Advertisements

Svijet sjena

Čemu da se nadam, kada na ovome svijetu sve manje stvar ima smisla? Čemu da se nadam, kada ovdje, na ovome prljavome mjestu kojega danas nazivamo svijetom gotovo da ne možeš preživjeti bez da besramno uprljaš ruke?

Mogu li danas, u ovom modernom vremenu koje nam na pladnju servira sve što poželjeti možemo samo kako bi nam već u sljedećem trenutku to isto oduzelo, ostvariti sebe, nadati se da ću se jednoga dana moći zvati „čovjekom“?
Kako za sebe mogu reći da sam častan i čist, kada živim u svijetu u kojemu se ne možeš pomaknuti s mrtve točke ako nisi spreman zaroniti u kaljužu truleži stvorenu od zadnjih ostataka čestitosti? Kako? Kako mogu živjeti u ovome svijetu, kada ništa u što vjerujem u njemu nije sadržano?

Mogu li očekivati da ću u životu išta postići kada imam tu manu da nisam sposoban probijati se do cilja zadajući drugima smrtne udarce? Kada mi se želudac okreće na samu pomisao o gaženju leševa palih od moje ruke, sve samo da bi došao do cilja?
Što će se dogoditi ako u jednome trenu posustanem, ako dopustim ovom iskrenutom svijetu da me sažvače i proguta, a zatim ispljune kao gotovi proizvod modernog življenja? Ako postanem jedan od onih koje ne mogu pogledati u oči jer u njima nema ni istine ni ljepote, već samo praznina pohlepe i zavisti, hoću li si ikada moći oprostiti?

Želim li doista uspjeti u ovoj kaljuži, jer što je ovdje uspjeh doli pogaziti sve principe koji me održavaju na životu? Želim li učiniti išta što će u ovom svijetu ostati zapamćeno? Što bi takva djela govorila o meni? Bi li mi služila na ponos? Ili bi tek bila dokaz da sam baš poput svih drugih – spreman samome sebi lupiti šamar, ako je cijena dovoljno visoka? Jer kažu da svatko od nas ima cijenu. Nije pitanje može li se nešto kupiti, već za koliko. Kolika je onda moja cijena? Koliki je to iznos za koji bih pogazio uvjerenja i okrenuo se ogavnom, no lakšem putu?

Zašto se uopće truditi kada ovome svijetu ne mogu ponuditi ništa što se u njemu cijeni, ako je to uopće izraz koji još uvijek nešto znači. Zašto dati svijetu dio sebe, kada je jedino što od njega dobijem tek bolni šamar svaki put kada pokušam igrati pošteno?

Moja pravila ovdje ne vrijede. Moji ideali, moja uvjerenja predmet su sprdnje i zloslutnih podsmjeha. Stoje izvješeni na stupu srama dostupni svima da ih pljunu. Osuđen sam na pripadanje ovom svijetu izokrenutih vrijednosti u kojem vlast može pripadati samo onome koji je savjest pokopao u duboku, mračnu raku i odlučio zaboraviti da je ikada postojala.
Susrećem takve ljude svakodnevno i pitam se kako mogu živjeti takve živote. Isprazne i nakaradne. Živote kojima vlada tek jedna jedina želja – biti na vrhu. Ne zato što s vrha možeš učiniti nešto od čega će svi imati koristi, već zato da bi tebi bilo bolje. Jer kada si na vrhu, ili barem negdje u blizini istog, imaš moć i imaš utjecaj – dva alata potrebna za ostvarenje svih želja koje su kroz godine rasle.

Sredstva kojima ćeš ih ostvariti ovdje nisu predmet suda. Iako se svi načelno zgražaju nad nečovječnim, sebičnim, pokvarenim i neetičnim činovima, istina je da su na njih navikli. Zgražanje je tek usputna aktivnost koja je dovoljna da se opravdaju pred odrazom u ogledalu, da se uvjere kako u njima još uvijek ima čovječnosti. A isti su kao svi drugi…Tron je tek preslika najnižeg staleža. Zgusnuta, kondenzirana i pročišćena slika društva kojim vlada.

Često se pitam hoće li se svijet ikada promijeniti. Hoće li za me i meni slične ikada u njemu biti mjesta. Hoće li se naš glas ikada čuti, hoćemo li ikada uspjeti promijeniti nešto? Bar poneku sitnicu, možda bi i to bilo dovoljno. Tek malo zaljuljati ovaj pokvareni svijet koji se urušava pod samim sobom. Pogurati ga dovoljno da ga izbacimo iz ravnoteže, da se karte koje grade kule počnu urušavati. Možda bi tada stvorili temelje pravednog življenja. Možda…

No zašto se uopće truditi, kada drugima očito ovakvo postojanje odgovara? Zašto inzistirati na promjeni kada promjenu očito nitko ne želi?
Zbog uvjerenja. Zbog ideala. Zbog nepodnošljive boli koju ovaj svijet u meni hrani. Zato što je to pravi put, zašto što svim srcem osjećam da svijet nikada nije trebao postati ovo što je danas. Zato što znam da se ovo nije smjelo dogoditi. Zato što znam za bolje mjesto i bolji život. Znam da ovo nije ono što su naši preci zamisli. Ne, ovo ne može biti put koji nam je predodređen.

U ovom je svijetu nešto pošlo grozno ukrivo. Ne znam kada i ne znam gdje, no ovaj svijet ne bi smio postojati. Nikada nije bio u planu. Ovo mora završiti, ovo se više ne smije događati. Ovaj pokvareni plan mora propasti. Novo jutro mora svanuti.

Facebook Comments

Kraljici zlobe

Jesi li ikada zastala na tren i razmislila o riječima koje izgovaraš? Jesi li i u jednom trenutku pomislila da se to što imaš za reći može izreći i drugačije? S manje otrova? Manje bolno? Manje oštro? Naravno da jesi… I naravno da to ništa nije značilo.

Jer, zašto bi bila pristojna, suzdržana i prije svega, čovječna, kada na raspolaganju imaš riječi – to toliko moćno oruđe, koje je u stanju prenijeti ne samo tvoje trenutno raspoloženje, već i sve emocije koje se skrivene vrtlože u glavi, namjere i sugestije. Znam, prošlo je već mnogo vremena otkada si shvatila koliko toga mogu postići izgovorene riječi. Naučila si tu lekciju vrlo dobro, a sada ju svakodnevno primjenjuješ.

No znaš što, naučila si tek pola lekcije. Naučila si da izgovorena riječ vrlo lako može povrijediti čovjeka, da ono što izgovoriš ostavlja tragove na našoj koži, da će ti pomoći da se domogneš cilja i da će ti od zadanih udaraca narasti ego. Zato si tu prljavu taktiku biranja najgorih izraza kojih se možeš sjetiti i prisvojila kao svoje oružje izbora. Međutim, drugi dio lekcije tebi je ostao skriven.

Dopusti, da ti kažem što to u svim ovim godinama sijanja otrova nisi bila u stanju shvatiti.

Svakog puta kada nekome naneseš bol, uprljaš ruke. Bilo to svjesno ili ne, sasvim je nevažno, jer nanesena bol ostavlja posljedice. Svaka izgovorena riječ nosi određenu težinu. Nosi poruku. Onu koju želiš da prenese, ali i onu koju nosi neovisno o tome željela ju ti prenijeti ili ne.

