bio od one vrste koja je dolaskom na studij u Zagreb odjednom pokidala lance roditeljskog sputavanja njihove slobode i kreativnosti, kako su neki to voljeli reći.

Nikada vjerojatno ni neću pripadati. Ima nas takvih, koji se nikada nećemo uklopiti u grupice koje se formiraju, žive neko vrijeme, a s vremenom se gotovo uvijek raspadnu. Mi smo takvi da uz sebe vežemo jednu ili dvije osobe za koje bismo dali život i dušu, srce i tijelo. Te dvije osobe za nas su cijeli svijet. Ostalo… Ostalo dođe i prođe. Ove dvije – to su one koje se broje.

Ne padam na zadnje krikove mode ili na ono što je u trendu, ne gledam ono što je popularno i ono za što će većina reći da je „dobro“. Ne, nije da odbijam obratiti pozornost na nešto samo zato što je razvikano. Nisam buntovnik. Jednostavno, ne gledam, ne pratim, ne živim taj stil koji nikada nije bio krojen po mojoj mjeri. Ne sviđa mi se, ne vidim se u tome. Nije mi ugodno.

Ima nešto u čemu sam jako dobar – jako dobro čitam ljude. Empatija mi je jedna od jačih strana, dok je istodobno i nešto što mi može zadati najjaču bol. Često se nađem u nesrazmjeru vlastitih očekivanja, jer nešto što ja smatram sasvim običnim, normalnim, svakodnevnim, ničim posebnim, drugi doživljavaju kao nešto izuzetno rijetko.

Jako me često rastuži činjenica do okolina ne prepoznaje ono što ja vidim, ono što osjećam. Kada netko meni blizak, koga dobro poznajem, jednostavno ne pokazuje ni trunčicu zanimanja za druge, za njihovo trenutno stanje, za probleme na koje su možda naišli. Jer ljudi su takvi kakvi jesu – sami su sebi najbitniji. Uvijek je tako bilo, to je jednostavno postavka na kojoj smo evoluirali.

Jednom sam nekome rekao da mu mogu pomoći, ali da bez njegovog pristanka moje ruke ostaju vezane. Bio je to jedan prilično dragi dečko s možda malo previše briga za svoje godine. Znao sam da mu mogu pomoći razbistriti glavu i ponovno stati na noge, s kojih je zapravo prilično davno pao na oštri šljunak surove realnosti, razdirući koljena do kosti.

Umjesto pristanka dobio sam odgovor: „To nije tvoj posao.

Zaista, i nije bio, ali moja namjera niti nije bila tu zato što je to moj posao, niti zato što se to očekuje od mene. Htio sam to napraviti jer sam ga tada smatrao prijateljem, a prijatelji su tu da između ostalog, pomažu. Da pruže podršku i služe kao oslonac u teškim vremenima. Nikada mu nisam uspio pomoći… jer mi to nikada nije dopustio.

Zaista, to je možda bol najgore vrste, kada iz dana u dan promatrate kako osoba pred vama propada samo zato što vas ne pušta blizu. Kada znate da bi vam trebalo možda tjedan dana da je vratite na pravi put. Tjedan dana koje ne možete dobiti jer vam ih ne želi pružiti. Osjećaj vezanih ruku jedan je od najgorih koje sam ikada doživio. Te ruke koje liječe, ponekad moraju ostati prekrižene iza leđa, jer ako mu na silu pokušam pomoći, mogu ga slomiti, a to se nikada ne smije dogoditi. Ne. Ne možeš drugome pomoći ako on pomoć ne želi prihvatiti. Zato mogu samo gledati kako propada. Plakati i žaliti – za izgubljenom šansom, prokockanom prilikom, za predivnim potencijalom, koji se iz dana u dan sve više guši. Za nekim koga sam nekada zvao prijateljem, a danas ga jedva poznajem.

Zato sam gotovo uvijek sam. Po strani, s cigaretom u ruci promatram svijet i puštam ga da klizi meni pred očima. Jer kada se umiješam u tok zbivanja, neminovno ću opet viriti poput karte iz drugog špila, umetnute jer je jedna nedostajala.

To sam ja – ona jedna karta iz drugog špila. Crvena među pedeset i jednom plavom. Uvijek sam bio drugačiji. Nikada se nisam stopio s okolinom. Vjerujem da nikada ni neću.

 

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Dah vjetra

Stojim na vjetrometini života. Ponosno, uzdignuta čela. Pogled mi se gubi negdje na horizontu. Ovdje, na litici, na samome rubu poznatog mi svijeta, zastao sam da osluhnem što mi svijet ima za reći. Došao sam do samoga kraja svega što mi je poznato. Postigao sam sve što sam mogao, dogurao dalje no što su drugi stigli, i sada – stojim.

Preda mnom se prostire nepregledno plavetnilo, šum udaljenih valova zvonko pjevuši, a glasniji od njega samo je huk vjetra koji dopire meni s leđa. Spušta se s planina po kojima sam se i ja jednom penjao. Poznajem ga, sreli smo se na vrhu gore koja je nekada predstavljala još jedan od izazova za savladati.

Dočekao me tamo, kao što je i druge prije mene. One, koji su zadnjim trzajima snage pohranjene u mišićima zakoračili na tu visoravan misleći da pritom osvajaju svijet. Jesam li se i ja tako osjećao? Jesam li u trenutku kada sam zakoračio na vrh mislio da mi pripada sve što mi pogled može obuhvatiti? Jesam. Tek na djelić sekunde. Jer, toliko mu je trebalo da mi se prišulja, da me iznenadi svojom hladnoćom koja se svakome uvuče pod kožu.

Šapnuo mi je tek jednu rečenicu. Rečenicu koja će mi promijeniti život, koja će promijeniti moje poimanje svijeta, a time i poimanje sebe samoga.

