Advertisements

1. Sve se uvijek vrati

 

Već su četiri dana za redom najavljivali oluju. Svakoga bi se dana nakupili debeli sivi oblaci, palo bi nekoliko kapi kiše, a zatim bi se oblaci raspršili, ostavljajući za sobom nebeski svod obasjan zvijezdama. Mjesec je bio mlad, vladao nebom tek kao tanki srp, koji će uskoro narasti. Sazviježđe Oriona tek se pojavilo na nebu, sasvim blizu horizontu, najavljujući svojim dolaskom kraj zime.

Ležao je na krevetu promatrajući to isto sazviježđe naslikano na jednom od zidova. Četiri zvijezde smještene u vrhove pravokutnika unutar kojega se nalazi nakošeni pravac njih još tri – Orionov pojas. Zvijezde su oslikane oštrim, brzim, gotovo nervoznim potezima… Svjedocima trenutku očaja, kada više ni sam nije znao što bi od muke koja ga je proganjala. Naslikao ih je, bez razmišljanja o posljedicama, bez ikakvih misli u glavi. Dužine koji ih spajaju, doduše, precizne su i ravne. Dodao ih je naknadno, kao i nazive zvijezda. Tada kada se već smirio… Zidovi, koje je učinio platnom, nisu bili njegovi – bio je podstanar i stoga ovo vjerojatno nije trebao učiniti. Nije ga bilo briga. Njemu je bilo lijepo. I danas, dvije godine nakon tog pothvata, drago mu je što je to učinio.

Mislio je da će se i ove noći oblaci raspršiti, baš kao i prethodne. Ustao je i odjenuo jaknu. Tenisice, koje je kupio prije nešto više od dva mjeseca, već su se ofucale, pa je odlučio obuti ih: nisu više nove, neće mu biti žao ako se uprljaju. Zapazi u kutu kišobran, no odluči da se ne isplati uzimati ga zbog nekoliko kapi kiše, koje bi mogle pasti. Slušalice, cigarete, upaljač; kratko tradicionalno pretumbavanje po džepovima prije izlaska iz stana – sve je tu, svaka stvar na svojem mjestu u trapericama. Izašao je, zaključao vrata, ključeve spremio u stražnji desni džep i zaputio se prema Savi.

 

Veći dio života proveo je uz more, no život ga je prije nekoliko godina usmjerio prema kontinentu. Čudno, ljudi koji se s obale odsele dublje na kontinent, obično se jadaju kako im ta ogromna vodena masa nedostaje. Njemu nije. Nedostajala mu je voda – nešto što je tekuće i što se kreće, ali more kao takvo nikada nije.

Sava. Jedini logični izbor u ovom velikom gradu, u kojem se živi toliko ubrzanim životom da ni u parkovima više ne možeš pronaći mir. Uz vodu koja se kreće, svijet uvijek izgleda drugačije. Rijeke su hladna i često brza pomična masa. Snažne su i postojane. Rijeke su mir u pozadini kaosa kovitlanja vodenih struja. Spokoj u središtu oluje. Rijeke su poput njegove duše.

Večeras nešto nije u redu. Sava je užasno visoka. Otkad živi u Zagrebu nije vidio ili čuo da se prelila. Večeras jest. Stajao je na sredini Mosta mladosti i promatrao kovitlanje sive, zamućene vode oko nosivih stupova. Naslonio se na ogradu i gubio u nepravilnim vrtlozima rijeke koju je uvijek doživljavao kao mirnu i tihu, kao postojanu. Oblaci su se još jednom počeli gomilati, a negdje iz daljine se čula prijetnja gromova koji su tutnjavom prelamali tišinu. Nekoliko kapi kiše. To je sve što će pasti, kao već tri dana za redom.

Sišao je s mosta i nastavio šetnju po nasipu. Sam. Nigdje na vidiku nije bilo drugog ljudskog bića. Nigdje onih uspuhanih džogera, koji svakodnevno krstare ovom stazom. Samo on i nagomilani oblaci. Prve kapi kiše došle su sasvim neočekivano, a pojavile su se gotovo sramežljivo. Jedna, pa za njom još jedna. Prva mu je pala na nos, druga na desno staklo naočala. Skinuo ih je i spremio u džep tanke jakne. Ako zaista počne ozbiljna kiša, ionako mu neće biti od koristi.

Dobro da ih je spremio. Iz minute u minutu kapi su postajale sve gušće, grmljavina sve češća. Izgleda da je oluja ipak odlučila doći. Nekoliko prvotnih kapi uskoro se pretvorilo u pljusak, toliko jak da od količine vode koja se s neba obrušava pred tobom ne vidiš ni par metara u daljinu. Pokisnut će do gole kože – prošlo mu je kroz glavu.

Ubrzao je korak nadajući se da će doći do sljedećeg mosta prije no što potpuno pokisne. Dobro, prije no što se smoči do gaća. Gazio je po lokvama ne zamarajući se, pogleda uprtog u rijeku, koja je tekla sve brže. Pratio je njen tok promatrajući kako joj se razina podiže, najavljujući novo prelijevanje u prošireno korito, po kojemu je za sunčanih dana znao trčati. U daljini se počeo nazirati most, pa je potrčao prema njemu nadajući se da će pod njim pronaći zaklon.

Sjeo je na vlažno tlo u samome podnožju mosta, prekriženih nogu, s rukama u džepovima. Pod prstima desne ruke osjetio je tvrdo četvrtasto pakiranje – kutiju cigareta. Izvadio ju je i iznenadio se vidjevši da zapravo nije mokra. Iz lijevog je džepa izvadio upaljač, koji je divnim čudom također ostao suh, i zapalio cigaretu.

Nakon prve, zapalio je i drugu. Sjedio je u tišini i zurio u nabujalu Savu, koja je pohlepno gutala ogromne kapi kiše, kada je krajičkom oka primijetio da se uz sam rub mosta nešto miče. Okrenuo je glavu, no nije mogao razabrati više od obrisa. Izvukao je naočale iz džepa, obrisao ih vlažnom majicom i nataknuo na oči.

Vrana. Potpuno crna vrana. Prošli su ga trnci. Vrane koje obitavaju u ovom djelu Europe gotovo su isključivo sive. Crnih vrana ovdje nema. Pa, ova je od kljuna do repa bila crna. Gavran, baš poput onog kojeg je opisivao E. A. Poe. Znao je što to znači i nije mu se nimalo svidjelo. Bila je velika. Veća od ovdašnjih štetočina koje kopaju po kontejnerima i vode ratove protiv odavno nastanjenih golubova. Bila je starija, mračnija i bila je hladna. Čeprkala je kljunom po travi tu i tamo skoknuvši par centimetara u stranu. Pritom bi uvijek zakrenula glavu i pogledala ga poput noći crnim očima. Da, baš njega. Nije zurila u prazno niti promatrala okolinu. Gledala je njega. Osjetio je to.

Mnoge su se priče povezane s vranama prenosile kroz protekla stoljeća sve do današnjih dana. Ni jedna nije lijepa. Znao je za njih, kao što je znao i za onu, ukorijenjenu u našim krajevima. Ta stara priča kaže da su vrane vjesnici smrti: tamo gdje crna vrana preleti, može se očekivati nečija smrt. Ako ne daj Bože sleti na nečiju kuću… Pa, znate i sami. I on je znao. Znao je da su sve te priče uglavnom besmislene, iako imaju podlogu u nečemu istinitom. Znao je što je vrana. Znao je što njen dolazak znači. Također je znao što ona donosi.