Znaš, sve što izgovoriš stvara sliku o tebi. Svaka dobra riječ, izraz suosjećanja ili razumijevanja osvjetlat će ti lice, isto kao što će uvreda i nepromišljene izjave isto zaviti u tamu. Tvoje lice gotovo da se više i ne vidi, jer nikada nisi bila u stanju izreći nešto lijepo.

O ne, ti nikada nisi bila u stanju izreći nešto lijepo, bar ne zato da bi pohvalila nekoga. Takve si riječi izgovarala samo kada bi njima sebi mogla priskrbiti nešto. Na žalost, takvim su činom sam riječi izgubile smisao. Ti, koja si se mogla uzdignuti jedino tako da pogaziš druge, nikada nećeš razumjeti što zaista znači izboriti se za sebe i zaslužiti nešto. Jer gaženje drugih i hodanje preko leševa nije borba – to je pokolj. Nepravedan i kukavički, nedostojan onoga koji sebe zove čovjekom.

Zato me zapravo i ne čudi količina žuči koju svakodnevno prosipaš na druge, jer, gotovo da ti je postala navika svakome koga susretneš uručiti tu nezaboravnu vizit-kartu koja će ih zauvijek podsjećati na tebe. Bol i zgražanje koje tvoj prolazak kroz nečiji život uzrokuje stalni su podsjetnici koji uvijek ostaju uz nas. Nauče nas, na najteži način da ti se ne smije vjerovati i da nije dobro nalaziti se u tvojoj blizini.

Znaš, kada sve ovo jednom završi, ja ću i dalje biti onaj koji jesam – ponosan i uspješan, nasmijan i spreman pomoći. Optimist koji će i dalje nastojati u svakome vidjeti dobro, mada mu se uporno servira ono loše. Imat ću još koji ožiljak više  – posljedice tvojih teških riječi kojima si pokušala umanjiti moju veličinu kako bi ti izgledala jača. Jer ipak, ti si ona koja stoji iznad mene i koja vuče konce, no ni to nije dovoljno da me slomi.

 

Vidiš, takvi kao ti me ne mogu slomiti. Osobe koje su do srži zle naučiš prihvatiti takve kakve jesu. Jednom kada prihvatiš da netko nije u stanju činiti drugo doli zlo, on na tebe više ne može utjecati. Jer na svaku njegovu uvredu, na svako podbadanje i udarac ispod pasa samo se nasmiješ. I upitaš je li to najbolje što može. Je li to najniže što se usudi udariti.

Časna osoba nikada si neće dopustiti nečasne udarce, nikada neće udariti ispod pasa. Tvoji udarci više govore o tebi nego o osobi koju udaraš. Tvoj iskvaren jezik omča je koja ti se svakim danom sve više steže oko vrata.

Zato te zapravo, žalim. Ne mrzim, niti ti želim zlo. Žalim što ne znaš živjeti drugačije, što je jedini stil koji poznaješ nanošenje boli drugima misleći da pritom sebe činiš većom. Sve će ti se to jednom vratiti. Svaka izgovorena riječ

Jednoga ćeš dana shvatiti da stojiš na vrhu do kojeg si se sama dovela. Shvati ćeš tada na tome vrhu stojiš sama, bez ikoga da ti čuva leđa ili da ti pak pruži ruku. Pogledaš li pritom u svoje noge, uvidjet ćeš da stojiš na hrpi leševa. Istih onih koje si pogazila da dođeš do vrha. Prepoznat ćeš u njima lica ljudi koji su te okruživali, jer svi su oni predstavljali prepreke kojih si se jednako rješavala.

Bit ćeš sama sa svojim djelima. I posljedicama svojih riječi. Bit ćeš na tronu. Hoćeš li tada shvatiti kakvo si to kraljevstvo stvorila? Čime to vladaš? Hoćeš li se prozvati kraljicom? Čega? Ničega osim hrpe leševa….

Facebook Comments

Oaza mira u Gradu koji teče

Nakon zaista dugog i odviše napornog dana, sve što mi je trebalo bilo je tek sat vremena potpune tišine. Tih sat vremena potpune odsutnosti koja bi mi donijela mir i omogućila da nastavim dalje. Iskrcavši se na riječkom autobusnom kolodvoru shvatio sam da su moji snovi o spokoju odneseni kaosom gužve u koju sam upravo zakoračio.

Nervoza i užurbanost – tek su dvije riječi potrebne da se u potpunosti opiše uzavrela atmosfera koja je vladala na peronima. Duboko sam uzdahnuo, prekorivši pritom samoga sebe jer očekivati smirenost na ovako prometnom području tek je još jedan danak plaćen neiskustvu.

Izgubljen u metežu putnika koji ne mogu dokučiti kuda moraju poći i gdje se među gomilom dolazećih autobusa sakrio baš njihov, nisam ni primijetio da je stražu preuzeo moj dobri znanac. Zaslijepljen gradskom rasvjetom u sitnim noćnim satima, nisam vidio da na nebu sjaji svojim punim sjajem.

Odlučio sam se odmaknuti od sveopćeg meteža i skrenuti u prvu mirniju ulicu nadajući se bar jednom ili dva trenutaka potpune tišine. Tek će mi slučajni pogled u nebo otkriti da me dobri prijatelj nije zaboravio.

Nisi često u ovim krajevima, a kada i dođeš, nikada ne ostaješ dugo. Šteta. Divan je ovo grad, koji krije mnoge tajne. Možda se jednom Svemir izokrene, pa ga poželiš upoznati…

Upoznati Rijeku, hvala, no mislim da ipak ne bih. Grad je to u koji svraćam samo u prolazu. Mjesto u kojemu presjedam s jednog autobusa na drugi te ostavim možda desetak kuna na kiosku. Nije to ništa drugo doli metež u svojem najboljem izdanju. Preslika kaosa u ovome svijetu. Grad koji me nikada nije privlačio, kraj u kojemu ne mogu zamisliti svoje postojanje.

Ali, nije. Ne, to nije grad u kojem se nalaziš. Metež i galama tek su konstrukti tvoga uma temeljeni na polovičnom iskustvu. Ne, ovo nije ono što ti vidiš. Ovo – je toliko više.

Zove me da iziđem iz ulice u koju sam zašao i krenem putem koji mi pokazuje. Srebrna se svjetlost rasipa sa zvjezdanog neba pokazujući mi put kojim valja poći. Pratim iscrtanu stazu koja me, kako se čini, odvodi od uzavrele vreve subotnje večeri. Korak po korak, galama postaje tiša dok konačno ne zapadne u pozadinsku buku.

Na obali sam, negdje, ne znam ni sam točno gdje. Ovaj grad je za mene nepoznanica. Nikada se nisam izgubio u njegovim ulicama, jer nikada njime nisam lutao. Možda je vrijeme da i to učinim. Da se izgubim u gradu kroz koji često prolazim, u kojemu se gotovo nikada ne zaustavljam.

Ovdje, kao i u svakom drugom mjestu postoji oaza mira. Ne zna za nju svatko, jer nije namijenjena svima. Tek rijetki putnici namjernici i pokoji lokalac znaju gdje se krije, a tako je uostalom, i najbolje. Jer ako u oazu nahrupe mnogi, više u njoj neće biti mira.