„A gdje si u svemu ovome ti?“

Riječi oštre poput britve, ledene poput ciče zime, riječi koje su došle niotkuda spustile su mi se niz kralježnicu uzbudivši svaku dlačicu na mojem tijelu. Pogledao sam oko sebe, zavrtjevši se oko vlastite osi. Očekivao sam da ću susresti nekoga, neko nepoznato lice koje me pratilo pri usponu, no dočekao me samo hladan planinski vjetar koji se igrao zlatnim pramenovima kose u jednoj od rijetkih prilika kada nije bila vezana u čvrsti rep.

Nije svatko sposoban pojmiti da je jedan čovjek, u svemu što postoji, svojom veličinom ništavan. Tek tamo, na vrhu svijeta shvatiš koliko si zapravo mali, koliko je sve što te okružuje veliko. Tamo, na krovu svijeta spoznaš istinu – čovjek nije stvoren da se uzdiže, naš cilj nije ovladati nečime. O ne, ja sam tu da učim, da spoznam, da shvatim.

Vjetar, taj sveprisutni, nikad primireni divljak, koji se zavukao u svaki kutak ovoga svijeta, jedini je koji poznaje sve što je stvoreno. Jer sve je to vidio. On, nestalan i promjenjiv, okretan i dovitljiv poput najboljeg svjetskog gimnastičara, pokazao mi je da svijet nije ovdje da bi se njime vladalo.

Jer ovo tu, sve ovo što se nalazi oko mene toliko je više od skupa običnih podanika. Ovdje je moj dom. Tamo negdje, iza onih planina, moja je rodna kuća. Do nje vodi put kojim sam jednom davno prošao, put koji me u konačnici, doveo ovdje.

Shvatit ćeš jednom da vrhovi planina ne mogu biti tvoj dom.”

Zaista, ne mogu se skrasiti ovdje, gdje caruje samo nestalnost. Gdje mi kosa divlja nošena zapusima koji prenose šapate samoga svijeta. Ne, ovdje, na vrhu, samo sam u prolazu. Ipak sa svrhom. Da pronađem svoje mjesto u svijetu, da spoznam sebe.

Od visoravni do litice na rubu svijeta, na kojoj se sada nalazim, put je dug i prilično strm, jer s visina se nekako moraš spustiti. Možeš se strmoglaviti jer si izgubio kontrolu nad vlastitim životom, ili se pak odmjerenim korakom suprotstavljati gravitaciji.

Sjećam se njegovog šapata kao da sam ga jučer čuo. Sjećam se trnaca koji su mi se spuštali niz kralježnicu. Sjećam ih se čak i danas, kada sam po svemu sudeći došao do kraja svoje staze. Ovdje, na rubu svijeta, samo mi se pučina smiješi.

Obuzima me čudan osjećaj, neopisiva tuga, pomiješana s iskonskom srećom. Jer čini se, obavio sam sve što se obaviti trebalo. Došao sam do cilja. Upoznao svijet koji me okružuje, iskušao sve što mi se ponudilo. Proživio. Ono dobro, kao i ono loše.

Zato sada stojim ovdje, na ovoj hridi na kojoj završava svijet kakvog ga poznajem. Pred mojim se očima otvara jedno sasvim novo carstvo. Nepoznato, tajanstveno, sakriveno pod površinom vode koja odbija Sunčeve zrake skrivajući u svojim dubinama tajne samoga postojanja.

Opet je uz mene, taj neumorni vjetar koji me prati cijeloga života. Onaj, koji mi je ponekad suputnik, koji mi je puhao u leđa dajući mi snage za učiniti tih nekoliko beskonačno teških koraka pred ciljem, ali isto tako i onaj koji mi je znao puhati ravno u lice zamagljujući mi pritom vid, onemogućavajući mi kretanje.

Sada je tek lahor koji će odagnati vrelinu ljetnog dana. Više ovdje nije zbog mene. Ne, sada je ovdje sa mnom. Kao prijatelj, kao netko meni ravan. A ja, ja zapravo ne znam što mi je činiti. Jer napuštam poznato mi okruženje. Krećem na jedan sasvim novi put, na kojemu ne poznajem nikoga, na kojemu nikada prije nisam bio.

Sve što sa sobom nosim tek je nada da će nekako sve ispasti dobro. I ushit, jer nepoznata me zemlja čeka. Ovdje smo samo ja i vjetar. I jedva čujni šapat koji dopire izdaleka. Šapat, sada već toliko dobro poznat, da više ne izaziva trnce. Tek blagi osmijeh, jer naučio sam slušati poruke koje mi daje svijet.

Zadnji šapat koji ću u životu čuti. Zadnja poruka koju mi vjetar ima prenijeti.

“Hajde, što čekaš? Litica je tek još jedan vrh planine, a vrh planine ne može biti tvoj dom.”

Duboki uzdah, polagani izdah. Još jedan uzdah, kojega prati novi izdah.

Skupljam razigranu kosu u niski, čvrsti rep. Triput okrenem gumicom oko njega i namjestim ga simetrično, na sredinu tjemena. Još jedan udah, kojega ću izdahnuti tek pod morskom površinom. Priprema, pozor, skok. U neki sasvim novi, meni nepoznati svijet.

Izdah.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

O proljeću

Nikada nisam volio jesen, no ona je nekako uvijek voljela mene. Došuljala bi se i uvijek me zatekla nespremna. Ponekad je trčala nastojeći me sustići, poput psa koji zaigrano trči za svojim najvjernijim drugom, dok sam ja davao sve od sebe da me ne uhvati.

Uvijek me sustigla. Uhvatila bi me u zagrljaj toliko snažan, toliko topao, da se iz njega više nisam mogao istrgnuti. Zapravo sam je volio, volio sam u što se priroda pretvarala pod njenom rukom. Volio sam šuškanje otpalog lišća i još uvijek sunčane dane kojima mogu hodati šumom okićenom cijelom paletom boja. Međutim, nikako nisam mogao zavoljeti ono što je donosila sa sobom.