Ne, vrane nisu vjesnici smrti, iako su s njom neraskidivo povezane. Zato mu se i nije sviđalo ono što vidi. Viđao je to i prije, i nikada nije dobro završilo. Pitao se koga je ovoga puta donijela. Da, to je bila ona ista, ona koja mu se ranije pojavljivala u životu, koja nikada nije donijela ništa dobro. Istina je, zapravo, da vrane prate duše koje se spuštaju nazad na Zemlju. One su im poput vodiča, nit koja spaja dva svijeta koji se nikada ne smiju ispreplesti. Sudeći po oluji, danas dolazi nešto veliko.

Možda je na trenutak i želio pobjeći, no znao je da bi ga pratila. Pojavila se s razlogom i morat će to odraditi po protokolu. Nema bježanja – jednom je to već probao. Malo po malo, počela mu se približavati, sve češće ga pogledavajući mračnim crnim očima. Počeo se dizati olujni vjetar. Kapi kiše postale su još gušće, a možda mu se to samo činilo. Vrana gotovo da je sjajila. Nešto crno je izviralo iz nje. Postala je tek tamna, neugodna sjena, koja je počela gubiti obrise. Pretvarala se u crnu mrlju, iz koje je zračio nemir. Rasla je, širila se i postajala sve mračnija, gotovo kao da usisava svjetlost koja na nju pada, a s njom i toplinu. Postalo mu je hladno, ali to je možda bilo i od mokre odjeće. I dalje je sjedio prekriženih nogu. Zapalio je još jednu cigaretu.

Znao je što slijedi i više ga nije bilo strah. Prošao je ovo već nekoliko puta. Sada je samo trebao čekati da se sjena uobliči, da se netko pojavi pred njim. Vjetar je zavijao, pretvarajući pritom kišne kapi u ledena koplja koja su mu dopirala do lica. Zabijale su mu se u lice uzrokujući pritom neugodan osjećaj hladnog peckanja. Dovršio je cigaretu, spustio opušak na pod, ustao i zgazio ga. Pred njim se sada nalazio ljudski obris; krupni ljudski lik – netko koga je jednom poznavao. Stajao je pred njim prekriženih ruku, promatrao ga i čekao. Utvara je svake sekunde sve više ličila ljudskom biću. Sada su se već nazirali tragovi duge kovrčave kose, koju je vjetar neumorno mlatio. Da, baš poput njegove.

Ponovno si došao. – Rekao je ravnodušnim tonom. „Mislio sam da smo se zadnji put oprostili.

(Nastavit će se…)

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

1. Čarobnjak

Jedan je to od onih likova koji često djeluju povučeno. Nećete ga primijetiti na prvu loptu, no često ćete biti svjesni njegova postojanja. Izmicat će vam iz vida ili će ga netko drugi u vašem vidnom polju zasjeniti. Ipak, bit ćete svjesni da se on tu negdje krije.

Ne, zapravo se ne krije. Samo, trenutak u kojemu postajete svjesni njegova postojanja nije trenutak u kojem se on želi pokazati, jer naučio ga je život da postoje trenuci u kojima se treba istaknuti, u kojima treba zasjati koliko god jako možeš, ali i da postoje oni u kojima se treba predati sjenama i u njihovom skrovištu pričekati vrijeme u kojemu će djelovati.

Osjetit ćete njegovu prisutnost, jer njegova prisutnost se uvijek osjeti. Ponekad djeluje riječima, dok nekada i samo njegovo prisustvo pokreće zbivanja, onako kako on to želi. Kada ga točno ugledate, razočarat ćete se, jer neće izgledati onako kako ste očekivali. Umjesto prelijepog muškarca s Apolonovim tijelom i oštrim crtama lica, pred vama će stajati tek još jedan na izgled sasvim običan čovjek. Ipak, zračit će nekom čudnom aurom koju nećete moći do kraja dešifrirati.

U vas će, iako ga vjerojatno vidite prvi put u životu, ulijevati potpuno povjerenje. Bit će to osoba kojoj bi se bez razmišljanja povjerili jer ste uvjereni da će vas saslušati i razumjeti. Osoba je to kojoj bi se obratili kada zapadnete u krizu, jer u jednom ste trenu uspjeli sami sebe uvjeriti da on zaista i jest nešto posebno.

On za vas prestaje biti običan čovjek, unatoč svom sasvim običnom izgledu, i postaje nešto slično drevnom mudracu, postaje čovjek koji zna riješiti gotovo svaki problem.

Reći ćete ponekad da on može razriješiti svaki čvor koji se stavi pred njega. Oni koji ga bolje poznaju od vas znaju da to baš i nije istina. Zaista, on nije poput drugih ljudi. On zna više no drugi i uložio je mnogo truda u stjecanje tog znanja, no ipak nije ono što ste u svojim mislima od njega stvorili.

On je tek čovjek koji je naučio biti mudar. Onaj je koji osluškuje svijet oko sebe, koji u sveopćem kaosu svakodnevnog postojanja pronalazi sitne crtice reda i slaže ih u cjelinu. Čovjek je to koji shvaća da svijet u svom tom kaosu koji ga prožima, ipak ima neku uređenost, neki smisao. Zato se zavlači u mračne kutove koje ostali previđaju, u slijepe ulice, u koje nećete ući jer ne vode nikamo i napuštene prolaze, koji više nisu korisni. Jer baš se u tim, na prvi pogled besmislenim, oblicima postojanja nalaze detalji koje on vidi, koje može pročitati.

On zna da je njegovo najvrjednije oruđe razumijevanje načina na koji svijet funkcionira, jer shvaćajući prirodu svijeta, može ga podrediti svojoj volji.

Ponekad ipak ne. Ponekad se čak i on mora pokoriti sili jačoj od njega samog, pa u tim periodima živi skrovito i ne korača velikim koracima. Prividno tek stoji na mjestu, čekajući sretnije dane, jer energija koju bi sada utrošio za postizanje cilja bila bi samo bačena u vjetar.

Baš zato, što razumije svijet, mnoge mu stvari idu od ruke i njegovi su uspjesi često veći od onih koje mi postižemo. Zato mu mnogi zavide, a neki i pokušavaju proniknuti u tajne njegovih uspjeha. Ti zavidni nikada neće shvatiti zašto je njemu nešto pošlo od ruke dok njima nije, jer je njihov fokus na potpuno krivome mjestu.

Oni nikada neće moći pratiti njegove stope, jer pogled im je spušten na zemlju, umjesto da pretražuje nebo. Ograničavanje na svakodnevna zbivanja koja ne mogu uklopiti u veću sliku – jer nisu ni svjesni da postoji nešto veće od danas – uzrok je propasti njihovih pokušaja.

On, koji razumije da je danas neraskidivo povezano s jučer i da se nikako ne može odvojiti od sutra, grabi naprijed velikim koracima. Onaj je za kojega svatko zna, o kojemu smo svi čuli barem jednu priču. On je čovjek koji svoj život drži u vlastitim rukama, onaj koji svoje naume ispunjava. Jer zna kako. Jer zna da je tek jedan mali dio ovog prevelikog svijeta. Zna da u njemu ima svoje mjesto, kao i svi drugi. I u konačnici, zna kada, kako i koje strune povući da se dovede do cilja.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

 

Facebook Comments

Na samom kraju

  • „Na sjeveru nema ničega novog.“ – stresao se i nakostriješio sjajno crno perje, a zatim ga sljubio uz tijelo kako bi se zaštitio od sitnih kapi neumorne kiše.

„Ničega? Baš ničeg?“ – progovorio je, zabijajući kljun u polu-raspadnutu dasku ograde na kojoj su se našli.

