Odložene misli

O jednom djetinjstvu

O jednom djetinjstvu

Nedjeljne popodnevne šetnje jedan su od mojih rituala. Obično nakon ručka malo prilegnem pa, u zimskim danima dok još uvijek ima sunca, obučem jaknu, na glavu nataknem kapu i sa slušalicama u ušima krenem. Obično prošećem kroz grad pa skrenem u neki od parkova, ili pak produžim prema Savi i nastavim uz nasip sve dok ne padne mrak. Tako sam i danas krenuo iz stana spremajući ključeve u džep i paleći glazbu na mobitelu. Sunce je još uvijek sjalo, a lagani je povjetarac svojom hladnoćom nagovještavao da ona prava zima više nije daleko. S rukama u džepovima, prešao sam ulicu…

Pronaći sebe u očima stranca

Pronaći sebe u očima stranca

Konobar me prenuo iz usputnog sanjarenja, upitavši me, na prilično škripavom engleskom, što želim popiti. Veliki macchiato – ono što uvijek pijem. S toplim ili hladnim mlijekom? S toplim, naravno. Kakvo je to pitanje?! Kako netko može piti hladnu kavu? Hladna kava za mene nije kava, to je nešto što je dobro samo za izliti u slivnik. Kiselo se nasmijao i udaljio, zapisujući narudžbu. Trebalo mu je dobrih desetak minuta da donese tu jednu šalicu koju je pratila čaša s vodom. Zahvalio sam, platio i pustio ga da produži. Istresao sam u napitak vrećicu šećera, promiješao i otpio dugačak gutljaj.…

Čovjek s margine društva

Čovjek s margine društva

Kada god okrenem glavu i pogledam unazad, u te minule godine mojeg ne previše dugog života, jedna stvar uvijek postane jasna – ja nikada nigdje nisam pripadao. Uvijek sam bio drugačiji, uvijek sam visio. Ili pak stršao. Uvijek sam bio onaj koji je želio učiniti ispravnu stvar, uvijek sam nastojao činiti dobro. Nisam bio od one vrste koja je dolaskom na studij u Zagreb odjednom pokidala lance roditeljskog sputavanja njihove slobode i kreativnosti, kako su neki to voljeli reći. Nikada vjerojatno ni neću pripadati. Ima nas takvih, koji se nikada nećemo uklopiti u grupice koje se formiraju, žive neko vrijeme,…

O peru i trenutku vječnosti

O peru i trenutku vječnosti

Kasno jesenje poslijepodne. Sunce je već na zalasku, narančastocrveni tonovi se razlijevaju ulicom kojom prolazim. Na putu sam s posla, idem prema toplom stanu. Prohladno je. Dlanove sakrivam u dubinama džepova tanke jakne, dok mi dah tu i tamo zamagli naočale. U ušima mi odzvanja melodija nekog starog hita… Tada se prvi put dogodilo. Maleno je pero proletjelo zrakom, zaustavivši se, tek na tren, ispred mog lica. Zadržalo se dovoljno dugo da ga mogu promotriti, no ipak prekratko da bih ga mogao dohvatiti. Bio je to prvi od mnogobrojnih trenutaka koji će se razvući poput žvakaće gume, koji će potrajati…

O njoj, koja nije naučila živjeti

O njoj, koja nije naučila živjeti

Zatekao sam je na klupici, lica zabijenog u dlanove. Gotovo je ne primijetih, no odali su je odviše glasni jecaji. Noga mi automatski zastane, dok mozak odlučno šalje poruku kako želi bez zadržavanja produžiti. Noga djeluje instinktivno i odlučim je u ovome slučaju ignorirati. Jer poznavao sam je, a to znači da sam znao i zašto plače. Također, znao sam i kako plače. Kako? Da, znao sam kako plače. Nije to bilo plakanje iz frustracije ili nemoći niti je to bilo očajno plakanje zbog nagomilane tuge. Bile su to suze koje su tekle da bi privukle pažnju, da bi naivni…

O prirodi čovjeka

O prirodi čovjeka

Čovjek nije rođen da bi bio sam. Čovjek ne može opstati sam. Iako se rađa sam, predodređen je da kroz odrastanje pronađe svoje mjesto u društvu, da se u njega uklopi, da u njemu pronađe svoju svrhu. Čovjek je jak samo dok pripada nekoj skupini, dok je dio veće cjeline, dok zna svoje mjesto i, s obzirom na njega, svoje zadaće, obveze i ciljeve. Čovjek koji je izoliran, ostavljen ili napušten nikada neće ostvariti svoj puni potencijal. Ne, uvijek će nešto nedostajati, jer biti čovjekom znači između ostaloga i biti okružen drugima sličnim sebi. Čovjek se nikada ne definira kao…