Jesen je za mene uvijek bila doba opraštanja. Od nekoga, ili pak nečega. Bilo je to doba godine u kojemu se uvijek iznova opraštam od dijela sebe koji je morao postati dijelom prošlosti. Svake sam godine, kao i svi drugi na ovome svijetu, morao otrgnuti jedan komadić sebe i skupa s uvelim lišćem predati ga zemlji. Nisam to činio rado, no znao sam da tako mora biti.

Znao sam da se neke spone moraju razvezati, lanci koji me vuku unazad moraju se presjeći. Ipak, svake sam godine ostavljao dio sebe. Boljelo je, kao što će uvijek boljeti. Jer nije moguće otpustiti nekoga tko je još jučer pripadao mojem životu, uvidjevši da u sutrašnjici za njega nema mjesta. Jesen je uvijek nekoga odnosila, što je i prirodno. U jesen umire sve ono što ne može ući u sljedeću godinu.

Koliko god mi jeseni teško padale, proljeća su neusporedivo teža. Da, to razdoblje u kojem se priroda ponovno budi, u kojemu sve kreće ispočetka, koje donosi novi život i potiče ono najbolje u nama – razdoblje je koje je svake godine malo teže.

Nekako me uvijek zatekne nespremna. Duge, sumorne zimske kiše gotovo da nestanu u trenu, a zamijeni ih još sramežljivo sunce koje svakim danom postaje malo jače. Priroda se brzo probudi – gotovo poput mene kada alarm zazvoni u 6 u jutro, imam oko dvadesetak minuta za prvu jutarnju kavu koja će ubrzano isprati snenost iz očiju i već sam na putu za posao.

Ipak, koliko god snažno sijalo po danu sunce, uvečer možeš osjetiti da je proljeće tek nedavno stiglo. Noći su svježe, a ja ih obožavam trošiti na duge šetnje ubrzanim tempom, koji će osigurati da ne osjetim hladnoću. Upravo u takvim večerima začete su mnogobrojne ideje, koje su s vremenom realizirane, koje su me odvele dalje no što sam ikada mislio da je moguće.

Ta prohladnost izoštrava um, tjera kotačiće da se pokrenu. Kao što se tijelo kreće da se ne ohladi, tako i mozak počne ubrzano raditi. Zaista, mogu reći da u takvim večerima postojim u svojoj punoći – tu sam potpuno ostvaren. Kao sanjar i nadobudni znanstvenik, kao promatrač i vječno dijete. Kao optimist koji će ostvariti sve što si zacrta, jer će još te večeri razraditi plan koji će već sljedeće jutro početi provoditi.

Jutro… Da, to sljedeće jutro početak je nečeg sasvim novog, nekog novog projekta ili avanture koja će mi zaokupiti pažnju sljedećih nekoliko mjeseci. Baš kao što priroda započinje novi ciklus stvaranja, tako i ja počinjem graditi novo carstvo, temeljeno na ideji koja još jučer nije postojala. Uzbuđuje me to. Ispunjava. Daje mi smisao i potiče me da napravim još jedan korak prema cilju.

Ipak, taj korak ponekad je onaj najbolniji, jer bih ga rado učinio s nekim tko više nije pored mene. S nekim tko je jesenas otišao iz mog života, da bih taj korak kojega se danas spremam učiniti mogao ostvariti. Želio bih ga učiniti s njim, no znam da to nikada neće funkcionirati. Zato ga je jesen i morala odstraniti iz mog života, jer umjesto da koračam prema naprijed, uz njega bih samo hodao unazad. Obavio bi se oko mene poput teškog lanca, onemogućavajući mi napredovanje.

Znanje da je tako najbolje ono je što zapravo boli. Pomirenje s činjenicom da nema drugog izlaza, da pomirenje i suživot više nisu mogući. Pomirenje s time da idući korak moram učiniti sam, kako bih upoznao nekoga s kime mogu nastaviti svoje putovanje. To je onaj dio koji boli, koji ponekad može razoriti dušu.

Priroda, u svojoj neprestanoj izmjeni, svom beskonačnom ciklusu, koji je tek naizgled monoton, naučila me da neka poglavlja svoga života moraš privesti kraju. Moraš ih zaključiti, smisleno ih dovršiti, da bi mogao otvoriti nova. Ništa nikada nije išlo preko reda, pa tako nova pustolovina može početi tek nakon što prethodna skonča. Nakon što se odmorimo od jednog poglavlja – tek tada možemo osmisliti sljedeće. I napisati ga.

Da te jesen nije odnijela, bio bi sa mnom u proljeću. Međutim, da si uz mene u ovome proljeću, ja ne bih činio ono što sada činim. Jer uz tebe to nikada ne bih mogao. Bio bih previše okrenut tebi, a premalo vlastitoj budućnosti. Odbacio bih čudo koje mi se sada smiješi, previdio bih priliku koja mi je pružena.

Nisam to tada vidio, no ona jest. Zato je znala da te mora primiti za ruku i odvući od mene. Za moje dobro, ali i za tvoje. Jer, da si ostao uz mene, ni tebi ne bi bilo dobro. Jedno drugo bi sputavali i na kaju bi obojica propustili pružene prilike. Zakopali bi se u monotono postojanje od kojega ne bi imali nikakve koristi.

Sve mi je to kristalno jasno, no proljeće će uvijek biti jedno od najtežih razdoblja za mene. Kao i najboljih. Jer ti nisi prvi, a nećeš ni biti posljednji. Jer ni ja tebi nisam prva lekcija. Jer učiniti ispravnu stvar nekada nije jednostavno. Jer ovo proljeće prolazi bez tebe.