„Ne. Sve je kako je bilo i zadnjeg puta. Išta novog na istoku?“ – pridružio se glodanju daske, koju godine izloženosti vremenskim uvjetima nisu štedjele. (Zašto u njoj nema više crva? Ta oni vole vlažne stvari sklone raspadanju.)

„Nema. Ali nismo ni očekivali da će se tamo nešto mijenjati.“ – zagunđao je i kljunom razočarano udario o drvo. Ličinka koju je navlačio uspjela se osloboditi njegovog lijena stiska.

„Dobro. Dobro je da se tamo ništa ne mijenja.“ – podigao je crnu glavu, na kojoj je dominirao isto tako crni kljun i zagledao se u smjeru istoka.

Ali zašto na sjeveru nema ničega? Tamo bi se već moralo početi događati nešto. Morali bismo moći vidjeti. Bar prve znakove.“nakostriješio se i stresao. Pritom je umalo izgubio ravnotežu, no uspio ju je povratiti širenjem krila.

Znam. Ipak, kažem ti, nema ničega. Samo pustoš.“ – oteo mu se mali sretan krik. Zabio je kljun u drvo i iz njega izvukao ličinku, koja se vrpoljila u njegovom kljunu.

„Ne razumijem kako je to moguće. Ta ostali znakovi su ovdje. Vidjeli smo ih već. Sada se samo čeka Njegov dolazak. Nemoguće je da kasni. Ne smije kasniti. To bi sve ugrozilo.“ – glave nagnute u stranu promatrao je crva u kljunu drugog gavrana i trepnuo u trenu kada ga je ovaj veselo progutao.

Legenda kaže da će svanuti dan u kojemu će svaka nada biti izgubljena. Bit će to dan koji će započeti poput svakog drugog, no koji nikada neće završiti. Bit će prekinut, a dani koji slijede nikada neće doći. Bit će to posljednji dan na zemlji. Dan koji će se otegnuti u vječnost.

„Da, samo Njega čekamo. Rekli su nam da pazimo na sjever, odonud bi trebao doć.“ – jednim je okom promatrao svog suradnika, a drugo je usmjerio k sjeveru.

„Što ako su pogriješili? Što ako neće doći sa sjevera? Je li moguće da promatramo u krivi dio svijeta?“ – još se jednom nakostriješio i prebacio težinu s jedne noge na drugu.

Pa sve i da ne dođe sa sjevera, vidjet ćemo ga. Pratimo sve što se događa na našem svijetu. Uočili smo sve znakove do sada. Tako ćemo i njega vidjeti kada dođe.“prodorno kreštanje odzvanjalo je u hladnoj zimskoj noći.

Noći u kojima ne sjaje zvijezde često su zloslutan znak. Ljudi ih se boje. Za takvih noći sigurnost doma se ne napušta, jer pod debelim pokrivačem oblaka koji sakriva sve izvore svjetlosti tama je toliko gusta da te može progutati, da u njoj zauvijek možeš nestati.

U takvima noćima često nema ni daška vjetra, no gotovo uvijek sipi ledeno hladna kiša. Noći su to u kojima dva gavrana, crna baš poput noći, krstare nebom i promatraju svijet pod sobom. Traže bilo što što odudara od normalnog. Traže promjene i znakove da se nešto sprema. Traže odbjegle nemani i junake, koji se tek moraju pojaviti.

Promatraju cijeli svijet i svoje pronalaske prijavljuju gospodaru. Tumače promjene u svijetu i traže smisao u onome što vide. Znaju da On mora doći. Znaju, jer su i sami čuli proročanstvo koje kaže da će prije zadnjega dana doći onaj koji će prekinuti u vječnost. Onaj koji donosi svjetlo nade, koji će omogućiti da nastupi noć umjesto beskrajnog dana.

Iščekuju ga i traže, a njega još uvijek nema. Vrijeme curi, još je malo vremena ostalo. Osim ako…

„Jesmo li možda pogriješili? Jesmo li pogrešno protumačili znakove? Možda kraj nije toliko blizu koliko mislimo. Možda je još uvijek rano…“ – raširio je krila i zamahao njima, a zatim ih uredno složio na leđima.

„Možda. A možda i nismo. Možda će već sutra doći, to ne možemo znati. Možemo samo čekati i tražiti, kao što uvijek i činimo.“ još jedan kreštavi vrisak najavio je polijetanje. Raširio je krila i snažno zamahnuavši vinuo se u zrak, nestajući među kišnim kapima. Drugi je još jednom zabio kljun u drvenu gredu, izvlačeći iz nje podužeg crva. Jednim spretnim pokretom premjestio ga je u unutrašnjost kljuna, a zatim je i on poletio, nestajući u tami.

Noć neće još dugo trajati, a oni nemaju vremena. On mora doći. Mora negdje biti, a oni su jedini koji ga mogu pronaći. Ako ne uspiju uo tome, sve će biti gotovo. Svemu će doći kraj. Zato… Moraju uspjeti. Moraju ga pronaći.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

 

Facebook Comments

0. Luda

Sretnete li ga ikada na ulici, pomislit ćete da je riječ o strancu. O nekome tko ne pripada ovdje, o prolazniku koji će možda dan ili dva provesti u ovom, našem gradu, a zatim produžiti nekim samo njemu znanim putem. Bit će u njemu nešto čudno, nešto što ni sami ne znate opisati, nešto što će ga izdvajati iz gomile.

Bit će to ona osoba koju uvijek zamijetite u gužvi – onaj jedan koji se izdvaja, koji odudara od ostalih. Djelovat će kao da tamo ne pripada, no s druge strane, nećete moći dokučiti gdje biste ga smjestili, jer izgledat će kao da nigdje zapravo ne pripada. Neće se razlikovati ni po stilu odijevanja, ni po ponašanju. Ipak, nešto će na njemu biti drugačije. Nešto čega ste tek napola svjesni, nešto što izmiče vašem pogledu.

Nestat će vam iz sjećanja. Za sekundu ili dvije netko će vas omesti, skrenut ćete pogled u stranu i zaboraviti da ste ga ikada vidjeli. Možda ćete trenutak-dva stajati zbunjeni, pokušavajući se dosjetiti što vam je to odvuklo pažnju, no uskoro će vas nešto već zaokupiti, a taj stranac kojemu ovdje nije mjesto nestati će iz vaših glava kao da nikada nije ni postojao.

Jednom ćete ga se ipak sjetiti. Za mjesec ili dva, možda čak i tri, nešto će vas podsjetiti na njega. Nekakva sitnica, nešto na što inače ne obraćate pažnju. Mnogo će se stvari posložiti u onome što neki nazivaju trenutkom prosvjetljenja. Možda će biti potrebno još neko vrijeme da to shvatite, no uvidjet ćete, prije ili kasnije, da je nekako sve vodilo k tom trenutku, tom cilju, koji vam sada stoji pred nosom. Izgledat će kao da su svi komadići slagalice konačno sjeli na svoje mjesto. Komadići, koji su još jučer izgledali nepovezano.

Trebat će nešto vremena da od detalja koji vas okružuju uspijete skrojiti cijelu priču, no u trenutku kada vam to pođe za rukom, spoznaja će biti toliko snažna da će vas vjerojatno oboriti s nogu. Tada, kada konačno budete u stanju sklopiti cijelu sliku, tu kristalno čistu konstrukciju proteklog vremena, jedna misao rodit će se sama od sebe. Jedna predivna, savršeno oblikovana misao koja će vam izmamiti osmijeh, koja će svemu ovome što se događalo proteklih mjeseci dati svrhu.