Navodi me na put na čijem se kraju naziru skupocjene jahte. Vidim ih u daljini sasvim jasno, a u mom se umu svakim novim korakom klica sumnje razvija u sve veću sjenu. Ne vjerujem da će me tamo dočekati ono što tražim. Možda u ovome gradu zaista nema mira, bar ne onakva kakva ja tražim.

Znaš i sam da nije uvijek sve onako kakvim se čini na prvu. Zato ustraj na svome putu, čak i kada na njemu vidiš prepreke. Tko zna što se iza njih krije. Svijet koji one skrivaju nije ti nadohvat ruke, ne znaš što ćeš u njemu naći. Tek kada savladaš prepreku, tek tada vidiš što se iza nje krilo.

Odvodi me u potpunu tamu nasuprot mjesta s kojeg sam krenuo. Uz malo razmišljanja i slaganje virtualne karte u glavi shvaćam da sam došao do dijela grada u koji se neće mnogi zaputiti. Došao sam do lukobrana – tog umjetnog konstrukta stvorenog da štiti obalu grada. Te zidine koje štite od surovog temperamenta pučine i omogućavaju miran život u luci.

Došao sam na mjesto potpune osame. Mjesto na kojem u ovoj pomalo čudnoj noći caruju tek zvijezde na nebu i rasvjeta na zemlji. Ta sitna, plamteća svjetla ljeskaju se na nemirnoj morskoj površini i tišina koja postaje sve glasnija.

Smiješi mi se s neba taj moj stari drug, zadovoljan jer zna da je uspio. Pokazao mi je ono za što nisam vjerovao da postoji – oaza mira i spokoja u gradu koji nikada ne miruje. U gradu za koji mnogi vole reći da teče.

Sjednem na klupicu na samome kraju lukobrana i opušteno pogledam u daljinu. Samo malo nakrivim glavu kako bih i njega uhvatio pogledom, a zatim zatvorim oči. Vrijeme je za sat vremena tišine. Za punjenje baterija, za prikupljanje snage.

U tišini vedre ljetne noći, iste one u kojoj zvijezde opušteno trepere, pronađi svoje mjesto i zatvori oči. Osjeti povjetarac koji s pučine donosi slanu svježinu. Otvori oči i pozdravi more, jer ne znaš kada ćeš ga sljedeći put vidjeti. Zatim odi. I jednom se, ipak, vrati.

Još samo nekoliko minuta do polaska. Opet sam dio užurbane, uznemirene mase. Ipak, našao sam ono što mi je trebalo. Našao sam malo mira u gradu prožetom kaosom. I zato, hvala mu na tome. Tom dobrom prijatelju, tom noćnom stražaru.

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Zbog jednog osmijeha

Jednog dana, kada budem zavaljen u udobnost trosjeda sa šalicom toploga čaja ili hladnoga piva, ovisno o godišnjem dobu, razmišljao o ovome danu, vjerojatno ću pomisliti da su se stvari morale tako posložiti. Pomislit ću da se u mom životu sve uvijek događalo s razlogom, da sve ima svoju svrhu. Otpit ću veliki gutljaj i uživati u opijajućoj aromi kao što sam i toga dana uživao u njegovom osmijehu.

Došao je sasvim nenadano, kako uostalom, takvi ljudi i dođu. Njihov ulazak u naše živote nikada nije najavljen, mada smo možda već naučili kada ih možemo očekivati. Pojavio se upravo onda kada je to bilo potrebno. Tada to nisam vidio, jer bio je to dan poput svakog drugog – još jedno ljetno poslijepodne ispunjeno dnevnom rutinom.

Rutinom koje se njegovim dolaskom razbila. 

Sjetit ću se tog predivnog, zaigranog, nevinog i nestašnog osmijeha. Sjetit ću se sve ljepote koja je iz njega prštala, svih onih boja i nijansi za koje sam gotovo zaboravio da postoje. Sjetit ću se i tih predivnih, gotovo nestvarnih očiju okupanih plavetnilom nebeskih prostranstava pomiješanih s neuhvatljivom dubinom oceana.

Bile su spoj onoga što priroda nikada nije uspjela spojiti. Savršene i gotovo nestvarne. 

Mislim da ću se zauvijek sjećati vedrine njegova glasa i optimizma u njegovu tonu. Podsjetio me na mene – iz nekog drugog vremena. Na jedno od mojih mlađih verzija, kada osmijeh ni s mojih usana nije silazio. Jednim dodirom uspio je probuditi sve ono što je stajalo zakopano negdje daleko, u nekom drugom gradu, u nekom prošlom vremenu. 

Do njegova dolaska nisam opazio koliko sam zapravo zabrazdio u sivilo. Boje koje sam viđao, koje sam živio i osjećao bile su tek izblijedjeli odjeci svoje prave biti, a ja sam mislio da ih vidim onakve kakve zaista jesu. Istina je da sam vidio tek tragove one prave biti osjećaja, da nisam bio svjestan koliki dio svijeta izmiče mojim osjetilima. Ako bih to morao usporediti s nečime, onda bi možda bilo najbolje reći da sam se navikao gledati u tami. Jer zaista, oči se mogu priviknuti na tamu, mada ono što tada vidimo nije sve što možemo vidjeti. Ne, ono što vidimo tek je djelić ukupne pojavnosti svijeta, no budući da nam ostatak izmiče, ono što vidimo za nas je cijeli svijet.

Tako sam se i ja s vremenom priviknuo na sumrak života. Ne znam kako i ne znam zašto, no dozvolio sam si upasti u kolotečinu. U život lišen izraženih emocija, jer je svakodnevica koju živim predvidljiva. Takav život nudio mi je sigurnost, jer sam uvijek znao što dolazi sljedeće. Znao sam kako će dan završiti i bio sam siguran da me nedaća neće snaći čim skrenem za ugao, jer sam sva takva skretanja izbacio iz života.

Tek tada, kada se on pojavio, taj beskonačno simpatičan momak kojega nitko nije dozvao, shvatio sam koliko sam zapravo daleko od življenja. Koliko sam odlutao, zastranio, koliko sam samome sebi dozvolio da propadnem. Bile su potrebne tek minute da mi se oči ponovno širom otvore. Da ponovno progledam i doživim svijet onako kako sam ga vidio pred nekoliko godina.

Gotovo me odbacio u to, minulo vrijeme prožeto bojama i euforijom koja se rađala svakoga dana. Koja ni uvečer nije umirala, no nekako bih ju uspijevao utišati kako bih odmorom stekao snage za nove pustolovine koje su već sutra mogle pokucati na vrata. Vidio sam mu u očima – takav život je ono što ga je pokretalo. Živio je ono što je nekada bio moj san. Zapravo, još uvijek sanjam iste snove, samo što su nekako putem smetnuti s uma.

Danas su probuđeni. Danas se sve mijenja. Danas prihvaćam ruku koju mi je pružio i otvaram vrata nove avanture. Zatvaram poglavlje sivila i blijedih poluboja koje poput ispranih mrlja zlokobno vise nad životom. Prepuštam se uskovitlanom vrtlogu žudnje i strasti prožetih eksplozijom emocija. Ostavljam tog sada već, starog sebe u podrumu zaboravljenih misli nadajući se da više nikada neće izaći na danje svjetlo. Vraćam se na površinu zemlje, konačno izlazim iz svoje rupe.