Ispratio sam te s jeseni, da bih mogao doživjeti proljeće. Da bih mogao zakoračiti u ljeto. Znam da je za sve bolje tako. Znam da ne razumiješ, a ti znaš da si upravo zato sada dio moje prošlosti.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

O jednome drvetu

Proljeće je konačno odlučilo pokucati na vrata. Za mene je to značilo samo jednu stvar: konačno mogu bez debele zimske jakne izgubiti poslijepodne u prirodi. Obukao sam tanku proljetnu jaknu, obuo stare patike i pozdravio stan zaključavši vrata. Ima jedno posebno mjesto na koje se volim zaputiti kada vremenske prilike to dopuste. Strma stazica koja počinje iza obiteljske kuće nebrojeno me puta dovela do malenog proplanka skrivenog u gustoj, crnogoričnoj šumi. Danas sam ponovo zakoračio na nju, dopuštajući si da zaboravim vrevu grada bar na jedno poslijepodne.

Zakoračio sam na nju gotovo sneno, dopuštajući da me odvede kamo želi. Korak po korak ostavljao sam kuću, a s njom i vrevu grada za sobom, prepuštajući se čistoj prirodi. Uživao sam u svježem zraku i cvrkutu ptica koje su se počele vraćati s juga pa isprva nisam primijetio da sam u jednom trenu skrenuo i da proplanak više nije moje odredište. Ne, danas me staza odlučila odvesti na jedno drugo mjesto. Natjerala me da prođem pokraj jednog velikog lovorovog grma umjesto skrenem lijevo. Na tom prirodnom raskršću obično produžim ravno i za ni deset minuta sam na svojem predivnom proplanku. Danas je izgleda trebalo skrenuti lijevo.

Nema veze, poznajem tu šumu kao vlastiti dlan. Točno sam znao gdje će me staza odvesti. Svejedno, ostao sam malo začuđen kako sam uspio krivo skrenuti. Nastavio sam hodati po toj stazici iščekujući konačno odredište. Već mi se polako nazirao osmijeh na licu, jer sam znao da će me umjesto proplanka danas dočekati najveće drvo koje sam vidio u ovome gradu.

 

Taj me prastari hrast još jednom dočekao raširene krošnje s gomilom vrapčića koji su se vrzmali po njegovim granama. Vjerojatno je to bilo najstarije stablo u ovoj šumi. Ma, moralo je biti. Krošnja mu je nadvisivala skoro sve drugo drveće bacajući gustu sjenu na sve što ga okružuje. Široko deblo zaštićeno izbrazdanom korom podsjećalo me na stijenu koja se više ne da pomaknuti. Mreža razgranatog korijenja za koju nitko ne zna koliko duboko seže iz dana u dan mu osigurava hranu i služi kao najjače sidro pomoću kojega se opire orkanskim burama koje ovdje znaju puhati.

 

Prekriživši noge sjeo sam u hlad njegove krošnje i nekoliko se minuta divio tom impozantnom stvoru pored kojega sam prošao nebrojeno puta. Uvijek ga uzimah zdravo za gotovo, nikada na njega nisam obraćao previše pažnje. Danas, kada sam konačno sjeo u njegovoj blizini i zastao da ga promotrim i iskažem mu poštovanje koje zaslužuje, jedna mi je misao pala na pamet. Jedna, jedina misao koja mi je razvukla osmijeh preko cijeloga lica. Misao zbog koje ću vjerojatno do kraja dana biti sretan.

Pomislio sam kako ovaj impozantni hrast, ovo najveće i najsnažnije drvo u šumi nije oduvijek bilo takvo. Ne, započelo je svoj život kao i svako drugo drvo. Jednoga dana, prije sto ili više godina jedan je drugi hrast odbacio svoje žirove. Na stotine njih. Neke su pojele ptice, neke su si vjeverice spremile za zimnicu, a neki su pak dospjeli u vlažno tlo i ostali u njemu dovoljno dugo da proklijaju.

Jedan od tih žirova koji su proklijali bilo je i ovo drvo kojemu se upravo divim. To snažno, gorostasno deblo svoj je život započelo kao običan, mali, ni po čemu poseban žir, koji je jednoga proljeća proklijao i pustio svoje prve slabašne listiće da upiju Sunčeve zrake. Bila je to u početku sasvim mala biljka, tek još jedan izdanak u prirodi. Međutim, kako je vrijeme odmicalo tako je drvo polagano raslo. Njegovo je deblo počela prekrivati kora koja ga je štitila od zimskih mrazova. Njegova je krošnja svakoga proljeća bila sve bujnija, sve šira. Raslo je iz godine u godinu. Odolijevalo je orkanskim burama, zimskim snjegovima i gusjenicama koje su se ponekad hranile njegovim lišćem.

Prošlo je jako puno godina prije no što je jedan običan žir postao ovo najveće drvo u šumi. Svaki snijeg ga je natjerao da još malo zadeblja koru kako se srž ne bi smrznula. U svakom sušnom razdoblju korijenje je moralo zaći još malo dublje u zemlju da pronađe onih nekoliko kapi zaostale vode neophodnih za preživljavanje.

Hrast koji me danas obradovao, zajedno s misli koja mi je pala na pamet, dokaz je da svako živo biće postoji u surovom okruženju. Svi smo mi okruženi izazovima. Nekada su to sasvim mali izazovi, a nekada oni koji nas mogu koštati glave. Ipak, svima nam je dana šansa da se izborimo. Svi to nosimo u sebi. Svatko od nas posjeduje dar i sposobnost izvući se iz nevolje na najpovoljniji način. Jedino što moramo je prepoznati priliku. Iskoristiti je. Pobijediti okolnosti.

Svi na ovaj svijet dolazimo isti, a život nam potom servira različite izazove. Međutim, svaki je izazov moguće savladati, svaku kušnju proći.

Ako ikada pomislite da nešto ne možete postići, da se ne isplati truditi i da će vas život slomiti, sjetite se ovog hrasta, danas najvećeg i najsnažnijeg drveta u šumi. Svake godine od kada je proklijao iz žira mogao je odustati nebrojeno puta. Nije ni jednom. Vidite ga sada, postao je kralj šume.

Ako on nije odustao, zašto biste vi? Ne želite li i vi biti kraljevi šume?

