S margine društva

Kako je sloboda modernog života izbrisala boje i čovjeka okovala u sivilo

Kako je sloboda modernog života izbrisala boje i čovjeka okovala u sivilo

Ponekad se pitam što bi netko nepristran pomislio kada bi promatrao svakodnevicu u užurbanom gradskom središtu. Bi li taj netko vidio tisuće različitih lica, od kojih svako priča svoju životnu priču ili bi pred njim prolazile tek puke siluete, koje je nemoguće razlikovati? Uvijek ista, namrgođena lica, pogleda uperenih u pod, koja užurbano prolaze centrom grada, svatko svojim poslom? Ipak, nestaju iz vida prije no što ih uspiješ dobro pogledati pa njihov lik postaje tek sjena sazdana od sivih tonova. Kada su to ljudi postali jednobojni? Kada su to iz naših srca isisane boje, radost, ono što nas zaista čini…

Balkanska posla

Balkanska posla

Dragi čitatelju, priča koja se nalazi pred tobom nije ni po čemu posebna. Slična je tisućama drugih priča. Jedna je od onih za koje nikada nisi čuo, jer govori o malome čovjeku, o nekome s margine društva. Priča je to o jednom sasvim običnom čovjeku, kakvih je nebrojeno na svijetu. Priča koja se priča u tišini, jer životne priče malog čovjeka nikada se ne prodaju dobro. Pretužne su, previše iskrene, neuljepšane i bez sretnog kraja. Ipak, i takve se priče moraju ispričati. Starijima u spomen, mlađima za upozorenje…   Zovem se Alen i rođen sam u jednome starom primorskom gradu…

Kada se svijet slomi poput kosti, pazi da pravilno zaraste

Kada se svijet slomi poput kosti, pazi da pravilno zaraste

Negdje stoji zapisano da u svakom ozbiljnom životu postoji trenutak u kojem će se uzdrmati sve što je dotada čvrsto stajalo. Jedan će događaj pokrenuti lavinu. Baš kao u teoriji kaosa, lepet krila jednog jedinog leptira, pokrenut će niz događaja koji će dovesti do rušenja cijelog života. Trenutak u kojem postavljeni temelji više neće izdržati jer je udarac koji pogađa toliko snažan da ruši sve pred sobom. Sve u što si se kleo, čemu si vjerovao, u što si polagao nade za budućnost. Sjeća se kao da je bilo jučer. Dan mu je započeo sasvim obično. Ne, laže. Bio je…

Ad acta

Ad acta

Čovjek valjda nikada neće moći prihvatiti činjenicu da neke stvari jednostavno nisu suđene. Jedna od najtežih životnih lekcija, ona na čijem testu gotovo uvijek padnemo, jest da neke stvari i neke ljude jednostavno moramo otpustiti. Moramo ih ostaviti jer ne pripadaju našem životu, jer njihova prisutnost nama ne može donijeti ništa dobro. Nije uvijek lako prepoznati te, koji su okovi u našemu životu, koji će nas uvijek vući nazad, prema prošlosti i zaboravu u kojemu se možemo potpuno izgubiti. Ipak, kada ih prepoznamo i ostavimo tamo gdje im je mjesto, sasvim je sigurno da će nekada u našem životu ponovno…

Lažem da te ne povrijedim (ili se barem tako pravdam)

Lažem da te ne povrijedim (ili se barem tako pravdam)

Biste li lagali da nekome spasite život? Ne razumijete pitanje? Idemo ovako… Zamislite se u situaciji u kojoj nečiji život ovisi o sljedećoj rečenici koja će izaći iz vaših usta. Napomenimo još i da vam je ta osoba draga, da vam je stalo do nje. Hoćete li svjesno izreći laž, da joj spasite život? Naravno da hoćete. I pronaći ćete tisuću i jedno opravdanje za svoj čin. Pronašao bih i ja. Koliko sigurno biste izgovorili tu laž i bi li netko u nju povjerovao, to je već sasvim druga priča. Činjenica je da smo, kada su velike stvari u pitanju,…

Pod krinkom ljubavi

Pod krinkom ljubavi

Obuci staru krinolinu i prebaci bijeli šal Ja ću svirat’ violinu i bit’ će maskenbal Jednom godišnje, svatko ima svoj dan, dan koji je posvećen samo nama. Naša godišnjica, naš mali trenutak sreće. Danas ću mu pokucati na vrata, noseći isto odijelo koje sam nosio kad smo se upoznali. Uzet ću i buket ruža, mada ih on zapravo ne voli. No, ja ih volim i ja ih poklanjam. On će znati cijeniti gestu. Da možda radije odnesem nešto drugo? Nešto što on voli? Ruže su ionako precijenjene… Ma vidjet ću. Morat ću mu reći da ga volim. Vjerojatno ću to…

Znam da nosiš demone u sebi

Znam da nosiš demone u sebi

We all bear the scars // Yeah, we all feign a laugh We all cry in the dark // Get cut off before we start   Vidio sam te tamo, u kutku vidnog polja. Vidio sam te dok si prolazio, spuštene glave, zatvoren u samog sebe. Odmah sam znao da ne pripadaš ovom svijetu. Da te iznevjerio i napustio. Vidio sam u tom potištenom licu, da te slomio više od jednog puta. Znaš što sam još vidio? Vidio sam one rane koje su jedva uspjele zacijeliti, koje nastojiš prikriti osmijehom iza kojeg nema osjećaja. Nosiš masku koja je za mene…

Kada mi nije ništa, tek mi je onda sve

Kada mi nije ništa, tek mi je onda sve

Koliko me poznaješ? Misliš li da znaš dovoljno o meni da procijeniš jesu li moji odgovori iskreni? Želiš li uopće znati istinu ili samo tražiš prosječan odgovor, kako bi zadovoljio formu? Pitaš li me kako sam ili što mi je, nadajući se da ću ti iskreno odgovoriti ili pitaš samo reda radi, nadajući se da neću iskreno odgovoriti? Nadaš li se površnom odgovoru? Je li ti zaista stalo do mene? Želiš li mi pomoći ili želiš samo namiriti sebe? Zašto neću reći što mi se mota po glavi? Zašto ću prešutjeti i reći sve je u redu, nije mi ništa…

Kada zamrziš ljubav života svog

Kada zamrziš ljubav života svog

Zapitam se nekada što sam to vidio u tebi. Zašto sam se želio buditi u tvom zagrljaju, zašto sam u tvojim očima pronalazio sreću. Zašto si mi bila sve na svijetu i zašto sam odabrao baš tebe, pored toliko drugih, da sa mnom provedeš život. Ili dio života. Danas, kada više nismo zajedno, ne znam odgovor ni na jedno postavljeno pitanje. Jednostavno, ne znam. Danas se sam sebi smijem što sam ti ponudio svijet na dlanu. Danas te više ne želim ni pogledati. Danas si za mene samo žuto lišće koje će odnijeti hladni brzaci gnušanja. Odnijeti, nadam se, što…