Pratim taj osmijeh kuda kod da pošao, jer to me lice podsjetilo što sam nekada bio. I što još uvijek mogu biti. To predivno, gotovo savršeno biće došlo je da mi pokaže što sam izgubio u prošlosti. Što mora biti vraćeno. Pa neka tako bude.

S rukom u ruci u novi dan. U nove pustolovine, u nove kovitlace boja. U život i življenje. Više nema polovičnih udaha. Ili sve ili ništa. Još jednom, kao nekada toliko davno. Duboki udah, blagi kratki osmijeh i mig. Idemo.

Kuda? U nepoznato!

 

Facebook Comments

Kišna dama

Čest je gost u našim krajevima, iako je gotovo nitko ne poznaje. Ne znaju za nju, nisu svjesni da postoji. Pa čak i kada čuju poneku priču o njoj, rijetki šapat u noći, iz usta onih malobrojnih koji se još sjećaju starih priča, ne prepoznaju je.

Moglo bi se reći da dolazi s kišom, no to ne bi bila potpuna istina. Ne bi bilo točno ni reći da je donosi kiša, a ni da joj je uvijek pratnja. Ne, ona jest kiša. Ona, koja zaogrnuta plaštem nerazdvojnih kapi prođe kroz ovaj kraj, gotovo se nikada ne zaustavljajući više od nekoliko trenutaka jedna je od malobrojnih preživjelih.

Ona pripada vrsti koja više nema nasljednika. Pripada zaboravljenima, onima čije se ime šapuće samo u mraku, u pričama prije spavanja. Iskrivljenim i prerađenim, prilagođenim ušima malih slušača, čije se oči gotovo nikada ne žele sklopiti na vrijeme.

Njena vrsta ne pripada ovom svijetu, iako je s njim neraskidivo povezana. Rođena je… Više ni sama ne zna kada. Previše je vremena prošlo. Previše kraljevstava protutnjilo je njenim životom, iako je nijedno nije dotaklo. Promatrala je ovaj svijet od samog njegovog začetka. Danas, kada više nema nikoga koga može zvati svojim, i dalje ga promatra. Sluti budućnost koja će donijeti promjene.

Onima, koji si mogu dopustiti odlutati van granica onoga, što obični smrtnici nazivaju postojanjem, već je neko vrijeme jasno da se svijet počeo slamati. Rane, koje su mu u davna vremena nanijeli mačevi danas zaboravljenih ratnika, zarasle su, no ožiljci u samome tkanju postojanja ostali su kao nijemi svjedoci užasa. Ožiljci koji su počeli pucati, jer stoljetno naprezanje uvijek oslabi tkanje stvoreno da zatvori ono što nije niti smjelo biti otvoreno.

Svijet je počeo pucati. Počeo se izvijati i grčiti, slamajući se pod težinom vlastita postojanja. I ona je to vidjela. Svakog puta kada bi se ogrnula kaputom satkanog od bisernih kapi koje ljudi zovu kišom, srce bi joj obuzela nemjerljiva tuga, jer ovom svijetu, koji joj je postao posebno drag, uskoro će doći kraj.

Boljelo je gledati kako se uvija sam pod sobom, svakoga dana gazeći sve više prema vlastitom kraju. Ljudi, koje je s vremenom zavoljela, iako nikada nisu bili svjesni njena postojanja, prestati će postojati, a ona tu ništa ne može učiniti. Željela bi, no nije joj dozvoljeno miješati se. Ovo nije njen svijet, ona njemu ne pripada. Tek je povremeno ovdje da učini što mora, da uravnoteži sile koje se ponekad otmu kontroli. To je sve. Čini to u ovome svijetu, kao i u stotinama drugih.

Svejedno, ovaj posebno voli. Ovdje je naučila mnoge vrijedne lekcije. Stekla je znanje koje vjerojatno nikada neće moći primijeniti, no to ionako nije važno. Osjetila je toplinu ljudskog dodira i čežnju u skrivenom pogledu. Ljubav i očaj ostavljenih, žudnju za izgubljenima. Osjetila je to tek kroz sjene, kroz odraze pravih emocija, no i to je bilo dovoljno. Dovoljno da zavoli ljude, koji nisu ni svjesni da se njihovom postojanju bliži kraj.

Duboko je udahnula natjeravši pritom okolno drveće na drhtaj. Val ledenog zraka prosuo se praznim poljem najavljujući njen dolazak. Posegnula je za ogrtačem koji je odabrala kao krinku u ovome svijetu. Još jednom, sve ispočetka. Munje su sijevale dok je prolazila, zaustavljajući se samo nakratko, tamo gdje je bilo potrebno.

Još je jednom prohujala ovim svijetom. Opet će doći, kada to bude potrebno. Koliko god puta treba. A onda, više neće. Jer će biti gotovo. Jer će se poput balona od sapunice – rasprsnuti. Ona će stajati negdje sa strane i možda pustiti suzu. Tu sitnu kap nalik onima kojima se ogrtala. Kao spomen na tek jedan od mnoštva svjetova koje je održavala u ravnoteži. Znala je da će i drugima s vremenom doći kraj. I za njima će žaliti. Ipak, ni za jednim kao za ovim, jer ovaj je bio jedinstven. Iako su znanje i iskustvo, koja je u njemu stekla, za nju beskorisna – obogatila su njeno postojanje.

Zato će ga se uvijek sjećati. Njega. I krinke koju je pred njim nosila.

 

 

Lektura: Jurica Katavić 

Facebook Comments

Čuvar iz sjene

Za većinu će to biti jedna od onih noći kojih se nikada ne možete riješiti, onih koje ostanu urezane u pamćenje jer je moguće gotovo osjetiti da je nešto u njima bilo krivo. Nešto neće biti na svome mjestu. Doduše, nitko nikada neće moći reći što je točno pomaknuto. Noć je to u kojoj nećete čuti zloslutni huk sove, niti ćete na nebu vidjeti ijednu zvijezdu iako je dan bio vedar, gotovo bez oblačka na nebu. Nećete moći reći što točno ne štima, no jeza će vam se uvući u kosti dok se gotovo svaka sjenka pretvara u proganjajuću prikazu. Noć je to koju nikada nećete zaboraviti, a nećete biti sasvim sigurni zašto je se sjećate. Zato će se On pobrinuti da ju zaboravite. Jer sjećanje na nju nešto je što bi vas moglo uništiti. 

Za Njega je bila tek još jedna u nizu. Već ih je znao nanjušiti, osjetiti kako se prikradaju sa zadnjim zrakama odlazećeg Sunca. Mjesec, koji bi uskoro trebao doći na stražu, svoju je smjenu za takvih noći propuštao. Nestao bi, sakriven teškim oblacima koje ljudsko oko ne može vidjeti. On je mogao. On je znao da dolazi. Još jedna, u kojoj će njegova stručnost opet biti potrebna.

Naslonio se na stari zid koji štiti već oronulu kuću i zagledao u daljinu. Još jedna takva noć. Još jednom, sve iz početka. Koliko ih je već odradio? Ni sam ne zna. Previše. Prve se više ni ne sjeća. Ni druge. Sve te noći koje je odradio kao da su se stopile u bezličnu masu jednog tijela – jedinstvenog sjećanja na tek pokoji detalj, jer sve su bile slične. I sve su završile jednako.