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Ad acta

Čovjek valjda nikada neće moći prihvatiti činjenicu da neke stvari jednostavno nisu suđene. Jedna od najtežih životnih lekcija, ona na čijem testu gotovo uvijek padnemo, jest da neke stvari i neke ljude jednostavno moramo otpustiti. Moramo ih ostaviti jer ne pripadaju našem životu, jer njihova prisutnost nama ne može donijeti ništa dobro.

Nije uvijek lako prepoznati te, koji su okovi u našemu životu, koji će nas uvijek vući nazad, prema prošlosti i zaboravu u kojemu se možemo potpuno izgubiti. Ipak, kada ih prepoznamo i ostavimo tamo gdje im je mjesto, sasvim je sigurno da će nekada u našem životu ponovno ući u naš život. Hoćemo li ih ponovno pustiti u njega i pružiti još jednu šansu? Zašto hoćemo, kada znamo da ne bismo trebali?

 

Upoznali smo se sasvim slučajno, kako to zapravo uvijek biva. Jer reći da smo se upoznali namjerno zapravo baš i ne bi imalo smisla, zar ne? Bio si zanimljiv, priseban i djelovao si kao netko tko bi mogao postati mojim prijateljem. Zaista, mislio sam da si iskren i u neku ruku poseban, netko koga bih volio imati u svojem društvu, s kim bih volio provoditi vrijeme.

Tako je nekako i bilo – s vremenom smo se zaista zbližili. Postali smo si toliko dobri da nije prošao dan bez da bismo se čuli. Bez da bi izmijenili bar nekoliko poruka. Bio si netko tko mi je uljepšavao dane, čija bi poruka gotovo uvijek izmamila osmijeh na licu. Bio si iskren, iako nisi uvijek odavao baš sve što ti je na umu. Mislio sam da je to zato što se ne poznajemo dovoljno, no uskoro ću saznati da tvoja šutnja proizlazi iz nekih sasvim drugih razloga…

S vremenom ću otkriti da nije na tebi baš sve onakvo kakvim nastojiš prikazati. Otkriti ću tvoju nesigurnost, čestu površnost. Otkrit ću neodlučnost i nemoć da se držiš donesenih odluka – tu jadnu odliku slomljenih karaktera da popustiš pod pritiskom i unatoč donesenoj odluci, postupiš ne onako kako želiš, već kako se od tebe očekuje. To je bio prvi znak za uzbunu…

Veze koje smo gradili mjesecima, nekada čak i godinama nije lako tek tako prekinuti, mada je to ponekad nužnost. Da bismo zaštitili sebe i svoj integritet, moramo se distancirati od onih koji nas guše svojim djelovanjem, ili pak samim bivanjem u našoj blizini. Takve, toksične odnose u kojima se ne možemo ostvariti, u kojima naš potencijal ostaje skriven, moramo dovršiti. Moramo ih okončati i poput zaključenog spisa odložiti među ostale koji su doživjeli svoj kraj, na jedino za njih primjereno mjesto – u ropotarnicu sjećanja.

Odlučio sam ostaviti te za sobom. Krenuti dalje bez tebe, jer zajedno nismo funkcionirali. Gušio si me. Pokušavao si progurati vlastite stavove za koje smo odavno ustvrdili da se nikako ne mogu pomiriti s mojim uvjerenjima. Inzistirao si na tome, istovremeno mene proglašavajući nedoraslim, usamljenim djetetom koje naivno vjeruje u nedostižne ideale.

Pokušavao sam ti približiti svoj svijet, vlastiti način razmišljanja i stečena iskustva, no sve si to redom odbacio kao nevažno, jer ono što je tebi bilo u glavi bilo je valjda jedino ispravno razmišljanje. Po tvom “skromnom” sudu. Zapitam se ponekad jesi li zaista vjerovao u to što si govorio, ili si izgovarao riječi pokušavajući sam sebe uvjeriti u izjave koje su tada izlazile iz tvojih usta.

Da ni sam ne vjeruješ u njih postalo je očito onoga trenutka kada si doslovno zarežao kada sam doveo u pitanje njihovu konzistentnost. Tada je postalo jasno da zaista više nemamo o čemu pričati. Tada je tvoj spis zatvoren i odložen sa strane.

Čovjeka možemo, ovisno o prigodi, promatrati ili kao vječitog optimista ili kao budalu koja nikada neće naučiti na vlastitim pogreškama. Čak su i životinje naučile da se ruci koja ih udari ne može vjerovati. Čovjek izgleda, tu lekciju tek mora savladati. Tek mora naučiti da ako netko više nije dio njegovog života, za to postoji dobar razlog i da će vraćanje tog nekoga u život prouzročiti iste probleme zbog kojih je i prestao biti dio njega. Ipak, nadamo se da će drugi put biti bolji, da će se odnos popraviti, da smo prvi put pogriješili. Ono što pak uvijek shvatimo jest – da smo od početka u pravu. Nekima jednostavno u našemu životu nije mjesto. I to je sasvim u redu.

Jednog si se dana vratio. Pun isprika, žaljenja i navodno iskrene želje za novom šansom. Krivicu za prekid odnosa si pripisao sebi. Shvatio si kako si se ponašao i zašto smo se prestali družiti. Navodno.

Možda si u tome trenu zaista i bio iskren, no pruženu si šansu prokockao. Jer kako je vrijeme odmicalo, tako su se stari obrasci ponašanja vraćali. Kao da si prestao obraćati pažnju na izgovoreneriječi pa su stare navike izašle na vidjelo.

Uskoro je sve bilo baš kao i prije. Naša neslaganja su prerastala u razmirice koje bi sve češće eskalirale u sukobe u kojima si nekako uvijek ti bio onaj napadnut. Ti si uvijek bio žrtva, dok istovremeno nisi primjećivao agresiju koju sam ja trpio. Agresiju kojoj si ti bio uzrok.