Sjetit ćete ga se. Tog za vas sasvim nevažnog lika kojeg ste zamijetili tek na nekoliko sekundi, a s kojim je zapravo sve počelo. Uskoro ćete o njemu misliti kao o dobru predznaku, kao o nekome tko je pokrenuo sve te događaje, koji su vas u konačnici doveli do cilja kojemu ste težili. Osjetit ćete čudnu, djelomično neshvatljivu povezanost s njim, jer njegov ulazak u vaš život označio je promjenu. Možda ćete čak pomisliti da nalikuje onom tihom kriku u vrhu planine koji nije dovoljno glasan da bi se daleko čuo, no koji je dovoljno moćan da pokrene lavinu.

Lavina… Tako ćete opisati proteklih nekoliko mjeseci; kao lavinu koja je svakim danom postajala sve snažnija, koja je na kraju postala toliko moćna da će uskoro život koji živite promijeniti iz temelja. Dugo ćete razmišljati o njemu, pokušati shvatiti kako je on na sve to mogao utjecati, kako je povezan sa svime što je uslijedilo. Nećete uspjeti. Nećete, jer ne postoji nešto što veže njega uz sve što vam se dogodilo nakon što je prošetao ulicom vašeg života. Postoji samo ono, i ono što je uslijedilo. Nije on taj koji je uzrokovao promjene. Nije ih on niti zamislio, niti realizirao.

Drugi osmijeh će vam ukrasiti lice u trenutku kada vam postane jasno da je on bio tek glasnik. Onaj koji stoji ponosno pred svima, a čiji koraci odzvanjaju u tuđim mislima. Glasnik promjena, tako ćete ga nazvati. Vjesnik. Ne onaj koji donosi novi početak, već onaj koji ga najavljuje.

Možda ga još koji put sretnete u životu. Njega, ili nekoga sličnog njemu. Tada ćete ga već znati prepoznati. I znat ćete što slijedi. Bit ćete spremni. I bit ćete sretni. Jer ćete biti svjesni da se stvari počinju mijenjati. Znat ćete da slijedi novi početak i da već sutra ništa neće biti isto. Jer ste u masi prepoznali onoga koji dolazi s promjenama, onoga koji uvijek surfa na prvim valovima promjena.

 

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Na pučini života

Udah, zatim izdah. Između samo praznina. Pokušavam osjetiti. Nešto. Još jedan udah. Brojim do deset, a zatim glasno, brzo izdahnem. Otvorim oči, dočeka me samo polutama sobe. Potpuna tišina. Samoća. Mir. Izvana, da. Unutar mene košmar.

Pokušam još jednom. Zatvorim oči. Snažno, duboko udahnem. Brojim do deset. Polako. Na deset ispuštam topli, vlažni zrak. Zamišljam kako magli ogledalo koje mi, u nekom drugom svijetu, paralelnom ovom mojem, stoji pred nosom. Otvorim oči i ustanovim da se ništa nije promijenilo.

Još jedan pokušaj. Posljednji. Ustajem i dok udišem pružam ruke prema gore. Prema stropu sobe, prema nebu koje je iznad mene. Držim dah koliko mogu i brojim. Trideset pet, trideset šest, trideset sedam. Pluća me počinju boljeti. Tijelo vapi za svježim zrakom, za novom porcijom kisika. Ne popuštam. Četrdeset dva, četrdeset tri. Tijelo prestaje uvjeravati um da mu je zrak prijeko potreban, jer očito, ne vrijedi. Udara protunapad. Grlo se steže u očajnom pokušaju da dohvati svježu porciju onog najneophodnijeg za život. Pluća se nadimaju, osjećam tlak u njima. Šezdeset tri, šezdeset četiri, šezdeset pet. Mišići nenaviknuti na mirovanje bune se. Pluća kao da žele eksplodirati. Sedamdeset tri. Tijelo pobjeđuje. Otvaram oči, izdišem najbrže što mogu, uvlačim hladan, suhi zrak i minutu ili dvije ubrzano dišem.

Rušim se na krevet, pogled upirem u plafon. Tako blizu… Ne mogu. Ma štogod pokušao, ne vrijedi. Ne mogu dostići ono što sam nekada imao. Ne mogu se vratiti u vrijeme u kojem sreća nije bila tek puki pojam kojemu svakodnevno težim. Ne mogu vratiti taj način razmišljanja, te poglede na svijet, spokoj i mirnoću pogleda, sjaj u očima koji mi je nekada bio glavni atribut.

Tih nekoliko trenutaka u kojima razina kisika u krvi dovoljno padne da se inače oštre misli počnu razlijevati, te sekunde pred nesvjesticu najbliže su što mogu prići jasnoći koju više ne osjećam. Sekunda ili dvije potpune mirnoće. To je sve što danas mogu postići.

Ponekad me upitaju što mi se to dogodilo, kako je moguće da je moje nekada uvijek nasmijano lice odjednom postalo ozbiljno. Kako to da se tek blago nasmiješim na foru od koje bih se nekada valjao od smijeha. Kako to da su mi pokreti rukama u konverzaciji postali lagani, a govor tijela odmjeren? Zašto više ne šetam ulicama sa slušalicama u ušima i pjevam na sav glas iako ne znam pjevati, neopterećen time hoće li me tko čuti i što će pritom misliti o meni.

Nemam odgovor ni ja jedno takvo pitanje, pa zato zbunjeno šutim. Sugovornik koji me godinama poznaje tek tada shvati da nešto zaista nije u redu, jer ja nisam onaj koji šuti. Ja sam upravo onaj koji će uvijek imati odgovor, kojemu su drugi dolazili kada sami nisu mogli pronaći riječi – da ih ja pronađem za njih. Ono što znam je da se nije dogodilo odjednom. Trajalo je. Ne mogu reći kada je točno počelo, no znam da danas više nisam ono što sam nekada bio. Iako je svatko već rekao da se iz dana u dan mijenjamo, da nisam ista osoba koja sam bio jučer, niti koja ću biti sutra, rijetko tko će zaista promisliti o tome što govori i prihvatiti težinu tih riječi.

Postoje te floskule koje svakodnevno izgovaramo, jer smo ih negdje čuli, jer su nam se uvukle u mozak i jer zvučimo očaravajuće mudro dok ih izgovaramo, dok istovremeno nismo nimalo svjesni izgovorenih riječi. Mogao bih reći da sam odrastao, što je svakako istina, no to nije objašnjenje. Mogao bih reći da me život promijenio, jer mi je na pleća istresao svakakve terete. To bi isto bilo točno, no ne znam bi li dalo valjano objašnjenje.

Čeznem za time da vratim onaj pogled na svijet koji sam imao prije nekog vremena. Onu misao da sve na ovome svijetu ima svoje mjesto, da svatko pripada negdje i da sve ima svoju svrhu. Nekada sam vidio smisao. Vidio sam boje koje se pretapaju iz jedne u drugu, vidio sam ljude ispunjene tim sjajnim nijansama života. Vidio sam nadu i bio sam sretan jer je tada sve još uvijek moglo izaći na dobro.

Danas više ne znam gdje pripadam. Ne znam ima li išta što radim smisla. Ne znam vrijedi li borba u koju sam se upustio, kojoj se ne nazire kraj, jer jedino što na svome putu susrećem su vjetrenjače i lažne pobjede. Pobjede koje nitko ne primjećuje, koje nisu vrijedne tuđe pažnje. Borim se u bitkama koje izgleda, nikome osim mene nisu važne. Svakoga dana svjedočim kako drugi dobivaju ono što nisu zaslužili, a ono što sam ja zaslužio uvijek isklizne kroz prste. Nagrada za uloženi trud raspe se poput hrpice pijeska na vjetru. Raspline se poput dima cigarete.