Ni ova neće niti drugačija. Doći će i proći, za njom neće ostati trag. On će se za to pobrinuti. Pobrinut će se da sjećanje na nju u umovima onih koji se zateknu budni izblijedi, da zaborave da se ikada dogodila. Sjećanja su varljiva, a ljudi često govore da s godinama blijede. On je znao da to nije istina. Sjećanja su poput pisma isklesanog u kamenu – odolijevaju vremenu. Njemu – ipak ne.

Dah Sjeverca podsjetio ga je da je vrijeme za pokret. Plašt koji je sezao do poda tek se slabašno zanjihao, gotovo kao da iščekuje avanturu, no neuzbuđujući se previše, jer sve je ovo već viđeno… I zaboravljeno. Odmjerenim korakom zaputio se prema stazi koja ga je vodila od kuće. One, u kojoj godinama više nitko ne stanuje. One, koje se više nitko ne sjeća, za koju gotovo nitko ne zna da postoji. Nitko… Osim njega.

On, koji više ne živi, ali koji istovremeno nije ni mrtav, jedini je koji se može pobrinuti da ova noć završi. Jedini je koji potpuno razumije što će se noćas dogoditi. On, koji je zapeo na granici, koji se ne može vratiti tamo gdje je nekada pripadao, niti može produžiti k Novoj Domovini jer njoj nikada neće pripadati, večeras mora učiniti ono što je učinio već toliko puta.

Nekada se pitao je li ovo njegova svrha – stražarenje u sumraku, čuvanje ovog svijeta od noći kao što su ove. Hoće li ikada biti drugih kao što je on? Je li ih ikada prije bilo? Ili je samo sretna slučajnost što je zapeo, pa postoji netko tko može zaštititi ovaj svijet? Jer On vidi ono što smrtnici ne vide. Vidi opasnost koja je već krenula prilaziti, a vide je i mrtvi koji nehajno skreću pogled u stranu, praveći se da im pažnju zaokuplja nešto drugo, jer problemi živog svijeta više ih se ne tiču.

Tek ih ovlaš pogleda, s prijezirom, i produži dalje, puštajući ih da se uvjeravaju kako ovo nisu bitke koje se njih tiču. Možda i nisu, no njegove svakako jesu. Postoji razlog zašto je zapeo, zna to. Zna da mu ova sudbina nije bila namijenjena, no sada se više ništa ne može učiniti po tom pitanju. Tu je gdje jest i jedino što može je – čekati. Čekati da se uruši granica koju ne smije preći. Granica koju svakodnevno čuva.

Jer On je čuvar iz sjene. On čuva ovaj svijet od pošasti koje vrebaju s druge strane, koje svakodnevno pokušavaju preći, a ponekad u tome i uspiju. Tu je. Da ih dočeka i otpravi nazad odakle su došle, ili uništi ako odbiju poslušnost. On je sam. Oduvijek je bio, čak i dok je još hodao ovim svijetom, za kojega sada polaže život, kojega više nema.

Ostat će ovdje do kraja vremena. Dok se sve granice ne poruše, dok se sve međe ne zatrnu, dok sve opet ne postane Jedno. Jer tada njegov cilj više neće postojati, njegovo će bivanje izgubiti smisao. Možda se tada zaputi prema Domovini, ako još uvijek bude postojala.

Danas ipak, ima još jednu misiju za odraditi. Osigurati da sutra Sunce ponovno izađe. Pobrinuti se da ljudi ostanu sigurni. On, čuvar iz sjene, bdi nad onima koji sanjaju, umiruje one koji su budni. Daje im jedino što im može dati, ono za čime i sam žudi – spokoj.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

U zoni sivila

Nije oduvijek bilo ovako. Ne, nekada je izgledalo bitno drugačije. Nekada je svijet imao savršen smisao. Nekada su sve kockice bez ikakvih problema sjedale na svoje, samo za njih predviđeno mjesto. Nekada nisu postojale pukotine u slagalici koje ni jednim komadićem nisu mogle biti potpuno zadovoljavajuće ispunjene.

Nekada je sve što me okruživalo bilo ili crno, ili bijelo. Nije bilo one do neba široke sive zone, svakodnevno natrpavane svime onim što se ne da okarakterizirati kao čisto dobro ili čisto loše. Danas živimo od tih sitnih dobrih dijela – u očima mnogih, učinjena iz sebičnih razloga: ne kako bismo pomogli nekome, nego kako bismo, kroz njih, uzdigli sebe. S druge strane jednadžbe stoje ona tamnija djela, ona što više naginju k crnoj. Ono što na prvi pogled izgleda kao zlo, mada je možda učinjeno iz dobrih razloga; ono što je motivirano pozitivnim ishodom. Ono što će možda na kraju zaista i ispasti kao dobro djelo, no nešto što i dalje nikako ne možemo moralno opravdati.

Poput posljednjeg gutljaja kave, onoga s dna šalice, životne situacije mogu u isto vrijeme biti izuzetno slatke i nemjerljivo gorke. Ponekad zaista nema načina za procijeniti hoćemo li zbog učinjenog na kraju biti okrunjeni bijelom krunom nevinosti ili pak prigrliti bodež zla.

Kako onda išta činiti? Kako se pokrenuti s mrtve točke kada svaki čin nosi dozu sebičnosti, kada za sobom vuče mračnu sjenu sumnje u vlastite motive? Ne vjerujem kada mi kažu da nešto čine jer su dobri u srcu, iz čiste dobrote i nevinosti. Ne vjerujem u apsolutnu nevinost nečijeg postupka, jer takvo što ne postoji.

Ne može si to svatko priznati, no biti sebičan – svojstveno je ljudskosti. Misliti prvo na sebe i staviti se u centar vlastita djelovanja osnovna je čovjekova osobina. Gotovo sve što činimo, činimo zbog sebe samih. Koliko god sami sebe uvjeravali da nešto činimo zbog drugih, oni koji stoje postrani često će vidjeti puno realniju sliku. Ponekad čak niti ne vidimo što činimo i još rjeđe zašto to činimo.

Ti „outsideri“, promatrači našega života, neće uvijek razumjeti da ne vidimo ono što nam je pred nosom, da nismo svjesni koliko su naši postupci često dirigirani emocijama koje mogu u potpunosti preuzeti pojedinca i ne dozvoliti mu da vidi stvari onakvima kakve zaista jesu.

Zato – ne smijemo uvijek suditi o onome što vidimo, jer golo promatranje ne daje uvijek vjerodostojan sud. Ne znamo sve okolnosti, cijelu priču. Ne znamo što je u glavi onoga koga promatramo, koji ga motivi pogone. Ne, ponekad golo promatranje događaja može zavesti na sasvim pogrešan zaključak, može osuditi nevinu osobu, ili osloboditi glavnog krivca.

Upravo zato, što ovaj život i ovaj svijet nisu crno-bijeli, ponekad je gotovo nemoguće odabrati stranu, a strana se odabrati mora. Negdje moramo pripadati. Ili za, ili protiv – sredine nema.