Ponovilo se, kao što se uvijek ponovi. Umjesto da ti pružim novu šansu za prijateljstvo, otkrio sam ti obraz o koji ćeš prvom prilikom prilijepiti šamar. Predvidljivo. Očekivano.  Nepotrebno.

Tužno sam se nasmiješio i zaključio da je ovoga puta zaista gotovo. Ne vrijedi život trošiti na takve kao ti. Na takve koji samo čekaju priliku da te povrijede dok istovremeno sebe prezentiraju kao žrtvu u tom odnosu. Ne, ranjenim zvijerima u mojem životu nema mjesta.

Zato zbogom, ti nesuđeni čovječe. Odi nekamo, kucaj na neka druga vrata. Možda pronađeš nekoga tko ti odgovara, nekoga tko će te nazvati prijateljem. Ja to, nažalost, nisam u stanju.

Ne mogu svi odnosi opstati. Ma koliko se trudili, neki od njih se moraju raspasti. Za naše, ali i za tuđe dobro. Ako zaista mislite da vrijedi spašavati nešto, onda to svakako i učinite. Ako vas jedan korak dijeli od ponovnog započinjanja odnosa koji je s razlogom prekinut, dobro razmislite ima li to smisla, je li vrijedno uloženog truda. Jer u konačnici, neke je ljude ipak bolje ostaviti ad acta.

 

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Pukotine sreće

Ne želim zatvoriti oči. Želim gledati! Želim vidjeti. Želim doživjeti ovaj svijet i svaku njegovu sitnicu. Svaku sitnu radost i svaki sretni trenutak. Sve to želim. Ne želim ništa propustiti. Toliko toga imam za vidjeti, toliko iskustava želim proživjeti. Toliko mnogo ljudi za susresti i ponešto od njih naučiti. Želim šetati Savskim nasipom dok Sunce polagano pada za horizont. Želim ispijati beskonačne kave i popiti previše piva zato što je društvo u kojem ih ispijam toliko ugodno da smo zaboravili koliko smo ih popili, pa naručujemo još jednu rundu. Želim sreću, ushit, osjećaje, sjaj u očima. Želim živjeti. Želim širom otvoriti oči i usne rastegnuti u osmijeh toliko širok da me zabole jagodične kosti. Želim! Sve to. Želim!

Zato ovaj svijet gledam širom otvorenim očima. Svakoga se dana divim suptilnostima i onim malim divnim čudima koja se skrivaju u pukotinama sreće. Da… Pukotine sreće… Baš zato što su mi oči širom otvorene, vidim da se danas sreća skriva u pukotinama starih zidova i dotrajalih vrata. Nema je više na ulicama i trgovima. Ne nudi se više na dlanu – skriva se u zamračenim kutcima i slijepim ulicama. Ispraznost je danas glavni motiv ulica. Otuđenost. Prazne glave mutnih očiju koje gledaju u prazno. To je ono što vidim kada pogledom tražim sreću.

Zatvaram oči. I dalje gledam punom pozornošću, mada mi oči vide samo mrak. Zato otvaram srce. Puštam da izroni na površinu grudi, da svi vide njegove otkucaje. Znam da je u takvom stanju izuzetno ranjivo, ali samo tada mogu vidjeti druge slične meni – one koji su također otvorili svoje srce i pustili ga da diše na površini njihovih grudi.

Susrećemo se na ulici, prolazimo jedni pokraj drugih kao da se ništa nije dogodilo. Tek si krišom mahnemo, namignemo, nasmiješimo se. Prepoznamo se i znamo da nismo sami. Znamo da smo odmetnici u ovome svijetu koji ne zna što bi s našim srcima. Jedino za što je ovaj svijet sposoban je uništiti ih. Jer čovjek uništava ono što ne razumije.

Mi smo i dalje tu. U ovom sivom svijetu. Puni smo boja. Sjajimo i blještimo – tako se prepoznajemo. Jer onaj koji živi u obojenom svijetu, taj vidi boje. Onaj kojemu je cijeli svijet crn – taj i nas doživljava unutar granica svog konteksta. Zato i ostajemo skriveni, dok kao znakove pažnje jedni drugima ostavljamo sitne radosti u pukotinama sreće.

Kao drugi, tako i ja onima od svoje vrste često ostavim malene znakove pažnje u tim sitnim, većini neprimjetnim pukotinama. Nekome poklonim osmijeh, nekome sitni titraj u kutu usana koji zapravo znači čitav svemir kada ga uhvatiš krajičkom oka, onim djelom perifernog vida u kojem ti se već magli pogled.

Nekome poklonim i otkucaj svog srca, a zauzvrat dobijem pogled u kojem je sadržana cijela radost jednog životnog vijeka. Ponekad dobijem tugu, jer pogled i to može prenijeti. Tada darujem sebe. Dolazim, pomognem, podignem taj slomljeni pogled pun boli na noge i produžim dalje. Nekada takvo srce i mene pronađe, kada se najmanje nadam, ali kada ga najviše trebam. Nekako se uvijek pronađemo. Nekako uvijek znamo što moramo učiniti.

Volim reći da nas srce vodi u našim lutanjima, dok ona to zapravo nikada nisu. Naš je put uvijek zacrtan, točno određen, a srce nas samo vodi tamo gdje moramo doći. Nije nužno da dođemo točno sada, ali prije ili kasnije na tom smo mjestu, pored osobe uz koju se moramo pojaviti. Tko će kome pomoći ovisi o trenutku, mada pomažući drugima često pomažemo sami sebi.

Ne znam, ne bih mogao drugačije. Ne bih mogao živjeti u crno-bijelom svijetu. Boje čine moj život, boje su moja snaga. Moje ruke. Ruke stvaratelja, radnika, majstora. Moje srce. Srce koje postaje utočište kada se od njega to traži, koje daje nadu drugima, koje je puno ljubavi i dobrote. Srce koje će samo rijetki imati priliku vidjeti, koje ću pokloniti još rjeđima.