Danas više ne znam čemu težiti u ovome svijetu koji gubi smisao. Nekada sam znao. Zato želim nazad, u to vrijeme spokoja i jasnoće. U vrijeme kada sam imao zacrtan cilj i nisam dopuštao ničemu da me omete u njegovom ostvarivanju.

Nešto me putem izgleda pokosilo. Što? Ne znam, ne mogu reći. Da znam, možda bi sve ovo imalo smisla. Možda bih tada uspio ponovo ovladati kormilom života. Možda bih tada mogao samom sebi dati smisao. Sada sam tek lađa u oluji kojoj se ne nazire kraj. Danas me nemirno more nosi kako mu se prohtije. Danas lutam.

Jednom ću ipak, nadam se, ponovno dohvatiti kormilo života. Zacrtati cilj i odrediti smjer. Jednom. Danas ipak ne.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Dax, koji u ruci nosi sunce

Prošlo je previše vremena otkada je ostavio trag na mom srcu. Gotovo da se više ne sjećam te subote u ranoj jeseni kada je njegovo postojanje dotaklo moje. Često volim reći da je došao s kišom, a da je sa sobom donio sunce. Donio je injekciju optimizma koja mi je tada bila potrebna. Njegov dolazak nije bio ništa spektakularno, no potakao je niz promjena koje su moj život učinile puno boljim. U jednu ruku, unijele su u njega svrhu.

Taj dečko, kojemu sam ukrao nadimak (iako je otprije bio moj, no iz drugih razloga), bio je tek jedan od onih osoba koje sretnete jednom ili dvaput u životu, a koje se više nikada ne pojave, no čije postojanje ne možete izbrisati jer su u tom prekratkom vremenu ostavili neizbrisiv trag. Bio je to Dax – dečko koji je hodao sa suncem u jednoj ruci, a srcem u drugoj.

Godinama me jesen podsjećala na njega. S prvim laganim kišicama uvijek bi iz podsvijesti izronilo sjećanje na onu neurednu bradicu i široki osmijeh. Na čistoću duše i dječački pogled na svijet – na sve što sam kod njega zavolio. Znao sam zamišljati kako bi izgledao naš ponovni susret; bi li opet došao po kiši, bismo li mogli jednostavno nastaviti tamo gdje smo stali?

U određenim sam trenucima čak i priželjkivao njegov dolazak, nadajući se da će možda postati trajnim dijelom mog života, dok bih ga u drugim potpuno smetnuo s uma. Bio je tek stranac kojega nikada nisam upoznao. Stranac kojega nikada neću zaboraviti. S vremenom sam sve rjeđe mislio na njega, prisjećajući ga se tek u jesen, kada bi sitne kišne kapi udarale po prozoru. Postao je tek odjek u daljini. Udaljeno sjećanje kojemu su hladne kapi jesenje kiše razmazale konturne linije.

Sve dok jednog jutra, gotovo deset godina od tog našeg prvog i jedinog susreta, nije stigla jedna poruka. U Zagrebu je, na svega nekoliko dana. Javio se samo da pozdravi i ostavio otvorenu mogućnost za kakvu kavu ili piće ako uspijemo uskladiti rasporede. S nevjericom sam promatrao mobitel, iznova čitajući poruku, pokušavajući se sjetiti tko je taj Darko koji mi piše… Već sam mislio upitati nije li pogriješio broj. Nešto mi je na tren odvuklo pažnju. Nešto izvan ureda. Vani, na hladnoći prvog pravog jesenjeg pljuska. Ošinulo me. Toliko snažno, da je trebalo nekoliko trenutaka da se priberem. Darko. Darko koji nije Darko, već Dax. Onaj stari, gotovo zaboravljeni Dax. Moj Dax.

Vrijeme se rasteglo poput žvakaće gume među prstima djeteta. Kišne kapi su usporile, vjetar utihnuo. Ponovno sam imao devetnaest godina i bio sam tek došljak u ovaj grad kojega danas zovem svojim domom. Bio sam zbunjen. Nekako sretniji no danas, ali u isto vrijeme i beskrajno tužniji. Bio sam sâm na svijetu, bez ikoga koga sam istinski mogao zvati svojim. Osim njega. Iako smo podijelili tek jednu šalicu ne odviše dobre kave, bio je netko koga ću zauvijek zvati svojim.

Jedan pogled bio je dovoljan da me potpuno razoruža, da me nagna da spustim sve zidove koje sam godinama gradio. Bio je poput junaka iz bajke koji srlja na zidine dvorca jer je naumio pobijediti kakvu neman ili poraziti zlotvora. Taj sjaj u očima bio je utjeha u nadolazećim noćima. Bio je simbol nade, vjera da još uvijek postoje ljudi koji čuvaju čistoću svoje duše.

 

Iako je bio stariji od mene, bio je dijete. Bio je ono što svi priželjkujemo, mada si to tek rijetki priznaju. Ne, on nije odrastao. Nije dopustio da ga svijet u kojemu živi iskvari. Stvorio je neki svoj svijet, zbilju u kojoj uvijek može biti ono što zaista jest, ono što je želio biti, a želio je ostati zaigran i uvijek nasmiješen.

Pitam se ponekad je li samo na mom srcu ostavio neizbrisiv trag ili su pak i drugi uvidjeli koliko je poseban. Kolike je još živote uljepšao svojim postojanjem? Tim predivnim očima, koje su parale i najtamniji veo, prostrt preko umova onih koji su počeli gubiti nadu.

Pitam se što će me dočekati kada ga ponovno ugledam. Hoće li to biti isti onaj Dax koji me toliko očarao? Je li se promijenio? Je li ga svijet uspio pogaziti? Ne, on je Dax. Uvijek će biti baš onakav kakvog sam upoznao. Znam to.

Volio bih da se trajno nastani u mom životu, no znam da se to neće dogoditi. Jedan je od onih koji ne mogu mirovati, koji žive stalnu promjenu. Zato mi je posebno drag. jer je nepredvidljiv, poput vjetra. U jednom je trenu tu, a već u sljedećem zagrize za neku novu pustolovinu.

Čini se da će uvijek doći s kišom. Tom dosadnom jesenjom kišom. Kada se nebo zacrni, kada sunce zađe za tmurne oblake. Onda, kada stvari krenu nizbrdo, kada se nade počnu gasiti – doći će netko tko u jednoj ruci nosi sunce, a u drugoj svoje srce. Doći će taj moj Mali Princ. Samo da me podsjeti što život zapravo jest.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Suze

Ovaj život, što sam ga do sada proživio, donio mi je mnogo zaista divnih uspomena. Donio mi je neka zaista divna sjećanja, koja često izviru iz podsvijesti i uljepšaju mi dokona popodneva. Neka od njih izrone kada im se najmanje nadam, no kada ih najviše trebam. Jave se u crnim trenucima malodušnosti samo da bi me iz njih izvukla. Ta sjećanja, ti spomenici najljepšim iskustvima i savršenim danima, koji sada pripadaju prošlosti, nešto su najvrijednije što posjedujem. Nešto što mi nitko nikada neće moći oduzeti.

Danas nažalost neću pričati o njima. Danas pričam o nekim drugim sjećanjima. O onima koja nisu toliko lijepa, koja znaju biti zaista bolna, no koja su me u istoj mjeri izgradila, koja me i dan danas definiraju.

Ne postoji mnogo trenutaka koji su kao oštricom urezani u samo moje postojanje. Takvih je tek nekoliko, no svako predstavlja lekciju i orijentir koji je u određenoj mjeri odredio kojim ću putem u životu dalje krenuti.