Ipak, u čovjekovoj je prirodi da daje svoj sud. Kada se taj sud zatraži i pogotovo, kada se ne zatraži. Ljudi smo, pa komentiramo ono što vidimo, gotovo nesvjesno se opredjeljujući za jednu od dviju mogućih strana. Oni koji tvrde da nemaju stav o nečemu, da ih se ne tiče ili pak da su neutralni – gotovo sigurno lažu. Jer svatko od nas će se prikloniti jednoj od struja. Makar kriomice.

Kako onda uopće započeti dan kada znam da živim pod povećalom, koje čini svako živo biće koje me okružuje? Kako se ustati i zakoračiti u nove izazove kada znam da ću gotovo sigurno u nečijim očima pogriješiti? Kako pogledati u oči bilo koga od suradnika, kada već prvi do mene mi nikada neće reći ako misli da su moji postupci pogrešni?

Ne smijem tako razmišljati. Ne smijem opravdanja za svoja djela tražiti u drugima. Mogu se pouzdati samo u sebe i vjerovati da sam ispravno odlučio, da činim najbolje što mogu u danim okolnostima i da je to pravilno. Jer savjeti će uvijek biti suprotstavljeni, a mišljenja uvijek oprečna – ovisno o tome koga pitate.

Zato, zaista, mogu vjerovati samo sebi. Jer, u konačnici, samo se i mene tiče. I ići će meni na dušu, što god da učinim. Što će drugi reći – manje je važno, jer posljedice ionako snosim ja. I to je nešto s čime mogu živjeti. Spoznaja da će me na kraju dana dočekati ono što sam u jutro pokrenuo. Posljedice. Bile one dobre ili pak loše. Zato ću tada moći sam sebi pogledati u oči. Jer ću znati da nisam iznevjerio najvažniju osobu vlastita postojanja – sebe.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Pod maskama

Njena je bila porculanska. Snježnobijela, glatka, bez tragova bora. Poput snijega koji napada za mirnih zimskih noći prekrivajući sve neravnine, sva udubljenja koja je na zemlji ostavilo vrijeme. Bila je savršena, bez ikakve mane. Bila je lijepa.

Moja… Moja je bila nešto jeftinija. S ponekom pukotinom, brazdom iznad desnog oka i nekoliko crnih mrlja koje se više nisu dale izbrisati. Bila je djelo mojih ruku. Nije bila kupljena u nekoj od trgovina koje susrećete u slijepim ulicama. Ne, nije bila od onih koje se prodaju na svakome uglu i kakve nose stotine drugih ljudi. Ipak, njena je bila daleko bolja od moje…

Ne znam što ju je natjeralo da se prene iz zamišljenog, užurbanog hoda ulicom kojom je istovremeno pokušavalo proći previše ljudi. Ne znam ni kako me primijetila u tolikoj gužvi, no stala je, a pogledi su nam se tek na djelić sekunde sreli. Nekako su uspjeli pronaći put između svih tih ljudi koji su se nalazili među nama.

U tom jednom, prekratkom trenutku otvorio se put između mene i nje. Put koji se već u idućoj sekundi zatvorio. Ipak, trenutak je bio dovoljno dug da se jedno drugom urežemo u sjećanje, da se prepoznamo u sljedećem susretu.

Zatekla me poput nevremena u odviše sparno ljetno poslijepodne. Zapravo, i bila je poput ljetnog nevremena. Bila je ono kišno olakšanje koje željno iščekujete. Bila je one ogromne kišne kapi koje u trenu ohlade uzavrelu kožu, ali je isto tako natjeraju da se naježi. Pljusak koji se vrlo brzo pretvori u ljetnu oluju. Kratku, ali neobuzdanu. Onu koja će porušiti drveće i podići krovove, istovremeno donoseći toliko željeno olakšanje.

Sljedećeg puta sam je ugledao na osami. I ona je mene ugledala. Zurili smo u te krinke koje nam pokrivaju lica nadajući se da ono drugo neće shvatiti da zapravo ne gleda u nas, već u ono što želimo pokazati. Ja sam znao, a znala je i ona. Nismo to pokazali ni u jednome trenutku. Pravili smo se da su te bezlične, providne maske ono što zapravo jesmo, ono što volimo i ono što želimo.

Zabavljala me. Bila je vedra, nasmijana, energična, pomalo divlja. Bila je sve ono što sam ja želio biti. Krasio ju je avanturistički duh, želja za pustolovinom, žudnja za adrenalinom. Uz nju sam se zaista osjećao živo. Uz mene je bila sretna, ponekad zamišljena, no svjesna svijeta koji je okružuje.

Živjeli smo život punim plućima. Putovali smo. Smijali smo se. Zadirkivali i podbadali, pružali podršku i uvijek bili tu jedno za drugo. Voljeli smo to što smo nerazdvojni, što su nas ljudi počeli doživljavati i pamtiti u paru. Bili smo nešto što je uvijek dolazilo u paketu. Uvijek nasmijani, uvijek spremni za novu avanturu, uvijek u pokretu. Nismo štedjeli uzbuđenja, nismo propuštali trenutke. Nismo se dosađivali. I uvijek smo uživali.

Međutim, jednu stvar nikada nismo smetnuli s uma. Ja sam i dalje nosio masku, a ni ona svoju nije skinula. Nikada. Znali smo da je sve što imamo tek privid, jer iako su avanture bile stvarne, iako su osjećaji bili gotovo opipljivi, ono što nas je povezivalo zapravo nikada nije bilo iskreno. Jer sve to što smo zajedno prošli, sve te pustolovine i kotrljanja nizbrdicama života nisu povezivala dva iskrena bića.

Ne, povezivala su tek puke siluete koje smo stvorili kako se ne bismo morali prikazivati svijetu onakvima kakvi zaista jesmo. Nismo voljeli jedno drugo, nikada to ne bismo mogli. Ne bismo mogli zavoljeti te ogoljene duše koje se skrivaju duboko ispod površine. Ne nakon što smo zavoljeli maske koje ih skrivaju.

Zato smo se jednoga dana rastali. Potiho, bez oproštaja, bez završetka poglavlja. Bez nade da ćemo se ponovno sresti, jer znali smo da nećemo. I ona i ja smo znali točno što ono drugo skriva ispod površine, a također smo znali da to ranjeno biće nikada nećemo biti u stanju voljeti. Jednostavno, nismo to mogli. Zato smo si potiho, bez krivnje i predbacivanja, okrenuli leđa.

Ne znam mogu li reći da mi je žao. Vjerojatno jest. Vjerojatno si to još uvijek ne mogu priznati. Zapravo, žao mi je što se nikada nismo uistinu upoznali, što nismo odmah u startu odbacili maske. Jer ono što smo se toliko silovito trudili biti, to nikada nismo mogli biti.

I dan danas poznanici me znaju pitati što se s nama dogodilo, a ja nisam siguran mogu li im dati zadovoljavajući odgovor. Najčešće kažem da ne znam, da ne postoji neki konkretni razlog zašto smo se razišli. Nisam siguran da bi razumjeli istinu, da bi je mogli prožvakati i progutati bez da se zagrcnu.

Ne znam kako ona gleda na sve što se dogodilo. Ne znam žali li za onim što smo imali, kao i za onim što nikada nismo. Znam da me više nikada neće nazvati, iako u mobitelu još uvijek čuva moj broj, kao i ja njen. Jer mi smo bili nešto više od prijatelja, a u isto vrijeme smo bili i toliko manje od toga. Bili smo nešto što se ne da uklopiti ni u jedan poznati okvir, a opet, nismo bili ništa jer nismo bili iskreni.