Hodam tako jednom od sivih ulica tražeći točno određenu pukotinu – raspuknuto vezivo između dviju cigli s kojih je pred skoro cijelo desetljeće otpala žbuka. Tražim taj maleni ožiljak na ogromnoj rani kuće iz ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tražim ga da gurnem prst unutra, proširim ga malo. Hoću otvoriti ranu koja odbija zacijeliti, jer se s druge strane tog zida nalazi život koji sam u jednome trenu napustio.

Tamo iza, s druge strane te sitne pukotine nalazi se svijet kojemu sam nekada pripadao. Kovitlac boja koje su toliko jake da zasljepljuju, mirisi koji pružaju osjećaj topline, prihvaćenosti i sreće. Vjetar u kosi dok jašem u galopu na svom predivnom, vlastitom vrancu. Sunce se budi na istoku, a ja mu jašem ususret, pozdravljam ga i smijem se pun čiste, iskrene sreće.

Slobodan sam, oko mene samo zlatna, osušena trava. Miriše na osušeno sijeno, a ja se stišćem uz vrat svog najboljeg prijatelja koji me nosi prema suncu. Gotovo smo jedno tijelo s dva uma. Kud ja hoću, tud on ide. Kako on poskakuje, tako ga ja pratim. Stapamo se u cjelinu, postajemo jedno. Um mi je potpuno prazan, jer u preriji nema ničega. Samo trava i sunce.

Poveo bih i tebe sa sobom, samo kada bih mogao. Povukao bih te u tu pukotinu da se prisjetiš kako smo nekada zaista bili živi. Trčali smo praznim poljima, bježali pred divljim vukovima koji su nas progonili u onim noćnim morama za koje smo mislili da nikada neće prestati. Odmarali se na granama stogodišnjih hrastova, ispijali pivo i uživali u zalascima sunca.

Uživali smo. Živjeli. Zakleli smo se kako nećemo dopustiti da naš život izgubi boje. Voljeli smo te tople crvene tonove kojima bi zrake zalazećeg Sunca bojale oblake. Noćima smo pokušavali prebrojati zvijezde koje vidimo, prepoznavali zviježđa, davali im nova imena. Nadali se da ćemo jednoga dana možda posjetiti neku do njih. Sanjali o tome.

Ja još uvijek sanjam. Nada je ono što me pokreće.

Pukotine na žalost vide samo oni koji znaju prepoznati boje. Ti ih ne vidiš. Popustio si pod pritiskom mase, skrenuo na lakši put. Odrekao si se boja i stopio sa sivilom. Nesvjesno. Sada se ne razlikuješ mnogo od zida na kojem se nalazi ova pukotina. Svejedno, u tebi još uvijek postoji iskra. Nada da ćeš jednoga dana ponovno biti obojen.

Zelena i ljubičasta. Zelene ruke, baš poput mojih. Srce koje plamti ljubičastom vatrom. Vatrom za koju sam mislio da je nemoguće ugasiti je.

Želim probuditi tu vatru, da se zajedno provučemo kroz taj skriveni portal u svijet koji je nekada bio naš. Želim ga nastaviti graditi. Želim naći još veće i starije stablo na koje ćemo se popeti. Najviše stablo u toj staroj prašumi, s kojega se vidi sve tamo do mora. Želim to više od svega, no ti si crno-bijel. Ti si samo iskra. Iskra koju moram probuditi.

 

 

Lektura:  Jurica Katavić

Facebook Comments

Divovi prošlosti

Zrak je čudno mirisao. Vruće zrake ljetnog sunca pomiješale su ustajalu vlagu koju vjetar već danima nije rastjerao s mirisom morske soli koji je dopirao s obale. Obrisao sam znoj s čela, popio malo vode, vratio slušalice u uši i nastavio pedalirati.

Dan je bio pomalo neobičan. Htio sam ljepljivi znoj koji se od jutra slijevao po mojoj koži isprati u moru, zaroniti do hladnije vodene mase koju su morske struje ponekad znale dovesti u Pulski zaljev. Nisam imao neku određenu predodžbu o tome gdje bih se mogao baciti u more pa sam odlučio odlutati u dio grada koji nisam dobro poznavao.

Upravo je staza koja se stvorila s moje lijeve strane bila ono što sam tražio: slabo poznati put kojim sam do sada prošao jednom ili dvaput u životu, ostavljajući si pritom mentalni podsjetnik da ga jednom moram bolje istražiti. Monumenti, ili Mulimenti, kako se to područje nekada zvalo (po mlinovima pogonjenim vjetrenjačama) odlučili su me danas primiti u svoje okrilje. Odavno napuštena vojna baza nazirala se u daljini, na samoj obali Pulskog zaljeva.

Nastavio sam cestom, koja me nakon nekoliko kilometara dovela do same obale. Dalje je nastavljao bijeli put, a ja, koji sam zaista rijetko bicikl vozio po asfaltiranim stazama, odlučio sam otkriti kamo vodi. Da, bilo bi puno jednostavnije otvoriti Google maps i pogledati kamo bi me taj put odveo, no gdje je u tome zabava?

Kako se udaljavam od obale, tako se put sve više sužava, staza postaje neravna, a kamenje na putu otežava mi prolazak. Svejedno, nastavljam, jer svaki put nekamo vodi. Negdje mora završiti. Taman kada pomislim da ću se morati okrenuti i vratiti, jer staza postaje gotovo neprohodna, uočim da se drveće počelo razmicati, da nisam daleko od čistine. I zaista na samome rubu šume dočeka me drvena klupica. I još nešto.

Naslonio sam bicikl na nju i krenuo u razgledavanje. Kameno zdanje okruglog tlocrta, ograđeno čeličnom žicom nadvilo se nad mene. Tvrđava. Pronađem neograđen ulaz koji me odvede do samog središta. Pogled mi se gubi u bršljanom zaraslim zidinama tog predivnog, savršeno okruglog zdanja. Propuh koji struji kroz šuplje otvore godi mi, a u njemu kao da čujem šapat.

