Bi li bio ponosan na mene, iako nisam postao ono što si htio?
Znaš, toliko ti toga poželim reći. Sada, kada je kasno. Sada, kada ti više ništa ne mogu reći. Danas pogotovo, na ovaj datum. Želim ti reći da te konačno razumijem. I da ti je oprošteno. Konačno ti mogu reći da je gorčina, godinama nastanjena u mom srcu, isparila. Otopila se, razrijedila i konačno nestala. Gorčina koja je rasla godinama. Potiskivao sam je duboko u sebi, nastojeći utopiti je u crnim tamnicama zaborava. Nikada mi to nije u potpunosti uspjelo jer gorčine se ne možeš tek tako riješiti. Nastojiš ju zatomiti, ali ona je uvijek tu, skrivena u nekom prikrajku. Uvijek…
Rođen u središtu oluje
Rekla mi je da sam rođen u središtu oluje… Tu jednu, jedinu rečenicu, izrekla je nakon duge šutnje za koje sam plovio beskrajnim prostranstvima njenih tamnosmeđih očiju. Nisam razumio što mi pokušava reći. Nisam se ni trudio razumjeti. Bio sam previše zaokupljen činjenicom da više ne moram odvraćati pogled u stranu kada se njene oči susretnu s mojima. Obično su drugi bili ti koji bi skretali pogled u stranu kada nam se oči sretnu, ali ja sam bio taj koji nije mogao izdržati njen pogled. Sve do sada – do ovog presudnog trenutka. Bio sam toliko ponosan na sebe i…
Dax, koji u ruci nosi sunce
Prošlo je previše vremena otkada je ostavio trag na mom srcu. Gotovo da se više ne sjećam te subote u ranoj jeseni kada je njegovo postojanje dotaklo moje. Često volim reći da je došao s kišom, a da je sa sobom donio sunce. Donio je injekciju optimizma koja mi je tada bila potrebna. Njegov dolazak nije bio ništa spektakularno, no potakao je niz promjena koje su moj život učinile puno boljim. U jednu ruku, unijele su u njega svrhu. Taj dečko, kojemu sam ukrao nadimak (iako je otprije bio moj, no iz drugih razloga), bio je tek jedan od onih…
Dah vjetra
Stojim na vjetrometini života. Ponosno, uzdignuta čela. Pogled mi se gubi negdje na horizontu. Ovdje, na litici, na samome rubu poznatog mi svijeta, zastao sam da osluhnem što mi svijet ima za reći. Došao sam do samoga kraja svega što mi je poznato. Postigao sam sve što sam mogao, dogurao dalje no što su drugi stigli, i sada – stojim. Preda mnom se prostire nepregledno plavetnilo, šum udaljenih valova zvonko pjevuši, a glasniji od njega samo je huk vjetra koji dopire meni s leđa. Spušta se s planina po kojima sam se i ja jednom penjao. Poznajem ga, sreli smo…
O prolaznosti
Nisam potpuno siguran što radim ovdje, na ovome mostu. Lutao sam gradom bez nekog određenog cilja. Bio mi je potreban odmor. Od svijeta, od ljudi, od samoga sebe. Nije me bilo pretjerano briga kuda idem i hoću li nekamo stići; jednostavno sam – šetao. Ne znam kako sam došao do njega, nije to bio put koji inače prijeđem kada trebam razmisliti, jednostavno su me noge dovele ovdje. Mrak se već polako počeo spuštati, a ja sam zastao na tom neobičnom, prilično starom mostu i spustio pogled. Ispod mene teče rijeka, koju sam nebrojeno puta prešao gotovo ne obazirući se na…
Šapat pustinje
Zadnje, sada već oslabljene zlatne zrake pozdravljaju još jedan dan na izmaku. Žuti disk svakom je sekundom sve više crven, dok polako nestaje za horizontom. Taj cijeli svemir nijansi na prijelazu iz žute u crvenu razlit će se po pijesku koji me okružuje. Eksplozijom toplih tonova oprostit će se od ovog svijeta, gotovo kao da želi stvoriti spektakl po kojemu će ga svi pamtiti. Do sutra, kada sve kreće iz početka. Vrijeme je da za danas napusti pozornicu, no prije toga će pripremiti nebeski svod za neku drugu predstavu, s nekim drugim licima. Zrake, koje, prelijevajući se iz minute u…
O jednom Daxu, koji je došao s kišom
Sjećam se da je došao s kišom. Pratile su ga guste, sitne kapi, one prve jesenje, dosadne, umorne kiše. Kasnio je, što mu je bio običaj. Čekao sam. Stajao sam tamo na Trgu, negdje pored konja, nervozno pogledavajući na sat. Bez kišobrana. Izlazeći iz stana, pogrešno sam procijenio guste oblake, ustvrdivši kako danas kiša ipak neće padati. Pogriješio sam. Nema veze, ionako ne pada baš tako jako. Zapravo, godilo mi je. Sitne kapi koje ti se zabijaju u lice ponekad znaju donijeti toliko potrebno olakšanje. Ta godina, koja je sada miljama daleko, bila je izuzetno teška. Godina je to u…
Istina o zvijezdama
Bila je ponešto neobično dijete. Bila je istovremeno i sasvim obična. Morile su je sitne svakodnevne brige, baš kao i svakog drugog desetogodišnjaka. Nije voljela biti zatvorena unutar četiri zida, niti je voljela kišna popodneva, koja su onemogućavala boravak na svježem zraku. Voljela je vrijeme provoditi u društvu svojih vršnjaka, no često bi je rastužio nedostatak mašte u njihovim glavama, kao i manjkavost njihova srca da osjete ono što izmiče očima. Proći će mnogo godina prije no što uspije riječima izreći ono što je oduvijek znala – da sve ima svoju svrhu i da svaki čovjek ima svoje mjesto pod…