Zato će zauvijek ostati bolna uspomena na onaj dan kada smo se prvi put pogledali oči u oči. Dan nakon kojeg je sve krenulo nizbrdo. Jer smo htjeli biti nešto više od onoga što jesmo, jer smo htjeli biti bolji, jači, važniji od nas samih. Jer smo na svakom koraku skrivali istinu.

Zato smo se morali razići. Jer svakom pretvaranju prije ili kasnije dođe kraj. Sve to jednom postane prenaporno i izgubi smisao, koji nikada zapravo nije ni imalo. Sve to odjednom postane nakaradno, a mi kao da se probudimo iz noćne more.

Svemu jednom dođe kraj, a tako je došao i naš. Još uvijek imamo maske. Još uvijek ne otkrivamo sebe. Jesmo li onda iz ovoga išta naučili? Ili je zajedničko vrijeme bilo bačeno u vjetar? Jer, nakon što je ova priča ispričana, doživljena, proživljena, nismo ništa bolji no što smo bili. Još uvijek nosimo iste maske, još uvijek skrivamo prave sebe.

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Odraz smrti

„Nemaš se zašto bojati, nisam došla po tebe.“

Negdje iza mene pojavila se slabašna svjetlost. Tek iskra u tami, koja je približavajući mi se postajala svjetlija. Poput tona koji se izdvoji iz pozadinske buke, koji pronađe put do nečijih ušiju, tako je i svjetlost počela poprimati obličje.

Mada sam već mogao nazreti svijeću, koju sjenom obavijena prilika drži u ruci, odsjaj s ogledala skrivao joj je lice. No nju bih uvijek prepoznao.

„Zašto si onda ovdje? Pokupila si nekoga u blizini, pa odlučila navratiti do starog znanca?“ – upitao sam je s podsmjehom, očiju prikovanih na površinu zrcala.

„Ne baš. Ipak, došla sam posjetiti starog prijatelja. I podsjetiti ga.“

Prijatelja? Ne, mi nikada nismo bili prijatelji. Mi smo se samo više no jednom sreli. Uvijek je bila u prolazu, zastajući samo da pokupi nečiju dušu. Prijateljevu, očevu, dušu sasvim nepoznatog stranca ili pak nekoga koga sam davno prestao nazivati svojim.

Ne, ona je bila samo prolaznik, onaj koji dolazi iznenada, zastaje samo na tren, očeše se o mene u prolazu i nestane iza prvog ugla. Gotovo uvijek je dolazila bez najave, jer zaista, nju rijetko tko očekuje. Gotovo nitko joj se ne nada, a mnogi joj nastoje uteći.

Podsjetiti? Na što bi me ti mogla podsjetiti? Da ćeš jednom doći i po mene?“

S trzajem sam se okrenuo, no njoj nije bilo ni traga. Dočekao me samo muk prazne prostorije, obavijen u sumrak. Nije bilo nikoga. Samo ja i noć, koja se prišuljala. Nelagoda mi se proširi tijelom. Naučio sam da njen dolazak nikada nije dobra stvar, ali i da je njeno prisustvo često nemoguće izbjeći. Mogu se samo nadati da neće odnijeti nekoga meni dragog…

Na to te ne trebam podsjećati.“, odsjaj svijeće igrao se na površini zrcala. Odraz siluete. Ona postoji. Ne ovdje, niti tamo. Na granici. Da, mogu je vidjeti samo na granici između ta dva svijeta: onog stvarnog, onog u kojem stojim u ovoj prostoriji, zagledan u zrcalo i onog drugog, nestvarnog, koji tek ponekad mogu promatrati, ako izgubim fokus koji me veže za stvarnost.

Ipak, postoji nešto što se izgubilo iz tvoje svijesti. Odrastao si.“

Jesam. Zaista, jesam. Cjelovito sam biće, s izgrađenim stavovima, vlastitim ciljevima i idealima, formiranim mišljenjima i vlastitim životom. Odrastao sam, kao što svako živo biće odraste.

Netko te morao podsjetiti da u duši još uvijek čuvaš ono dijete koje si nekada bio. Zaboravio si na njega, a to je nešto što ne mogu dopustiti.“

Jesam li? Ta su sjećanja još uvijek sa mnom. Dio su mene, moje prošlosti. Dio su puta kojim sam prošao, koji me učinio onim što sam danas. Kako sam onda zaboravio? Nisam… Sjećam se svega toga. Sjećam se kako je to biti dijete.

„Zašto si onda kompliciraš život? Zašto više ne gledaš onim očima? U kojem trenutku si odlučio odložiti ih sa strane i preuzeti breme koje ti nikada nije bilo namijenjeno? Koje nikada nisi trebao nositi?“

Breme? Ako je živjeti život breme, onda sam ga zaista preuzeo. No znaš što, nisam to učinio svojevoljno. O ne! Stvari su se tako posložile da je trebalo zagristi, nekada pokazati čvrstu ruku, odustati od sna koji bi me odveo sasvim drugim putem, jer, slijedeći ga, ne bih imao šanse za preživljavanje. Morao sam. Izboriti se, postaviti temelje i izgraditi život koji mogu živjeti. Možda to nije onaj koji sam želio živjeti, no i ovaj je dobar.

Dobar je, no nije onaj koji ti je bio namijenjen. Zašto si dopustio da se prelomi? Da ode u krivome smjeru?“

Dopustio? Nisam ja ništa dopustio. Dogodilo se, kao što se mnoge stvari dogode. Izmaknu kontroli, konci iskliznu iz ruku, a ti ne možeš ništa poduzeti kako bi ih ponovno dograbio, kako bi zmaja zadržao na nebu, kako bi izbjegao da ga kovitlac zračne struje obori na zemlju.

Ti! Ti si ta! Tvoj prolazak uvijek prelomi nešto! Ti si ona koja odvodeći nekog donosi razaranje iz kojega se možeš izvući samo ako se uhvatiš za drvo najsnažnije što možeš, nadajući se da te orkan koji se sprema neće uništiti. Za tobom ostaje pustoš, u kojoj se nitko od nas ne zna snaći.

Oni što opstaju na poljani kojom ti prođeš grče se u tuzi i strahu za vlastito postojanje. Jer uvijek nam otrgneš dio srca. S dušom koju odnosiš poneseš i dio nas. Shvaćaš li to? Možeš li razumjeti da si me već toliko puta rastrgala da više ne znam što je od mene uopće ostalo?

Ovo lice koje upravo gledam, koje promatraš s prividom tuge i sućuti, jer to nisu osjećaji koje možeš razumjeti – to je ono što je ostalo. Ono što više ni sam ne prepoznajem.

Još ću te mnogo puta raniti. Ne zato što želim, već zato što moram. Takav je poredak stvari. Ipak, dijelovi koje odnosim nisu izgubljeni. Odvojeni su, ali nisu uništeni. Možeš ih pronaći. U svojem srcu. Tamo gdje još uvijek žive oni koji su otišli.“

Ubrzani izdisaji magle staklo ogledala. Sjaj svijeće postaje tek razmazani obris, koji postaje sve slabiji. Ruka naslonjena na ogledalo ostavlja vlažan trag dok se niz lice spušta potok boli.