Isprva nepovezane riječi, kao jeka ponavljaju da sam dobrodošao na ovo mjesto, u ovaj spomenik prošlome vremenu. Spomenik, koji danas jedva stoji na svome mjestu, jer je 1944. na njega palo nekoliko bombi urušivši pritom dio potpornih zidova. Tvrđava Munide, tako se zove.

Jedna od zaštitnih kula izgrađenih za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, danas gotovo u potpunosti zaboravljena, poput njenih sestara koje su zaposjele gotovo svako brdašce u okolini Pule. Štitile su taj gradić, u kojemu sam i ja rođen, koji je nekada bio jedna od glavnih vojnih luka, od napada s mora.

Glas koji donosi vjetar postaje jasniji. Nema se ovdje više što vidjeti. Ovaj je div posrnuo i čeka svoj kraj, koji više nije daleko. Ipak, postoje drugi. Ima ih gotovo na svakome koraku. Slijedi stazu koja kreće nizbrdo, na slijedećem križanju skreni lijevo, tamo, pored razrušene kuće koja se nalazi pored puta. Produži preko srušenog bora. Na čistini skreni desno. Tamo te čeka njena sestra – nastavak zaboravljene priče.

Dotičem te debele okrugle zidine osjećajući hrapavu površinu kamena pod rukom kao da se opraštam. Pogledam još jednom tu velebnu okruglu građevinu, popnem se na bicikl i krenem putem koji mi je opisao vjetar.

Zaista, tamo je. Građevina drugačijeg tipa, izdužena tlocrta, otvara mi vrata i doziva me. Vrijeme je za sljedeći dio priče. Njeno mi je ime poznato – obalna bitnica Valmaggiore. Još jedan div prošlosti koji odbija umrijeti, koji se odupire vremenu i svjedoči veličini prošlih naraštaja, vojnika koji su dijelove svojih života proveli baš u njoj. Danas je potpuno obrasla u šumu, na njenom krovištu raste drveće koje ju pokušava sakriti, natjerati da se preda zaboravu, jer na nju odavno ionako nitko više ne misli. Svejedno, ne da se. Ponosno stoji i odolijeva vremenu. Čuva sjećanje na vojsku koja ju je izgradila, uz koju je branila grad. Sjećanje, dio povijesti ovog kraja za koju danas malo tko zna. Jer rijetki su oni koje će radoznalost odvesti van udobne sigurnosti grada, koji znaju nešto o prošlosti ovoga kraja, tko je ovdje obitavao i koliko je zapravo bio važan.

Lutam po njenim hodnicima nalazeći tek napuštene prostorije i uništene stepenice. Nitko se više ne brine za ove velebne spomenike koji su stvoreni da traju. Koji ponosno stoje još i danas iako su svoju svrhu odavno ispunili.

Hodnici mi šapću o još jednoj sestri. Najstarijoj. Najmoćnijoj. Najvažnijoj. Odi obalom do staze koja se penje uzbrdo. Tamo je na vrhu, čeka te. Ona, koja stoji očuvana, koja će ti ispričati sve o našoj prošlosti. Sve o nama.

Odlazim u još jedan pohod, na još jednu tvrđavu. Staza koja se otvara preda mnom strma je i ružna. Veliko kamenje na putu onemogućava mi bicikliranje, pa silazim i guram bicikl uzbrdo. Oznojen, nakon dvadesetak minuta dolazim na vrh gdje me strpljivo čeka ona – tvrđava Grosso. Najstarija na ovom području, polukružnog tlocrta, veličanstvena građevina koja ponosno stoji kao na postolju, na najvišoj točki poluotoka.

Privežem bicikl za ogradu i ulazim u njenu utrobu. Šapat, koji sada dopire iz sjena, priča priču o ovom zdanju svakome tko je želi čuti. Pronalazim stepenice koje me vode do samoga vrha, gdje me dočeka svjež ljetni povjetarac. Pogled s vrha obara me s nogu, upravo mi postaje jasno zašto je prva tvrđava izgrađena baš ovdje. Jedan od najljepših pogleda koje pamtim doživio sam upravo ovdje – na samome vrhu tvrđave Grosso. Pula, Štinjan, Fažana, nepregledno morsko prostranstvo – sve mi je to na dohvat ruke, na vrhu ove tvrđave.

Sjednem na ogoljeli kamen koji se zavjetovao štititi grad i luku. Koji više nema funkciju jer za njim više nema potrebe. Kameni zidovi ovih zdanja ipak, ne znaju za drugo. Stvoreni su da bi štitili. Upozoravali i branili, druge svrhe jednostavno nemaju. Zato to čine i danas, kada za obranom grada više nema potrebe.

Danas, u doba mira, oni su i dalje ovdje. Čuvaju. Više ne štite grad, ali zato čuvaju povijest. Ostavštinu onih prošlih naroda koji su nekada obitavali na ovom području. Sjećanje na prošlost ovoga kraja, prožetu ratnim nemirima, neizvjesnošću što će donijeti sutra, strahom i strepnjom.

Ti divovi koji ne idu nikamo i danas svjedoče o snazi koja je nekada tresla ovo područje. Oni, koji miruju i koji nemaju kuda otići, osim u pepeo prošlosti, ostat će još neko vrijeme ovdje i ispričati svoju priču svakome tko je spreman poslušati.

Danas su je ispričali meni. Već sutra će možda tebi.

Odlazim sa zadnjim zrakama sunca, nakon jednog savršenog zalaska promatranog s utvrde Grosso. Odlazim sretan, jer je još jedna avantura iza mene, jer sam danas puno naučio. Jer danas još malo više cijenim svoj grad, jer sam danas otkrio dragulje skrivene u dubokoj šumi. Jer sam danas stekao nove prijatelje. Jer sam upoznao stare zaštitnike ovog grada. Jer Divovi prošlosti još uvijek stoje.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
error: Content is protected !!