Jedno od prvih žarkih sjećanja seže u moju sada već daleku prošlost. Bio sam tek dječak, od šest ili sedam godina, kojega je nešto u danu rastužilo. Ne sjećam se više što je to bilo, mada negdje u izmaglici titra silueta starijeg čovjeka koji se istresa na mene zbog nečega što sam učinio. Riječi koje mi je uputio bile su pune bijesa i ljutnje. Ne prema meni, no ja sam naišao u za njega pravom, a za me krivom trenutku, pa je na mene sasuo svu zlobu koje se nekako morao riješiti.

Reagirao sam kao što bi reagiralo svako drugo dijete. Rasplakao sam se. Dugo su niz moje obraze klizile suze. Pratili su ih jecaji koje sam nastojao zatomiti u grlu – bezuspješno. Prišla mi je tada jedna gospođa, otprilike istih godina kao i čovjek koji me rasplakao. Sjećat ću je se kao dame koja je uvijek odviše pažnje poklanjala svom izgledu, što je ponekad izgledalo pomalo groteskno. Godinama je gradila imidž gradske dame, koji se gotovo nikada nije uspio sljubiti s njenom osobnošću, ali to ću shvatiti tek u godinama koje slijede.

Rekla mi je nešto što još uvijek pamtim, iako se toga već odavno ne držim. Obratila mi se s visoka, hineći brižnost majke dok je u stvari pokušala ostaviti dojam daleko bolje, čvršće i važnije osobe nego što je bila. Rekla mi je da ju je njena majka naučila jednu veliku stvar – da nitko na ovome svijetu ne zaslužuje naše suze, da ni zbog koga nije vrijedno plakati.

Posramljeno sam oborio pogled prema podu, krišom obrisao suze, a jecaje ugušio u dubini grla. Okrenula se i otišla, pridružila se grupi iz koje se maloprije odvojila, spremna proširiti kakav novi trač ili ismijati nekog tko je već bio na tapeti.

Zapamtio sam te rečenice kao istinu samu po sebi, kao aksiom koji se ne dokazuje. Često sam mu se vraćao u godinama koje su dolazile, trudeći se ostajati jak kada bih najradije zaplakao iz dubine duše. Govorio sam sebi da su suze rezervirane za slabiće, da uplakana lica razotkrivaju one klonule duhom, one jalova karaktera. Govorio sam si to često, jer sam često imao potrebu zaplakati. I gotovo nikada nisam. Jer nitko nije zavrijedio moje suze.

Tek mi je pred nekoliko godina postalo jasno – ili bolje rečeno: konačno sam to uspio priznati sebi samome – da je gospođa koja mi je pružila savjet zapravo na pladnju servirala laž. Jer jedna osoba je ipak zaslužila moje suze, a ta osoba sam upravo ja. Sjetio sam je se nedavno i sve što sam osjetio prema njoj bilo je ogromno žaljenje. Jer vjerujući u svoju snagu i važnost svoje pojave, nikada nije spoznala koliko suze znače u životu.

Gotovo nikada ne plačemo zbog drugih. Da, plačemo jer su nas povrijedili, jer su nas izdali, ostavili ili izvrgnuli ruglu, no u prvom redu plačemo zbog sebe. Jer su suze jedan od rijetkih načina kojim si možemo olakšati patnju. Te slane kapi koje nam se spuštaju niz obraze imaju neobičnu moć da isprazne dušu od nakupljene boli i donesu mir. Ne odjednom i ne preko noći, no suze će ipak donijeti olakšanje.

Samo onaj koji je u životu istinski propatio zna cijeniti olakšanje nakon proplakale noći. Jer bol, koja je te noći izašla kroz suze, u protivnom bi ostala zarobljena u srcu. Takva bol s vremenom izjeda, željeli mi to ili ne. Krade komadiće duše. Dan po dan. S vremenom nas otvrdne. Pretvori u spodobe koje nose svoje profinjene sakoe i skrivaju lice iza debele maske hladnog izraza lica i usiljenog osmijeha. Bol iza te maske ostaje stvarna i ne, s vremenom neće izblijediti. Zauvijek će ostati u tom srcu u kojemu si je pronašla dom i ohladiti ga, pretvarajući mu otkucaje u jedva čujne trzaje.

Moć plakanja nam je dana s razlogom. Kažem moć, jer je to mehanizam pomoći, a ne odlika slabosti. Nisu slabi koji zaplaču iz bijesa, već oni kojima je stalo. Suze nisu znak slabosti, o ne – one su znak da osjećamo. Znak da u nama srce još uvijek silovito kuca. Da se imamo za što boriti i da smo prije svega, vjerni sebi.

Oni koji ne plaču, koji nikada nisu, koje su uvjeravali da suze ne treba pokazivati, kojima su pokazali da su suze nešto čega se treba stidjeti – ti ljudi neće otkriti ni istinsku sreću. Jer srce u kojem se nastanila bol, jer iz našeg tijela nije izišla na vrijeme, ne može biti istinski sretno. Može samo stvoriti privid sreće – tu masku, tešku fasadu od šminke, koja će neke i zavarati. Mene neće. Jer ja znam zašto su mi na poklon dane suze.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments

Nenaplaćeni dug

Teške kišne kapi još su jednom pokucale na krovni prozor. Isprva tek stidljivo – jedan tupi udarac kojega je pratio drugi, nešto slabiji. Zatim treći. Četvrti, peti, šesti. Kucanje se pretvorilo u rominjanje koje je uskoro preraslo u skladbu kakvu samo Jesen može skladati.
Okrenuo je jastuk i povukao deku koja mu je skliznula s trosjeda. Zatvorio je oči upijajući taktove kišne simfonije s kojima će ispratiti ovaj dan. Svijeća na stolu mirno je gorila oživljavajući sjene na zidovima. Znao je da ovaj dan jednom mora doći. Kao i svake godine, još jednom sve kreće ispočetka. Još jedan kraj dolazi, još će jednom lišće otpasti s drveća.


Kiša je neumoljivo tukla u prozore. Zvuk koji na mnoge djeluje smirujuće u njega je unosio nemir. Znao je da pokušava ući. Kako je vrijeme prolazilo, tako su udarci postajali sve jači. Dobivali su na snazi, počeli su pokazivati neobičnu žestinu, nešto što za Nju nije uobičajeno. Jer ona je poput proljeća – nježna, blaga. Približava ti se polagano, nježnim korakom, trudi se da ju u početku uopće ne primijetiš. U trenutku kada je konačno primijetiš shvatiš da je ovdje već danima, da ti se još jednom prišuljala s leđa i da je vrijeme da se jakna izvadi iz ormara kamo je bila pospremljena onda kada je zima konačno odlučila popustiti.
Zašto je onda toliko silovito pokušavala ući u njegov stan? Zašto je svijeća odjednom postala nemirna, a sjene na zidovima podivljale? Zašto su se uporno pokušavale razbježati, nestati u mračnim kutovima predsoblja? Zašto su se gotovo manično pokušavale otrgnuti od plamena koji ih je stvorio, koji ih održava na životu?


Znao je on zašto… Ostao je dužan nešto, a Ona uvijek naplati svoje dugove. Ništa se na ovome svijetu ne dobiva besplatno. Sve ima svoju cijenu, svi dugovi prije ili kasnije dođu na naplatu. Ona je svoj odlučila naplatiti večeras.
Navukao je deku preko glave, začepivši pritom rukama uši. Nije pomoglo. Kiša je i dalje odzvanjala u njegovoj glavi. Da… u glavi. Nije to više bio zvuk koji dopire izvana. Ne, ovaj se rađao u njegovim mislima. Topot je bio uporan, dosadan i unosio je u njega nemir. Izgleda da danas „ne“ neće prihvatiti kao odgovori.
Strgnuo je deku sa sebe, ustao i primakao se balkonskom prozoru. Ruka položena na kvaku oklijevala je. Još uvijek može odustati. Može se vratiti u krevet i još jednom pokušati zaspati. Ne, neće uspjeti. Više ne može bježati od toga. Odškrinuo je prozor tek centimetar ili dva, a hladan, vlažan zrak koji je istog trena našao svoj put u njegovo toplo utočište ispunio ga je jezom.