Pukotine sreće

Pukotine sreće

Ne želim zatvoriti oči. Želim gledati! Želim vidjeti. Želim doživjeti ovaj svijet i svaku njegovu sitnicu. Svaku sitnu radost i svaki sretni trenutak. Sve to želim. Ne želim ništa propustiti. Toliko toga imam za vidjeti, toliko iskustava želim proživjeti. Toliko mnogo ljudi za susresti i ponešto od njih naučiti. Želim šetati Savskim nasipom dok Sunce polagano pada za horizont. Želim ispijati beskonačne kave i popiti previše piva zato što je društvo u kojem ih ispijam toliko ugodno da smo zaboravili koliko smo ih popili, pa naručujemo još jednu rundu. Želim sreću, ushit, osjećaje, sjaj u očima. Želim živjeti. Želim širom…

Bijela vladarica

Bijela vladarica

Njen dolazak kao i uvijek najavio je prvi mraz. Taj bijeli, blještavi pokrov na travi nije me nimalo iznenadio. Već je bilo vrijeme. Pomislio sam kako ove godine kasni, već sam se pitao zašto je nema i hoće li uopće doći, jer siječanj je kucao na vrata, a njoj nije bilo ni traga. Došla je s prvom noći siječnja. Zaista, nešto kasnije no što običava, no ipak je održala obećanje. Ne, ne ono koje je dala meni, već ono puno važnije – obećanje samoj sebi, da će se držati poretka stvari, da će činiti ono što mora, ono za što…

Odraz smrti

Odraz smrti

„Nemaš se zašto bojati, nisam došla po tebe.“ Negdje iza mene pojavila se slabašna svjetlost. Tek iskra u tami, koja je približavajući mi se postajala svjetlija. Poput tona koji se izdvoji iz pozadinske buke, koji pronađe put do nečijih ušiju, tako je i svjetlost počela poprimati obličje. Mada sam već mogao nazreti svijeću, koju sjenom obavijena prilika drži u ruci, odsjaj s ogledala skrivao joj je lice. No nju bih uvijek prepoznao. „Zašto si onda ovdje? Pokupila si nekoga u blizini, pa odlučila navratiti do starog znanca?“ – upitao sam je s podsmjehom, očiju prikovanih na površinu zrcala. „Ne baš.…

Na kiši

Na kiši

Tmurni, debeli oblaci u daljini najavljivali su nevrijeme. Uočio sam ih pogledavši na brzinu kroz prozor dok sam obuvao tenisice i pripremao se za odlazak s posla. Već sam bio primio kišobran u garderobnom ormaru kada sam odlučio ipak ga pustiti da tužno visi. Prebacivši ruksak preko leđa, zaključao sam ormarić i krenuo putem doma. Iako su se oblaci zlokobno približavali, mislio sam da imam dovoljno vremena, da ću ipak stići suh doma. Kako to obično biva, prevario sam se. Oblaci su putovali mnogo brže no što mi se to ispočetka činilo, tako da su me dostigli već nakon petnaestak…

O jednom neobičnom popodnevu koje je otkrilo smisao života

O jednom neobičnom popodnevu koje je otkrilo smisao života

Jednom ću se sa sjetom  sjetiti tog dana. Tog toliko neobičnog, pomalo tužnog, a opet, prekrasnog i toplinom okupanog popodneva. Dan je to u kojem se mnogo sitnica posložilo na svoje mjesto, dan u kojem sam  konačno uspio  u riječi pretočiti ono što je dugo u meni postojalo tek  kao nedovršena ideja, kao iskra koja čeka svoje vrijeme da zapali triješčice misli i oblikuje vječni plamen spoznaje. Iako sam u različitim životnim fazama na svijet i postojanje općenito gledao iz različitih kuteva, donoseći pritom različite zaključke o vlastitom bivanju kao i o cilju svega onoga što nazivamo postojanjem, jedna je…

Tamna strana mjeseca

Tamna strana mjeseca

Jedne vruće, odviše sparne ljetne noći, dočekao me na taj stari drug. Bila je to noć u kojoj je nešto u meni bilo sasvim malo pomaknuto. Nešto nije odgovaralo, kao daj e jedan od onih mnogih kotačića satnog mehanizma u mojoj glavi zaštekao, preskočio ili mu se možda neki zubac odlomio. Negdje je nešto zapinjalo. Prolazeći zamišljeno pustim ulicama, smetnuo sam s tog pomalo pomaknutog uma da je ovo njegova noć, da će baš noćas zasjati kako već dugo nije. Dok su mi koraci odzvanjali u tami, s leđa mi se prikrao vjetar. Blagi, noćni povjetarac igrajući se jednim pramenom…

O nama, koji nismo od ovog svijeta

O nama, koji nismo od ovog svijeta

U nekom drugom svijetu, u svijetu kojega često zamišljam i još češće priželjkujem ti i ja bi bili nešto. Ne, zapravo ne bi bili nešto, jer nešto smo i sada i ovdje. Bili bi nešto više. Nešto što u ovome svijetu ne možemo nikada postati. Žudim za tim svijetom koji izgleda ne postoji, mada je njegovo postojanje u samoj svojoj srži toliko prirodno, da pod kožom osjećam da negdje mora biti skriven. Žudim za tim normalnim svijetom koji mi ovih dana sve više izmiče, gotovo poput prašine što bježi kroz pukotine među prstima. Ja sam netko tko ovom svijetu u…