Nisam znao da je sposobna osjećati. Suosjećati. A opet, evo je danas ovdje, zabrinuta za moje postojanje. Za put koji sam iskrčio jer su njeni dolasci previše boljeli. I ovaj danas boli, ali iz jednog sasvim drugog razloga.

Udarac šake i lom stakla. Krhotine i odsjaj svijeće u njima. Odbljesak. Tama.

Nikada nemoj zaboraviti tko si.“

Nisam zaboravio, no ja to već odavno nisam.

Onda ponovno postani ono što si nekada bio. Skupi razasute komadiće srca. Skupi ih i zašij u cjelinu.“

Tama. Bol. I snaga. Prsti stisnuti u šaku, koja popušta stisak. Nježno pružanje prstiju prema praznini iza mene. Bol koja nikada neće proći. Bol – komadić srca koji nedostaje. 

Znam da ćemo se ponovno sresti. Još mnogo puta, prije no što dođe po mene. Strepim pred tim trenucima, no znam da ih ne mogu izbjeći.

Sjeti se. I ponovno živi. Dok još imaš vremena.“

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Razglednica na kojoj piše ‘zbogom’

Sinoć me posjetio sasvim neočekivani gost. Taman sam se udobno zavalio na trosjed sa šalicom vrućega čaja i dohvatio knjigu koju sam već neko vrijeme pokušavao dovršiti. Noge sam pokrio laganom dekicom jer su temperature već počele padati. Znate kako je to u jesen – večeri postaju hladne. Netko je pokucao. Taman sam se zadubio u knjigu, pa isprva nisam primijetio zvuk. Kucanje se ponovilo. Jedan, dva. Jedan, dva, tri. Jedan, dva. Zastao sam na trenutak i pomislio kako se mašta poigrava sa mnom. Jedan, dva, tri. Jedan, dva. Odložio sam šalicu na stol i otišao do ulaznih vrata. Hodnik zgrade, zavijen u tamu, nije odavao znakove života.

Jedan, dva. Jedan, dva, tri. Ne, na vratima nema nikoga. Vratio sam se na kauč i otpio dugi gutljaj već pomalo mlakoga čaja. Jedan, dva, tri. Jedan, dva. Jedva čujno tapkanje nastavilo je prizivati moju pozornost. U tom mi je trenu sinulo. Podigao sam pogled prema krovnom prozoru i shvatio da moja gošća ne kuca na vrata. Kapi kiše sasvim su polagano klizile i nestajale negdje na crvenim crijepovima pod prozorom. Uhvatio sam se kako zurim u taj nijemi potočić u kojem su se kapi kiše – netom me pozdravivši lupkanjem po prozorskom staklu – sastajale i nestajale mi iz vidokruga.

Otišao sam do balkonskih vrata i blago ih odškrinuo. Pustio sam tu dragu mi prijateljicu unutra. Nismo se vidjeli već skoro godinu dana i znao sam da me se sjetila čim je stigla u ove krajeve. Došla me pozdraviti i upitati kako sam. Za sobom je dovukla prohladan vlažan zrak – nešto što ju je uvijek pratilo. Nešto po čemu smo je svi poznavali.

Donijela je i miris pečenih kestena iz neke pokrajnje ulice, koji su pratili crveni tonovi otpalog lišća jednog hrasta iz susjedstva. Dotakla mi je lice svojim nježnim vlažnim prstima, zagrlila me i rekla da će jednoga dana sve biti dobro.

Rekla je da je morala doći, jer je takav poredak stvari i da je uvijek sjetna kada se vraća u ove krajeve. Ali stvari su takve kakve jesu i ne smiju se mijenjati. I ona i ja smo dobro znali da njen dolazak uvijek znači odlazak nekog drugog i da za njom u glavnom ostaje tuga. Znao sam da ništa od toga ne čini namjerno ili svojevoljno, već da je riječ o prirodnom poretku stvari. Jesen je ono razdoblje u kojemu uvijek nešto moramo otpustiti. Ili nekoga. Jednostavno moramo pustiti da ode. U jesen sve polagano umire. Hoće li se u proljeće ponovno roditi – to ovisi od slučaja do slučaja. Ali u jesen mora umrijeti.

Zagledao sam se duboko u njene mutne sive oči, koje su vidjele svaki odlazak ljeta otkako je svijeta. Moj se lik ocrtavao u njima zajedno s gomilom boli, koja se vječito utapala u moru tuge. Pogledala me tim bolnim pogledom punim sućuti. Jedva pomaknuvši usne izrekla je jednu jedinu rečenicu: „Tako mora biti, tako je bolje za sve.“ Odmahnuo sam glavom dopustivši suzi, koja je već neko vrijeme treperila u oku, da klizne niz obraz i razlije mi se po licu.

Pognula je glavu i otišla kako je i došla – s hladnim zapuhom vjetra. Nije ostavila mnogo. Prostorija je za njom ostala hladna, pusta i sjetna. Tek je jedan zlatnožuti list namočen od kiše uspio uletjeti kroz onih nekoliko centimetara otvorenih balkonskih vrata. Promatrao sam kako se još nekoliko trenutaka njiše da bi odmah zatim dotakao parket. Podigao sam ga s poda osjećajući ljepljivu melankoliju pod prstima. Obrisao sam ga o majicu i odlučio pospremiti.

Došavši natrag u dnevni boravak, brzo sam se predomislio. Vratit ću ga. Poslat ću ti posljednju razglednicu u ovome životu. Poslat ću ti svoj oproštaj i to na jedini način koji je dostojan našeg opraštanja. Jednom si došao s kišom i donio mi osmijeh. Donio si Sunce koje mi je tada bilo prijeko potrebno. U neku si mi ruku spasio život i to ti nikada neću zaboraviti. Međutim, s vremenom su nam se putevi razdvojili. Pokušavao sam ih približiti kako god sam to znao, ali ti nisi surađivao. Pokušavao sam dok god sam imao snage. Više nemam. Više ne mogu. Zato ti poklanjam ovaj list koji mi je moja draga prijateljica poslala. Dala mi je nešto svoje – mogućnost da se oprostim.

Otvaram krovni prozor i zurim u gustu kišu, koja ispire prljavštinu s krovova. Puštam je da mi moči ruku. Osjećam svaku kap kako udara, razlijeva se i slijeva. Pokušavaju mi otrgnuti taj moj posljednji oproštaj. Šaljem ti svoje zadnje pismo – posljednju razglednicu svoga života – taj suhi, otpali list u kojemu je sazdana srž jeseni. Sve umire, pa tako i nas dvoje moramo umrijeti. Nadam se da ćemo se u proljeće ponovno roditi. Puštam ga, a vjetar ga polagano odnosi. Zaobilazi dimnjak susjedne zgrade i nestaje iza krova. Nadam se da će doći do tebe, da ćeš ga pronaći i shvatiti što znači.

Zbogom. Za sve je bolje tako. Ja i ti više ne postojimo. Ja postojim. Ti postojiš. Ali mi ne postojimo. Jesen mi je sinoć to došla reći. Došla je plačući. Dala mi je samu srž sebe, a sada je ja šaljem tebi. Posljednji pozdrav, posljednju razglednicu na kojoj je jesen ispisala „zbogom“.

 

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
error: Content is protected !!