Zapuh koji je donosio mnoštvo kapljica širom otvori prozor, a sobu ispuni hladnoća. Svaka dlačica na tijelu nakostriješi mu se od vlažnog zraka, a svijeća koja je svojim plamenom sobu ispunjavala toplim nijansama ugasi se. Stajao je potpuno mirno dok u jednom trenu nije shvatio da se trese. Ne, nije mu bilo toliko hladno. Nije mu u posjet došla kraljica hladnoće. Ova, koja mu sada stoji na pragu toplija je od nje, nekako ljudskija. Ipak, ona za sobom uvijek dovuče sjetu. Dovuče hladnoću umirućih ideja i propalih snova. U stopu je uvijek prati žaljenje, ali i mirenje sa sudbinom koju je nemoguće izbjeći.
Prošle godine odnijela je nešto što nije trebala. Odnijela je, jer ju je zamolio. Jer je to sjećanje, kojega se svim silama pokušavao riješiti, uzrokovalo nepojmljivu bol. Bol koja ga je gotovo uništila. Zato je odlučio pogoditi se s Njom. Odnijet će u zaborav to beskrajno tužno sjećanje, ali će odnijeti i jedno po njenom izboru. To je bila njena cijena. Jedno dobro, za jedno loše. Jedan trenutak iskrene sreće za jedno slomljeno srce.


Nije to bila najbolja pogodba kojoj se mogao nadati, no bila je realna i djelovala je fer. U trenutku kada se pogodio znao je da će požaliti, no tada bi učinio sve, ali sve, samo da uplovi u mirnu luku spokoja.
Odnijela je što je trebala. Ono što je željela nije. Jer, cijena je ipak bila previsoka. Nije se mogao odreći sjećanja koje je odabrala. Jer odabrala je najsretniji trenutak njegova života. Cijenu po vrijednosti jednaku onome što je odnijela. Uspio Joj je pobjeći, jer zima je već kucala na vrata, pa je Njen odlazak bio neminovan. Bio je miran gotovo godinu dana. Mislio je da je gotovo, da će konačno sve biti u redu. Međutim, Ona svoje dugove uvijek naplati. Danas, kada je došlo vrijeme za Njen povratak, došla je naplati dugovanje. Danas je ne može izbjeći. Nema se gdje sakriti, niti je opet može prevariti. Može se samo nadati da neće boljeti.


Hladnoća ga obavija gotovo kao da ga prima u zagrljaj. Kiša mu se uvlači pod kožu i pronalazi put do skrivenih sjećanja. Ruje mu po glavi tražeći ono po što je došla. Opire se, iako zna da to nema smisla. Ne može si pomoći, ipak pokušava spasiti ono najvrjednije što ima. Jača je od njega i u konačnici pronalazi ono po što je došla.
Dug je konačno naplaćen, svi su računi izravnati. Odlazi, kako je i došla – šapatom kišnih kapi koje sviraju na prozoru. Ostaje sam, a svijeća ponovno gori. Kao da se ništa nije dogodilo. Ali dogodilo se. Što? Ne zna, ne sjeća se.

U izmaglici mu titra spoznaja da ga je posjetila stara prijateljica, no i ti tračci sjećanja na Nju blijede svakom sljedećom minutom. Vraća se na trosjed ne sjećajući se zašto je s njega uopće ustao.
Sve što osjeća je praznina. Svjestan je da nešto nedostaje, no ne može se dosjetiti što. Nešto vrlo bitno. Nešto njegovo. Nešto.

Facebook Comments

Svijet sjena

Čemu da se nadam, kada na ovome svijetu sve manje stvar ima smisla? Čemu da se nadam, kada ovdje, na ovome prljavome mjestu kojega danas nazivamo svijetom gotovo da ne možeš preživjeti bez da besramno uprljaš ruke?

Mogu li danas, u ovom modernom vremenu koje nam na pladnju servira sve što poželjeti možemo samo kako bi nam već u sljedećem trenutku to isto oduzelo, ostvariti sebe, nadati se da ću se jednoga dana moći zvati „čovjekom“?
Kako za sebe mogu reći da sam častan i čist, kada živim u svijetu u kojemu se ne možeš pomaknuti s mrtve točke ako nisi spreman zaroniti u kaljužu truleži stvorenu od zadnjih ostataka čestitosti? Kako? Kako mogu živjeti u ovome svijetu, kada ništa u što vjerujem u njemu nije sadržano?

Mogu li očekivati da ću u životu išta postići kada imam tu manu da nisam sposoban probijati se do cilja zadajući drugima smrtne udarce? Kada mi se želudac okreće na samu pomisao o gaženju leševa palih od moje ruke, sve samo da bi došao do cilja?
Što će se dogoditi ako u jednome trenu posustanem, ako dopustim ovom iskrenutom svijetu da me sažvače i proguta, a zatim ispljune kao gotovi proizvod modernog življenja? Ako postanem jedan od onih koje ne mogu pogledati u oči jer u njima nema ni istine ni ljepote, već samo praznina pohlepe i zavisti, hoću li si ikada moći oprostiti?

Želim li doista uspjeti u ovoj kaljuži, jer što je ovdje uspjeh doli pogaziti sve principe koji me održavaju na životu? Želim li učiniti išta što će u ovom svijetu ostati zapamćeno? Što bi takva djela govorila o meni? Bi li mi služila na ponos? Ili bi tek bila dokaz da sam baš poput svih drugih – spreman samome sebi lupiti šamar, ako je cijena dovoljno visoka? Jer kažu da svatko od nas ima cijenu. Nije pitanje može li se nešto kupiti, već za koliko. Kolika je onda moja cijena? Koliki je to iznos za koji bih pogazio uvjerenja i okrenuo se ogavnom, no lakšem putu?

Zašto se uopće truditi kada ovome svijetu ne mogu ponuditi ništa što se u njemu cijeni, ako je to uopće izraz koji još uvijek nešto znači. Zašto dati svijetu dio sebe, kada je jedino što od njega dobijem tek bolni šamar svaki put kada pokušam igrati pošteno?

Moja pravila ovdje ne vrijede. Moji ideali, moja uvjerenja predmet su sprdnje i zloslutnih podsmjeha. Stoje izvješeni na stupu srama dostupni svima da ih pljunu. Osuđen sam na pripadanje ovom svijetu izokrenutih vrijednosti u kojem vlast može pripadati samo onome koji je savjest pokopao u duboku, mračnu raku i odlučio zaboraviti da je ikada postojala.
Susrećem takve ljude svakodnevno i pitam se kako mogu živjeti takve živote. Isprazne i nakaradne. Živote kojima vlada tek jedna jedina želja – biti na vrhu. Ne zato što s vrha možeš učiniti nešto od čega će svi imati koristi, već zato da bi tebi bilo bolje. Jer kada si na vrhu, ili barem negdje u blizini istog, imaš moć i imaš utjecaj – dva alata potrebna za ostvarenje svih želja koje su kroz godine rasle.

