Znaš, toliko ti toga poželim reći. Sada, kada je kasno. Sada, kada ti više ništa ne mogu reći. Danas pogotovo, na ovaj datum. Želim ti reći da te konačno razumijem. I da ti je oprošteno. Konačno ti mogu reći da je gorčina, godinama nastanjena u mom srcu, isparila. Otopila se, razrijedila i konačno nestala. Gorčina koja je rasla godinama. Potiskivao sam je duboko u sebi, nastojeći utopiti je  u crnim tamnicama zaborava. Nikada mi to nije u potpunosti uspjelo jer gorčine se ne možeš tek tako riješiti. Nastojiš ju zatomiti, ali ona je uvijek tu, skrivena u nekom prikrajku. Uvijek…

Nedjeljne popodnevne šetnje jedan su od mojih rituala. Obično nakon ručka malo prilegnem pa, u zimskim danima dok još uvijek ima sunca, obučem jaknu, na glavu nataknem kapu i sa slušalicama u ušima krenem. Obično prošećem kroz grad pa skrenem u neki od parkova, ili pak produžim prema Savi i nastavim uz nasip sve dok ne padne mrak. Tako sam i danas krenuo iz stana spremajući ključeve u džep i paleći glazbu na mobitelu. Sunce je još uvijek sjalo, a lagani je povjetarac svojom hladnoćom nagovještavao da ona prava zima više nije daleko. S rukama u džepovima, prešao sam ulicu…

Konobar me prenuo iz usputnog sanjarenja, upitavši me, na prilično škripavom engleskom, što želim popiti. Veliki macchiato – ono što uvijek pijem. S toplim ili hladnim mlijekom? S toplim, naravno. Kakvo je to pitanje?! Kako netko može piti hladnu kavu? Hladna kava za mene nije kava, to je nešto što je dobro samo za izliti u slivnik. Kiselo se nasmijao i udaljio, zapisujući narudžbu. Trebalo mu je dobrih desetak minuta da donese tu jednu šalicu koju je pratila čaša s vodom. Zahvalio sam, platio i pustio ga da produži. Istresao sam u napitak vrećicu šećera, promiješao i otpio dugačak gutljaj.…

Kada god okrenem glavu i pogledam unazad, u te minule godine mojeg ne previše dugog života, jedna stvar uvijek postane jasna – ja nikada nigdje nisam pripadao. Uvijek sam bio drugačiji, uvijek sam visio. Ili pak stršao. Uvijek sam bio onaj koji je želio učiniti ispravnu stvar, uvijek sam nastojao činiti dobro. Nisam bio od one vrste koja je dolaskom na studij u Zagreb odjednom pokidala lance roditeljskog sputavanja njihove slobode i kreativnosti, kako su neki to voljeli reći. Nikada vjerojatno ni neću pripadati. Ima nas takvih, koji se nikada nećemo uklopiti u grupice koje se formiraju, žive neko vrijeme,…

Kasno jesenje poslijepodne. Sunce je već na zalasku, narančastocrveni tonovi se razlijevaju ulicom kojom prolazim. Na putu sam s posla, idem prema toplom stanu. Prohladno je. Dlanove sakrivam u dubinama džepova tanke jakne, dok mi dah tu i tamo zamagli naočale. U ušima mi odzvanja melodija nekog starog hita… Tada se prvi put dogodilo. Maleno je pero proletjelo zrakom, zaustavivši se, tek na tren, ispred mog lica. Zadržalo se dovoljno dugo da ga mogu promotriti, no ipak prekratko da bih ga mogao dohvatiti. Bio je to prvi od mnogobrojnih trenutaka koji će se razvući poput žvakaće gume, koji će potrajati…

Rekla mi je da sam rođen u središtu oluje… Tu jednu, jedinu rečenicu, izrekla je nakon duge šutnje za koje sam plovio beskrajnim prostranstvima njenih tamnosmeđih očiju. Nisam razumio što mi pokušava reći. Nisam se ni trudio razumjeti. Bio sam previše zaokupljen činjenicom da više ne moram odvraćati pogled u stranu kada se njene oči susretnu s mojima. Obično su drugi bili ti koji bi skretali pogled u stranu kada nam se oči sretnu, ali ja sam bio taj koji nije mogao izdržati njen pogled. Sve do sada – do ovog presudnog trenutka. Bio sam toliko ponosan na sebe i…