Sredstva kojima ćeš ih ostvariti ovdje nisu predmet suda. Iako se svi načelno zgražaju nad nečovječnim, sebičnim, pokvarenim i neetičnim činovima, istina je da su na njih navikli. Zgražanje je tek usputna aktivnost koja je dovoljna da se opravdaju pred odrazom u ogledalu, da se uvjere kako u njima još uvijek ima čovječnosti. A isti su kao svi drugi…Tron je tek preslika najnižeg staleža. Zgusnuta, kondenzirana i pročišćena slika društva kojim vlada.

Često se pitam hoće li se svijet ikada promijeniti. Hoće li za me i meni slične ikada u njemu biti mjesta. Hoće li se naš glas ikada čuti, hoćemo li ikada uspjeti promijeniti nešto? Bar poneku sitnicu, možda bi i to bilo dovoljno. Tek malo zaljuljati ovaj pokvareni svijet koji se urušava pod samim sobom. Pogurati ga dovoljno da ga izbacimo iz ravnoteže, da se karte koje grade kule počnu urušavati. Možda bi tada stvorili temelje pravednog življenja. Možda…

No zašto se uopće truditi, kada drugima očito ovakvo postojanje odgovara? Zašto inzistirati na promjeni kada promjenu očito nitko ne želi?
Zbog uvjerenja. Zbog ideala. Zbog nepodnošljive boli koju ovaj svijet u meni hrani. Zato što je to pravi put, zašto što svim srcem osjećam da svijet nikada nije trebao postati ovo što je danas. Zato što znam da se ovo nije smjelo dogoditi. Zato što znam za bolje mjesto i bolji život. Znam da ovo nije ono što su naši preci zamisli. Ne, ovo ne može biti put koji nam je predodređen.

U ovom je svijetu nešto pošlo grozno ukrivo. Ne znam kada i ne znam gdje, no ovaj svijet ne bi smio postojati. Nikada nije bio u planu. Ovo mora završiti, ovo se više ne smije događati. Ovaj pokvareni plan mora propasti. Novo jutro mora svanuti.

Facebook Comments

Kraljici zlobe

Jesi li ikada zastala na tren i razmislila o riječima koje izgovaraš? Jesi li i u jednom trenutku pomislila da se to što imaš za reći može izreći i drugačije? S manje otrova? Manje bolno? Manje oštro? Naravno da jesi… I naravno da to ništa nije značilo.

Jer, zašto bi bila pristojna, suzdržana i prije svega, čovječna, kada na raspolaganju imaš riječi – to toliko moćno oruđe, koje je u stanju prenijeti ne samo tvoje trenutno raspoloženje, već i sve emocije koje se skrivene vrtlože u glavi, namjere i sugestije. Znam, prošlo je već mnogo vremena otkada si shvatila koliko toga mogu postići izgovorene riječi. Naučila si tu lekciju vrlo dobro, a sada ju svakodnevno primjenjuješ.

No znaš što, naučila si tek pola lekcije. Naučila si da izgovorena riječ vrlo lako može povrijediti čovjeka, da ono što izgovoriš ostavlja tragove na našoj koži, da će ti pomoći da se domogneš cilja i da će ti od zadanih udaraca narasti ego. Zato si tu prljavu taktiku biranja najgorih izraza kojih se možeš sjetiti i prisvojila kao svoje oružje izbora. Međutim, drugi dio lekcije tebi je ostao skriven.

Dopusti, da ti kažem što to u svim ovim godinama sijanja otrova nisi bila u stanju shvatiti.

Svakog puta kada nekome naneseš bol, uprljaš ruke. Bilo to svjesno ili ne, sasvim je nevažno, jer nanesena bol ostavlja posljedice. Svaka izgovorena riječ nosi određenu težinu. Nosi poruku. Onu koju želiš da prenese, ali i onu koju nosi neovisno o tome željela ju ti prenijeti ili ne.

Znaš, sve što izgovoriš stvara sliku o tebi. Svaka dobra riječ, izraz suosjećanja ili razumijevanja osvjetlat će ti lice, isto kao što će uvreda i nepromišljene izjave isto zaviti u tamu. Tvoje lice gotovo da se više i ne vidi, jer nikada nisi bila u stanju izreći nešto lijepo.

O ne, ti nikada nisi bila u stanju izreći nešto lijepo, bar ne zato da bi pohvalila nekoga. Takve si riječi izgovarala samo kada bi njima sebi mogla priskrbiti nešto. Na žalost, takvim su činom sam riječi izgubile smisao. Ti, koja si se mogla uzdignuti jedino tako da pogaziš druge, nikada nećeš razumjeti što zaista znači izboriti se za sebe i zaslužiti nešto. Jer gaženje drugih i hodanje preko leševa nije borba – to je pokolj. Nepravedan i kukavički, nedostojan onoga koji sebe zove čovjekom.

Zato me zapravo i ne čudi količina žuči koju svakodnevno prosipaš na druge, jer, gotovo da ti je postala navika svakome koga susretneš uručiti tu nezaboravnu vizit-kartu koja će ih zauvijek podsjećati na tebe. Bol i zgražanje koje tvoj prolazak kroz nečiji život uzrokuje stalni su podsjetnici koji uvijek ostaju uz nas. Nauče nas, na najteži način da ti se ne smije vjerovati i da nije dobro nalaziti se u tvojoj blizini.

Znaš, kada sve ovo jednom završi, ja ću i dalje biti onaj koji jesam – ponosan i uspješan, nasmijan i spreman pomoći. Optimist koji će i dalje nastojati u svakome vidjeti dobro, mada mu se uporno servira ono loše. Imat ću još koji ožiljak više  – posljedice tvojih teških riječi kojima si pokušala umanjiti moju veličinu kako bi ti izgledala jača. Jer ipak, ti si ona koja stoji iznad mene i koja vuče konce, no ni to nije dovoljno da me slomi.

 

Vidiš, takvi kao ti me ne mogu slomiti. Osobe koje su do srži zle naučiš prihvatiti takve kakve jesu. Jednom kada prihvatiš da netko nije u stanju činiti drugo doli zlo, on na tebe više ne može utjecati. Jer na svaku njegovu uvredu, na svako podbadanje i udarac ispod pasa samo se nasmiješ. I upitaš je li to najbolje što može. Je li to najniže što se usudi udariti.

Časna osoba nikada si neće dopustiti nečasne udarce, nikada neće udariti ispod pasa. Tvoji udarci više govore o tebi nego o osobi koju udaraš. Tvoj iskvaren jezik omča je koja ti se svakim danom sve više steže oko vrata.

Zato te zapravo, žalim. Ne mrzim, niti ti želim zlo. Žalim što ne znaš živjeti drugačije, što je jedini stil koji poznaješ nanošenje boli drugima misleći da pritom sebe činiš većom. Sve će ti se to jednom vratiti. Svaka izgovorena riječ

Jednoga ćeš dana shvatiti da stojiš na vrhu do kojeg si se sama dovela. Shvati ćeš tada na tome vrhu stojiš sama, bez ikoga da ti čuva leđa ili da ti pak pruži ruku. Pogledaš li pritom u svoje noge, uvidjet ćeš da stojiš na hrpi leševa. Istih onih koje si pogazila da dođeš do vrha. Prepoznat ćeš u njima lica ljudi koji su te okruživali, jer svi su oni predstavljali prepreke kojih si se jednako rješavala.

Bit ćeš sama sa svojim djelima. I posljedicama svojih riječi. Bit ćeš na tronu. Hoćeš li tada shvatiti kakvo si to kraljevstvo stvorila? Čime to vladaš? Hoćeš li se prozvati kraljicom? Čega? Ničega osim hrpe leševa….

Facebook Comments
error: Content is protected !!